Protekli vikend obilježile su dvije važne obljetnice za povijest Turske. Prvo je u subotu vlast organizirala proslavu 562. godišnjice pada Konstantinopola, a zatim je u nedjelju ista vlast pokušavala razbiti svako okupljanje kojim se obilježavala druga godišnjica od masovne pobune koja je počela u parku Gezi, a koja predstavlja do sad najveći izazov trinaestogodišnjoj vladavini Stranke pravde i razvoja (AKP) aktualnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Oba obilježavanja najuže su vezana uz parlamentarne izbore koji se trebaju održati sljedeće nedjelje.
Za potrebe predizborne kampanje, predsjednik je čak pomaknuo i datum pada Konstantinopola sa 29. na 30. svibnja kako bi proslava preko vikenda omogućila spektakularniji (neslužbeno) predizborni skup vladajuće stranke. Prema izvještajima i komentarima skup je doista bio spektakularan, a uključivao je i stotine kostimiranih statista koji su trebali prikazivati povijesne osmanske postrojbe. Rijetki su propustili primijetiti i ne osobito suptilne aluzije na navodne sličnosti između Erdoğana i Mehmeda II Osvajača koji je tijekom svečanosti nuđen kao uzor za Turke i u 21. stoljeću.
Ovakav tip nostalgije za osmanskim vremenima dugo je u Turskoj bio tabu s obzirom na službenu ideologiju kemalističkog (formalnog) republikanizma i sekularizma čiji je nositelj i čuvar “željeznom rukom” desetljećima bila vojska. AKP svoj uspon na vlast u velikoj mjeri duguje upravo opoziciji diktatu vojske i privilegijama koje je uz vojnu zaštitu uživala sekularnija i liberalnija buržoazija sa zapada zemlje. Stajući u početku u obranu umjerenog političkog islama i deprivilegiranih slojeva iz slabije razvijenih dijelova zemlje, AKP je, smatraju mnogi, naposljetku uspio u stvaranju svoje nove elite, ali obećanja demokratizacije nikada nije ispunio.
Teško održiv model
Apsolutna politička dominacija AKP-a uspostavljena proteklih godina ozbiljno je dovedena u pitanje pobunom u istanbulskom parku Gezi 2013. godine kada je do izražaja došlo široko nezadovoljstvo u različitim sektorima društva. Nasljeđe parka Gezi presudno je utjecalo i na formiranje nove Narodne demokratske stranke (HDP) nastale suradnjom kurdskog nacionalnog pokreta, socijalističkih organizacija i pojedinaca politiziranih kroz nedavne prosvjede. Upravo suprotno od AKP-a, HDP umjesto na etnički turskom i sunitskom karakteru Turske inzistira na kulturnoj raznolikosti Anadolije i Mezopotamije te nastoji biti predstavnik marginaliziranog stanovništva.
Usporedno s padom popularnosti AKP-a, dobar rezultat HDP-a (kojem se predviđa oko 10% glasova) onemogućio bi aktualnoj vlasti da nastavi s istom politikom zbog gubitka parlamentarne većine. Prisiljena na koalicije, AKP bi morala popustiti svojim konkurentima iz liberalnih i nacionalističkih stranaka bliskih vojsci čime bi ugrozila interese svojih najsnažnijih podupiratelja ili bi – što bi joj bilo još teže – potporu trebala tražiti od HDP-a koji inzistira na dramatičnim promjenama ne samo konkretnih politika već i karaktera Turske Republike. Posljednja “osmanska” proslava pokazuje kako je AKP očito nespremna na oboje te kako je sve nade stavila na zadržavanje apsolutne vlasti. To je međutim ishod koji je s obzirom na dinamiku posljednjih godina dugoročno najmanje vjerojatan.