politika
Hrvatska
tema

Kabinsko osoblje Croatia Airlinesa u borbi s agencijskim radom

Foto: AFP / DPA / Matthias Heikel

Borba kabinskog osoblja nacionalnog avioprijevoznika Croatia Airlines ilustrativan je primjer kako se usprkos dosadašnjim ograničenjima organiziranja agencijskih radnika, u situacijama kada su oni okupljeni kod jednog poslodavca, ti nedostaci ipak mogu zaobići. 

Kabinsko osoblje Croatia Airlinesa (CA) prije dvije je godine dobilo važnu bitku u općem ratu za radna prava te je istovremeno ovu pobjedu platilo nižim vlastitim materijalnim pravima. U borbi s poslodavcem – državom – upornošću, zavidnim stupnjem koordinacije i ujedinjenosti radnika, uz pomoć čak šest sindikata, snažnom potporom javnosti (ali ne i mainstream medija) te radnika iz drugih firmi (i njihovim štrajkovima solidarnosti) uspjeli su štrajkom i kolektivnim pregovaranjem osigurati zabranu agencijskog rada u nacionalnoj avioprijevozničkoj firmi. Ova je pobjeda bitna iz cijelog niza razloga, od kojih ćemo se ovdje fokusirati tek na tri.

Kao prvo, bio je to prvi put da je neki sindikat u Hrvatskoj uspio provesti kolektivno pregovaranje radnika zaposlenih putem agencija za “privremeno” zapošljavanje. Kao drugo, u štrajku kabinskog osoblja pokazalo se da se solidarnošću i kolegijalnošću može prevazići štetne utjecaje često primjenjivane politike podjele i razdvajanja radnika. Takva se podjela lako može pokušati primijeniti u firmi u kojoj različiti radnici imaju različite ugovore o radu, kakva je i Croatia Airlines. Kako u tekstu Linije (dis)kontinuiteta objašnjavaju Marina Ivandić i Igor Livada: “već sama logika funkcioniranja procesa kolektivnog pregovaranja u praksi gotovo pa automatski eliminira vjerojatnost da će se strana čiji su zahtjevi prihvaćeni nakon postizanja cilja solidarizirati sa stranama koje u pregovorima ostaju. A budući da je usmjerenost na partikularni interes ovakvom tipu sindikalizma imanentan, samim time ga stavlja u koliziju s biti sindikalizma sadržanoj u ujedinjavanju, okrupnjavanju i jačanju kapaciteta te ostavlja otvorenim pitanje mogućnosti stvarnog povezivanja na zajedničkoj platformi”.

Kao treće, u ponašanju vlade RH prema radnicima CA jasno su se ocrtali njezini prioriteti. Vlada je podržala upravu CA prešućujući i pomažući hajku na radnike “dotad rijetko viđenih razmjera”. Najavljena restrukturiranja (privatizacije, koncesioniranje i slično) te snažna i nepokolebljiva neoliberalna politika vlade lijevog centra bila je spremna podijeliti nezakonite otkaze, podnijeti pravne troškove cijelog procesa i dok traje štrajk, svoje radnike zamijeniti novim privremenim agencijskim radnicima što je CA, firmi koja zahvaljujući lošoj poslovnoj politici jedva drži glavu iznad vode, izazvalo nove ogromne troškove. Naime, za vrijeme trajanja štrajka, uprava Croatia Airlinesa u suradnji s vladom uspostavila je otprilike 75% zračnog prometa Croatia Airlinesa unajmljivanjem aviona i osoblja drugih avioprijevoznika, premda je glavni argument uprave za nemogućnost zadržavanja materijalnih prava letačkog i kabinskog osoblja bio upravo manjak sredstava za održanje postojećih prava.

Spornost ove odluke leži u njezinoj ekonomskoj neracionalnosti, što na još jednom primjeru ukazuje na činjenicu da je borba uprave firme i vlade bila prije svega politička, dok je njen sadržaj bio širenje opsega fleksibilizacije radnih odnosa. Da bi novi nesigurni radni uvjeti postali normalni, da bi se radnici protiv njih prestali buniti, ili da bi se bunili s manje uspjeha, bilo je nužno u borbu s kabinskim osobljem CA ući radikalno i od toga učiniti primjer ostalima.

Sindikalni uspjeh

Kulminacija nezadovoljstva kabinskog osoblja rezultat je kombinacije nekoliko faktora: nakon što je kabinsko osoblje tijekom tri godine u državnoj aviokompaniji bilo zaposleno putem ugovora na određeno, početkom 2012. godine prekinut im je radni odnos na dva mjeseca i jedan dan zbog izbjegavanja zakonskih ograničenja uz obećanje da će nakon toga biti vraćeni na svoja radna mjesta. Negdje u isto vrijeme, nakon što je neodgovornim vođenjem ove državne tvrtke pripremljen teren za privatizaciju nacionalnog avioprijevoznika, Vlada donosi odluku o nužnosti restrukturiranja CA. To je podrazumijevalo racionalizaciju troškova zbog ušteda, otvaranja novih (nesigurnih) radnih mjesta i privlačenje investitora, a na terenu, za 11 članica i članova kabinskog osoblja značilo je (dodatno) kršenje njihovih radničkih prava.

Radnici ustupljeni CA, čiji je poslodavac bila agencija za privremeno zapošljavanje prvo su 2012. tražili da im se kolektivnim ugovorom regulira jednaka razina materijalnih prava kakvu imaju radnici čiji je poslodavac bila Croatia Airlines. Sindikat je višestruko pozivao Agenciju na kolektivno pregovaranje koja je to odbijala odgovarajući da ona ne može biti strana u pregovorima za kolektivni ugovor. Nakon neuspješnog mirenja sindikat je zaprijetio štrajkom. Pritisak sindikata i složnost radnika doveli su do povlačenja agencije i potpisivanja sporazuma kojim radnici ustupljeni avioprijevozniku zadržavaju istu razinu prava kao radnici zaposleni u CA. Godinu dana kasnije, koristeći ista sredstva, radnici uspijevaju postići zabranu agencijskog rada u CA.

Kako naglašavaju Ivandić i Livada iskustvo prevazilaženja granica strukovnog sindikalnog organiziranja, kakvo je potrebno za organizaciju radnika i radnica koji rade u različitim oblicima nesigurnih oblika rada, uspjehom je ograničeno dvama bitnim faktorima: bez aktivne podrške zaštićenih radnika u istoj firmi borba nezaštićenih radnika ima “znatno suženiji manevarski prostor”, što se “ponekad može pokazati odlučujućim za uspjeh” i drugo da su resursi koji sindikatu stoje na raspolaganju tek naizgled trivijalan faktor te da su izrazito bitni u dugotrajnim iscrpljujućim borbama za radnička prava. U slučaju strukovnih sindikata, kakvi su i pet od šest koji djeluju u Croatia Airlinesu, to je posebno bitno jer strukovni sindikati uglavnom nemaju prostora za daljnje širenje i značajniju nadogradnju vlastite infrastrukture.

Načelo jednakog postupanja

Suprotno onome što predviđa Zakon, agencijskim radnicima uredno se popunjavaju redovna radna mjestu, “privremeni” poslovi često traju godinama, nerijetko kod istog korisnika i na istim poslovima. Ono što se mijenja tek su nazivi radnih mjesta s ciljem smanjenja plaća i izbjegavanjem zakonskih ograničenja. Iz istog razloga agencije prakticiraju i međusobnu “razmjenu” radnika koji pri tome zapravo nemaju mnogo izbora. Ili će pristati na nove ugovore, ili će biti nezaposleni. Usprkos svemu u novom ZOR-u rok za “ustupanje” agencijskog radnika korisniku produžen je s jedne na tri godine, s mogućnošću daljnjeg produžavanja, naprimjer, u slučaju “zamjene privremeno nenazočnog radnika”. Novi ugovori potpisuju se svakih nekoliko mjeseci, često na svega jedan ili tri mjeseca te se radnici rijetko odlučuju na bolovanje u strahu da će dobiti otkaz, odnosno da im ugovor više neće biti obnovljen.

U skladu s načelom jednakog postupanja agencijski radnici i radnice morali bi imati jednaku plaću kao i njihove kolege sa stalnim zaposlenjem na istom radnom mjestu, no oni po pravilu rade za manju plaću te su prilikom obračuna zakinuti za cijeli niz prava (naknada za rad blagdanom, vikendom, prekovremene, prijevoz, bolovanje, regres, božićnicu, jubilarne nagrade). Razlog zbog kojeg se materijalna prava iz kolektivnog ugovora rijetko primjenjuju na agencijske radnike i radnice njihova je slaba sindikalna organiziranost. Budući da nisu zaposlenici poslodavca kod kojeg rade nisu niti članovi tamošnjih sindikata, a s druge strane često ih se ucjenama obeshrabruje u pokušaju da kroz sindikalno djelovanje unutar agencija poboljšaju svoje uvjete rada.

Agencijski rad uveden je Zakonom o radu 2003. godine kada je po prvi puta u Hrvatskoj otvorena mogućnost osnivanja agencija za privremeno zapošljavanje. No liniju degradacije naslijeđenih radničkih prava možemo pratiti još od prvih izmjena i dopuna Zakona o radnim odnosima iz 1992. kada se po prvi puta stvaraju uvjeti za lakše otpuštanje radnika, pa sve do ZOR-a iz srpnja prošle godine kada osnaženi nesigurni oblici rada postaju dominantni oblik zapošljavanja u okviru novog odnosa rada i kapitala. Deregulacija radnih odnosa legitimira se potrebom privlačenja stranog kapitala i poboljšanjem investicijske klime, otvaranjem novih radnih mjesta, privatizacijama, restrukturiranjem, stabilizacijama i uštedama, zapošljavanjem mladih i lakšim uključivanjem ženama na tržište rada, borbom protiv rada “na crno” i borbom protiv siromaštva. Sve vlasti u posljednjih dvadeset godina usvojile su postojeći diskurs i njemu pripadajuću ekonomsku praksu.

Njemački kontraprimjer

Trenutno u Hrvatskoj, prema informacijama koje su dostupne na stranicama Ministarstva rada i mirovinskog sustava, posluje čak 76 agencija za privremeno zapošljavanje. Ministarstvo rada i mirovinskog sustava krenulo je 2013. u izradu prijedloga novog, još “fleksibilnijeg” zakonskog okvira bez potrebnih analiza i projekcija. Iako su agencije za privremeno zapošljavanje djelovale u Hrvatskoj već više od desetljeća, kao nadležno ministarstvo nisu raspolagali vjerodostojnim podacima o broju registriranih agencija i agencijskih radnika, njihovim stvarnim radnim uvjetima i promjenama u kvaliteti reprodukcije njihovog svakodnevnog života.

Istovremeno je kao legitimacija deregulacije radnih odnosa služilo njemačko radno zakonodavstvo, no samo oni dijelovi koji u obzir nisu uzimali posljedice koje je uvođenje nesigurnih oblika rada imalo na cjelokupno njemačko društvo. A pokazalo se da agencijski radnici koji su “posuđeni” na određeno vrijeme godinama ostaju zarobljeni u takvim oblicima zapošljavanja i pri tome zarađuju znatno ispod prosjeka. Poslodavci, u želji da smanje troškove rada, stalna radna mjesta sve više transformirali u slabije plaćena povremena zaposlenja, što nije srušilo samo cijenu rada novozaposlenih, nego i ukupnu cijenu rada na tržištu. Također je ove radnike izložilo povećanoj opasnosti od siromaštva u trećoj životnoj dobi. Suočena sa sve većim brojem radnika i radnica zaposlenih na povremenim poslovima koji su se nalazili na rubu siromaštva, njemačka je država bila prisiljena uvesti socijalne mehanizme zaštite kako bi njima i njihovim obiteljima osigurala sredstva za osnovnu reprodukciju.

Stoga primjer borbe kabinskog osoblja CA treba uzimati kao ilustraciju problema agencijskih radnika i u ostalim firmama: uz jednake radne obaveze oni imaju drugačija materijalna prava od radnika koji rade izravno za firmu u kojoj obavljaju posao. Radnici s ugovorom o radu u firmi gdje obavljaju svoj posao imaju pravo na cijeli niz radničkih prava osiguranih Zakonom o radu i ispregovaranih kolektivnim ugovorima, tamo gdje oni postoje. Bitan aspekt priče o sindikalnom organiziranju radnika s netipičnim ili nesigurnim radnim uvjetima, pa stoga i bitan aspekt priče o važnosti uspjeha kabinskog osoblja, jer se u ovom slučaju ocrtava smjer u kojem se ono što se inače smatralo preprekom organiziranju radnika s nesigurnim radnim uvjetima, može okrenuti u korist, su radikalni vanstrukovni sindikati koji resurse ulažu u pravnu i ekonomsku infrastrukturu. Borba članica i članova kabinskog osoblja CA protiv agencijskog rada zanimljiva je dakle, na nekoliko razina: kao primjer političke ne/odgovornosti vlasti u zagovaranju neoliberalnih politika, kao primjer implementacije fleksibilnih radnih odnosa iz liberaliziranog radnog zakonodavstva i kao uspješan model sindikalnog organiziranja agencijskih radnika.