Tahsin Şahinkaya, posljednji preživjeli član turske vojne hunte koja je 1980. godine izvela državni udar i jedan od najbogatijih ljudi u Turskoj umro je sinoć u bolnici u Istanbulu, svega nekoliko mjeseci nakon vođe hunte Kenana Evrena. Puč koji su izveli Şahinkaya, Evren i njihovi kolege (treći turski vojni udar u drugoj polovici 20. stoljeća, nakon onog 1960. i 1971. godine.) jedna je od najkrvavijih epizoda Hladnog rata, iako izvan Turske znatno slabije poznata od puča u Čileu 1973. ili Poljskoj 1981. godine. No slično tim događajima, koji su se odvili na različitim stranama tadašnje blokovske podjele, i ovaj je puč je bio izravna reakcija na pojačani radnički aktivizam, te je doveo nasilne implementacije “tržišnih reformi”, uključujući val privatizacija i deregulacija koji je potaknuli brojne pohvale u međunarodnom ekonomskom tisku.
Tijekom 1970ih, Turska je doživjela “zlatno doba” svoje ljevice. Još od posljednjeg puča 1971. koji je bio usmjeren protiv studentskog pokreta i nastajuće ljevičarske “urbane gerile” aktivne uglavnom protiv institucija NATO-a, disidentski pokreti u Turskoj prolaze kroz proces omasovljenja. U tome je osobitu ulogu odigrala organizacija pod nazivom Revolucionarni put (Devrimci Yol), široka platforma koja je uključivala brojne sindikalne aktiviste, pa čak i neke dužnosnike političkih stranaka, uz veterane aktivizma s početka desetljeća. Organizacija je i prije puča intenzivno napadana, kako od strane represivnog aparata izravno, tako i od strane organizacija tzv. “kontragerile”, odnosno ekstremno desničarskih organizacija danas poznatih pod nazivom “Sivi vukovi”.
Demirelov napad na Fatsu
Iako je “nestabilnost u zemlji” bila formalni povod za puč, naknadno je dokazano (između ostalog i na turskom sudu) da su institucije vojske izravno bile povezane s desničarskim grupama koje su izvodile masakre kako protiv radničkih aktivista (npr. tijekom prvomajskog prosvjeda 1977. na trgu Taksim), tako i protiv manjina, osobito vjerske zajednice alevija. Provokacije nasilja bile su usmjerene destabilizaciji rastućeg disidentskog pokreta. Nakon što je simpatizer Dev-Yola Fikri Sönmez pobijedio na izborima za gradonačelnika malog crnomorskog gradića Fatsa 1979. godine, a nekoliko mjeseci uoči državnog udara, vojska je izvela vojnu intervenciju u Fatsi, tenkovima ušla u grad, raspustila lokalnu vlast i uhapsila nekoliko stotina ljudi, uključujući i Sönmeza koji je kasnije preminuo u zatvoru.
Akcija u Fatsi je izvedena na inicijativu tadašnjeg premijera i kasnijeg predsjednika Süleymana Demirela, koji je domaćoj javnosti poznat kao jedini strani državnik koji je bio na sprovodu Franje Tuđmana. Državni udar koji je uslijedio doveo je do uhićenja između 600.000 i milijun ljudi. Stotinjak ljudi je tijekom narednog desetljeća streljano zbog članstva u antirežimskim organizacijama, a nepoznat broj je preminuo od posljedica mučenja dok se oni koji se još uvijek (35 godina kasnije) vode kao “nestali” broje u tisućama. Procjenjuje se kako je članstvo Dev-Yola na vrhuncu, neposredno uoči puča, brojalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, a ono drugih revolucionarnih organizacija još nekoliko tisuća. Većina organizacija tada je gotovo potpuno razbijena, a Turska je osim po ekonomskoj postala poznata i po političkoj emigraciji.
Perspektive promjene
Intenzivan progon aktivista trajao je puno desetljeće, a iako je vojska formalno napustila vlast nekoliko godina kasnije, kroz različite je institucije (poput Vijeća za nacionalnu sigurnost ili Komisije za visoko obrazovanje) nastavila kontrolu nad političkim procesima u zemlji što je situacija koja, sudeći između ostalog prema izvještajima Europske unije, traje do danas. Jedno od nasljeđa puča su strogi “antiteroristički” zbog kojih je Turska danas zemlja s najviše zatvorenih novinara u svijetu (i jednom od najviših stopa političkih zatvorenika općenito), kao i visoki izborni prag koji je uveden kako bi se omogućio dirigirani parlamentarizam i kontrola izbornog procesa. Pokušaji obračuna s nasljeđem puča, jedno od ključnih obećanja vladajuće islamističke stranke, do sada su dali skromne rezultate.
Stranka pravde i razvoja (AKP) je posljednjih 13 godina svoje vlasti u nestabilnim odnosima s vojskom, koje između ostalog diktira i sukob oko kurdskog pitanja. Kurdski nacionalni pokret naime još je jedna izravna posljedica puča, jer je između ostalog predstavljao pobunu protiv ekstremnog turskog šovinizma hunte. Unatoč simboličnim sudskim procesima (poput onog u kojem su osuđeni Şahinkaya i Evren), vlast i vojska ostaju ovisni jedni o drugima dok god vode rat protiv vlastitog stanovništva u kurdskim krajevima. Proteklih je godina AKP pravio stidljive naznake koraka prema miru, no zadnji su izbori značili povratak ratobornoj i šovinističkoj retorici. Također, najizgledniji koalicijski partner AKP-u sada je Stranka nacionalnog pokreta (MHP), izravno povezana sa strukturama Sivih vukova.
U svakom slučaju, obračun sa nasljeđem hladnoratovskog državnog udara zahtijevat će dramatični zaokret od načina na koji se vodi politika u Turskoj. No nakon pobune oko parka Gezi 2013. godine, događanja u kurdskih krajevima Sirije i izbora na kojima je Narodna demokratska stranka (HDP), koalicija kurdskog pokreta i revolucionarne ljevice, ostvarila dobre rezultate, mnogi u Turskoj i Kurdistanu smatraju da šanse za drugačiju politiku nisu bile bolje još od 1980.