Smjena režima u Hrvatskoj počekom devedesetih je uz politički i ekonomski imala i svoj bibliotekarski izraz, prije svega kroz izvanredne “otpise” knjiga, odnosno sustavno i pedantno izbacivanje svih knjiga koje je novi režim smatrao nepoćudnima, bilo zbog nacionalnosti i drugih biografskih detalja autora, mjesta izdavanja knjige ili naposljetku njenog sadržaja.
Otpis knjiga standardni je postupak u bibliotečnoj praksi, a podrazumijeva rashodovanje dotrajalih ili oštećenih ili zastarjelih izdanja i naslova koji se obično mijenjaju novim primjercima ili prevodima, ako su takvi dostupni. S obzirom na prosječne okolnosti u branši propisuje se otpisna kvota, odnosno najviši postotak godišnjeg smanjivanja zatečenog knjižnog fonda. No službeni podaci o knjižnicama u Zagrebu posljednje decenije 20. stoljeća, a slično je tad bilo i drugdje po Hrvatskoj, otkrivaju nam da je kroz više godina otpisivanje bilo pak do tri i pol puta veće od zacrtanog.
O razlozima organiziranog bibliotekarskog izlučivanja dodatne dvije i pol knjige na onu jednu koja je predviđena zahtjevima struke, kazuje ovih tjedana projekt “Otpisane, povodom 20. godišnjice Oluje” kustoskog kolektiva WHW (“Što, kako i za koga?”) i Multimedijalnog instituta mi2 u zagrebačkoj Galeriji Nova. Njemu ćemo se još vratiti, ali zasad obratimo pažnju tek na jednu projektnu komponentu koja omogućuje uvid u predmetnu selekciju naslova; posrijedi je akcija skeniranja otpisanih – prezrenih te izopćenih – knjiga uz poziv građanima na sudjelovanje i donošenje takvih svezaka. Jer mnoge primjerke spašavali su u ono vrijeme (dobro)namjernici u prolazu pokraj npr. smetlišta u blizini javnih knjižnica.
Već iz takvog izloga koji u trenutku pisanja ovog članka broji devedesetak knjiga, biva prilično jasno kojim su se kriterijima vodili arhitekti razgradnje knjižničnih fondova. Stradavala su primarno djela srpskih i crnogorskih pisaca te rijetkih aktualnih hrvatskih disidenata. Također su jednako loše prolazila izdanja tiskana na ekavici i na ćirilici, tj. ona koja su zadovoljavala jedno od ta dva mjerila. Štoviše, bilo je dovoljno da nakladnik bude iz Beograda ili Novog Sada, ponekad i Sarajeva – takva se građa očito smatrala krajnje nepoželjnom. No posebno mjesto zauzimaju knjige koje su odbacivane s motiva tematskih, bez obzira na pismo, tretman dugog i kratkog jata, mjesto objave i nacionalnost autora.
Nacionalni Index librorum prohibitorum
Upravo golema količina djela iz te skupine jest literatura marksistička, revolucionarna, socijalno angažirana, općenito ljevičarska. Valjalo se dakle ubrzano ograditi i izolirati od dotadašnje društvene stvarnosti koja je uključivala zajednički život Hrvata s ostalim južnim Slavenima i život socijalističko-samoupravni. Potonje iskustvo nosilo je sobom i raskošnu dijalektičku zaostavštinu u vidu čitavih knjižnih edicija, a pripadajući teorijski fundamenti znatno su se lakše iz svake upotrebe odstranjivali kroz smrtnu prijetnju ratom pokrenutim po principu međunacionalne netrpeljivosti.
Bilo je to uostalom potrebno i da bi nam danas predsjednica države i nadbiskup zagrebački – ali i mnogi socijaldemokrat – poručivali kako se uz fašizam i nacizam moramo odreći i komunizma, njegove prošlosti i osobito budućnosti. Simultani uzgoj skučenog privatno-posjedničkog mentaliteta i uopće rezona baziranog na instancama nacije, obitelji i pojedinca, u odnosu na prioritete javnog, međunarodnog i solidarnog, uzeo je tako maha uvelike zahvaljujući djelotvornom brisanju zatečene memorije i onemogućavanju njezine daljnje aktivne reprodukcije. I neko je vrijeme opisana taktika izuzetno uspijevala, kompenzirajući određena društvena i ekonomska uporišta identitetskim mitologemima poput onoga srednjeklasnog ili ekskluzivno konfesionalnog, itd.
Proces je donekle usporen tek posljednjih godina, s osjetnijim kriznim te recesijskim urušavanjem materijalne osnove društva i svakako većine pojedinaca. Prevrat koji su osmislili WHW i mi2 tek bi sad mogao, čini se, pasti na iole plodno tlo, ali pogledajmo još i kako je tehnički djelovala ta specifična bibliotečna sanitarna ludnica unatrag svega dva desetljeća. Nije dakako riječ o hrvatskom specifikumu, pa mnogo što u priči podsjeća na lik i djelo Wolfganga Hermanna, nacističkog bibliotekara iz Njemačke početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, autora povijesnog dokumenta “Principijelno o čišćenju javnih knjižnica”.
Higijeničari kontrarevolucije
Taj omiljeni spis Josepha Goebbelsa sustavno je klasificirao literaturu koja će narednih godina nestajati u plamenu iz kojeg se rađao živi politički konstrukt arijevske nadrase. Hrvatski je slučaj bio manje transparentan, no ipak je za sobom ostavio dosta traga ideološke srodnosti s historijski relevantnim biblioklastima. Podsjetit ćemo ovdje na nekoliko poznatih momenata, premda ne formalno kronološki, nego se ponaprije ravnajući po njihovoj utjecajnosti i koncepcijskoj važnosti. Na prvom bi se mjestu zaslužio stoga naći Borislav Škegro, potpredsjednik Vlade RH od 1993. do 2000. godine.
S pozicije ministra financija i jednog od viđenijih domaćih rodonačelnika neoliberalne ekonomske doktrine nakon promjene ekonomskog uređenja i privatizacijske prvobitne akumulacije kapitala, upravo Škegro uveo je porez na dodanu vrijednost u Hrvatskoj. Među istaknutijim lošim efektima PDV-a bio je spočetka baš onaj na književno-izdavačku industriju, pa će se ministar financija uto pozvati na krunski argument. Naglasio je naime da će sredstva namaknuta od netom uvedenog poreza biti iskorištena, među ostalim, za “čišćenje knjižnica od knjiga na srpskom i sličnim jezicima”. Uslijed strasnog sraza etnohigijeničarskog i kontrarevolucionarnog impulsa, doduše, mnogi su zatvorili oči pred sarkastičnom činjenicom da je srpskom najsličniji – hrvatski, kao i obrnuto, ako pritom uopće možemo govoriti o različitim jezicima.
I prije tog eksplicitnog ispada, čišćenje knjižnica je godinama regularno funkcioniralo, a na valu dvaju iznimnih oficijelnih akata iz 1992. godine koji neprijeporno svjedoče da ovdje nažalost ipak nije bila posrijedi tek odiozna stihijska aktivnost. Jedan nosi potpis ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić i naslov “Obvezatni naputak o korištenju knjižnog fonda u školskim knjižnicama” te se odlikuje donekle uvijenim formulacijama kao što je “prilagođavanje nastavnih programa novoj stvarnosti” ili “izlučivanje iz knjižnice onih knjiga koje su bile u ranijim popisima lektire”.
Dokumentirani knjigocid
Desetak godina kasnije, Girardi-Jurkić izjavit će: “(…)Držim da je ovo nešto najmekše što se u tom trenutku moglo potpisati, znate valjda kakvo je to bilo vrijeme. Svaki dan imala sam pozive da napravim ovo i ono”. A nedugo prije nje, Veronika Čelić-Tica i Ranka Javor iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice, odnosno Knjižnica Grada Zagreba, sastavile su “Naputak za rad s knjižnicama osnovnih škola” koji donosi egzaktna načela o preuređivanju knjižnog fonda prema nacionalnom i rigidnom novolektirnom parametru, i podsjeća na obavezu redovne revizije i marljivog otpisa.
Dragocjen je u istom historiografskom smislu i transkript sjednice Gradskog Vijeća Grada Korčule na kojoj se nije prezalo ni od slavljenja najdokumentiranijeg primjera uništavanja nepoćudnih knjiga. Otpisa dakle u korčulanskoj Gradskoj knjižnici 1997. godine, koji je čak mimo propisane procedure – kako će ustanoviti nadležne županijske službe – provela bibliotekarka Izabel Skokandić. Taj slučaj, kao i druge od Zagreba i Rijeke i Splita do Slatine i Vrsara i Velike Gorice, da istaknemo samo neke, obradit će na koncu sveučilišni profesor ekonomije Ante Lešaja u obimnoj studiji “Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih”.
Desetljeće i pol istraživanja i politološkog analiziranja sabrao je Lešaja, inače utemeljitelj Gradske knjižnice u Korčuli te kroničar praksisovske Korčulanske ljetne škole, u svom neprocjenjivom tekstu. I lako se može ustvrditi kako bi golema većina navedenih spoznaja o uništavanju knjiga u Hrvatskoj ostala bez njegova zalaganja nezabilježena, kao što bi nedosegnutima ostali i politički zaključci o toj kardinalnoj praksi. Ali tu dolazimo također do fakta da niti njegova djela ne bi bilo bez pomoći mnogobrojnih savjesnih knjižničara i raznih vanstrukovnih individua koje su spašavale anatemizirane knjige i potiskivanu istinu o njima.
Upravo njihovi vrijedni prilozi mogli bi zauzeti središnje mjesto u akciji “Otpisane”; prvenstveno njih ćemo vidjeti kako donose svoje i općedruštveno blago na reanimaciju skenerom i digitalni povrat u javni opticaj. Uz neodvojivu reviziju nasljeđa Domovinskog rata, o čemu govori nastavak imena te inicijative – “povodom 20. godišnjice Oluje” – dio je to šire projekcije u suradnji s antikomercijalizacijskim projektom “Javne knjižnice” Multimedijalnog instituta mi2. U istom okviru početkom srpnja niz domaćih umjetnika posvetit će nastupe knjigama koje su bile tragično prokazane, a sad je pokrenuta šira volja da konačno budu opet javno pokazane, dijeljene i čitane. Nema boljeg zaloga, što se tiče odnosa spram pisane riječi i progresivne misli, za društveno sutra zdravije od onoga što nam je bilo namijenjeno koliko jučer.