Priče oko prodaja telekoma u postjugoslavenskim državama vjerojatno su najilustrativniji primjer promašenosti tranzicijskih politika. I dok hrvatski primjer više od deset godina vjerno svjedoči promašenosti, trenutno su pred procesom privatizacije slovenski i srpski telekom. Dok je već dogovorena privatizacija slovenskog Telekoma naknadno stopirana zbog novopostavljenih uvjeta, za srpskog pandana će vrlo skoro biti objavljen poziv za privatizaciju. No, kako vrijeme odmiče, argumentacija vlasti u korist prodaje Telekoma postaje sve bizarnija.
Sve je počelo angažiranjem francuske konzultantske tvrtke Lazard koja je skenirala stanje u tvrtci i predložila najadekvatnije privatizacijske modele. Kao da država nije bila u stanju isto to napraviti bez plaćanja “provizije” za privatizaciju. Međutim, stanje u kompaniji ne sugerira nijedan relevantan razlog za prodaju. Naime, Telekom posluje uspješno po tržišnim kriterijima, profitabilan je i čak investira četiri puta više od hrvatskog Telekoma koji je već dugi niz godina u vlasništvu Deutsche Telekoma. I sada se vlast nalazi u nezgodnoj poziciji: ne mogu legitimirati prodaju neuspješnim poslovanjem, a ne mogu baš ni jednokratnim punjenjem budžeta.
U tom kontekstu se srpski ministar privrede Željko Sertić odlučio za neobičnu argumentacijsku akrobaciju. Istovremeno tvrdi da srpska Vlada budžet ne spašava rasprodajom već ozbiljnim mjerama štednje i razvojnom politikom, a da se Telekom prvenstveno prodaje jer, iako sada dobro posluje, tko zna što će biti za tri do pet godina. Neminovno se javlja pitanje – o kakvim se to razvojnim politikama Vlade radi ako ne može jamčiti da u roku od tri do pet godina ne bi bila u stanju upravljati profitabilnim poduzećem? Nadalje, Sertić tvrdi da će prodati Telekom i za nižu cijenu ako kupac bude dovoljno uvjerljiv i dokaže da će dugoročno dobro raditi i zapošljavati radnike. Upravo ono što kompanija sada, u državnom vlasništvu, i čini. No, izgleda da je država, od angažiranja Lazarda pa do uspostavljanja kriterija prodaje, jednostavno odustala od sebe kao upravljačke institucije. Jedina logična pitanja koja preostaju glase: zašto se onda opće održavaju izbori i zašto se i upravljačke funkcije jednostavno ne privatiziraju?