Generalni urbanistički plan grada Zagreba trebao bi kroz uređenje prostornih odnosa reflektirati ciljeve društvenog razvoja, no administrativna centralizacija grada do koje je došlo 1990-ih dovela je do gubitka planerskog značaja posebnih četvrti, te pada njihove političke i ekonomske moći. Urbanistički planovi tako su postali tek instrument za “kupoprodaju” grada, a ne instrument održive reprodukcije.
Nedugo nakon što je gradonačelnik Zagreba izašao iz zatvora, krenula je ponovljena procedura novih izmjena i dopuna GUP-a grada Zagreba. GUP, tj. Generalni urbanistički plan grada Zagreba već dugo predstavlja dosta suhoparno štivo i samim tim dosadnu temu za analizu ili razgovor. U njemu nema pasusa ili grafičkih prikaza gdje bi se makar deklarativno iskazala namjera da se grad promišljeno i dugotrajno razvija vođen temeljnim planerskim načelima, a svaka od beskonačnih izmjena i dopuna zapravo je premetanje po jednom te istom planu. Može se reći da ovako šturi krovni dokument uređenja prostornih odnosa nije zaslužio ni letimični pogled, a kamoli cijeli tekst na temu, no za razumijevanje onoga što nas čeka u našoj prostornoj budućnosti, potrebno je promotriti značaj ove redukcije u povijesnom slijedu planiranja glavnog grada kako bismo imali uvid u mogućnosti promjene.
Od društvenog do prostornog uređenja
Uloga generalnih planova je vrlo jasna. Ovi dokumenti bi trebali kroz uređenje prostornih odnosa reflektirati ciljeve društvenog razvoja. Tako se GUP iz 1971. godine vodi idejom policentričnog grada i razmješta niz gradskih podcentara koji bi trebali predstavljati teritorijalno političke cjeline. Ovim se dokumentom ideja samoupravljanja pokušava direktno (i ponekad suviše doslovno) prenijeti na sam prostor grada. To se do neke mjere kosilo sa tadašnjim planerskim tendencijama, tj. zoniranjem pa tako u nas nastaje svojevrsni hibrid želja jednog društvenog ustroja i uvriježenih urbanističkih formi.
GUP koji ga je zamijenio, onaj iz 1986. godine nastavlja se na ovaj prethodni tako da ga do neke mjere dekonstruira. Naime, pod terminom urbane obnove ovaj dokument pokušava uvesti inovativne metode dinamičnog planiranja grada. S jedne strane namjera mu je olabaviti rigidno zoniranje, dok s druge propisuje konstantne provjere samoga sebe budući da je u njemu bila propisana obaveza da se konstantnim istraživanjima na terenu u razmacima od pet godina evaluiraju prethodne planerske odluke u odnosu na stvarno stanje i potrebe zasebnih gradskih četvrti.
Nakon devedesetih, a u potpuno novim političkim, ekonomskim, time i planerskim okolnostima, novi GUP nastaje 2003. godine. Budući da uređuje gradski prostor koji je administrativno u međuvremenu centraliziran, a gradske četvrti gube političku i ekonomsku moć, kao i planerski značaj, čitav prostor grada dijeli se na niz kategorija “urbanih pravila”. Ovaj plan čini zbroj kompliciranog tehniciranja čije se usmjerenje može razumjeti kao pokušaj da se kodira sistem u kojem se društveno korisni aspekt plana svodi na dobrosusjedske odnose kroz reguliranje tzv. lokacijskog urbanizma zasnovanog na sitnim operacijama unutar zasebnih vlasničkih parcela, a bez projekcije budućnosti dalje od tzv. “urbane konsolidacije”.
Gradske strategije i vlasničke parcele
Kako bi se reducirao strateški mandat GUP-a bilo je potrebno ukinuti i dobar dio njegovog instrumentarija. Sve to u korist apsolutne pragmatičnosti koja nameće shvaćanje grada kao skupine manje ili više raspoloživih i utrživih nekretnina. Planovi su tako postali tek podloga ili pogodan alat putem kojeg je moguće grad trošiti i kupovati, a sve manje instrument održive reprodukcije. Detaljni i regulacioni, tj. planovi nižeg reda, polako se prestaju koristiti, da bi u konačnici bili u potpunosti ukinuti novim zakonima. Postojeće stanje vlasničkih odnosa postaje nepremostiva prepreka zbog čega se ukida i alat urbane komasacije.
Kao zanimljiva ilustracija opsega do kojeg je GUP reduciran može poslužiti i članak iz Jutarnjeg lista iz 2008. godine koji donosi vodič za “Provjeru GUP-a u 8 koraka”. Ovaj vodič trebao je poslužiti za što jednostavnije i brže iščitavanje dozvoljenih građevinskih pothvata na pojedinoj vlasničkoj parceli. Ovakvo gotovo hipertekstualno čitanje gdje se sagledavanje grada kao cjeline u potpunosti zamjenjuje partikularnim i krajnje pragmatičnim operacijama postavlja svakog građanina u ulogu mikrodevelopera koji svoj interes može veoma lako pretpostaviti općem dobru. Samim tim je zamišljanje Grada kao cjeline postalo neizvedivo, a sve što je ostalo za javnu raspravu su pojedinačni zahtjevi vezani za tehnička pitanja pojedinačnih vlasničkih parcela. Ako se ikada nađete na jednoj takvoj raspravi možete se upitati što je to zapravo na njoj “javno” budući da se radi o nizu primjedbi tipa – može li i kad će moja parcela postati građevinsko zemljište?
U obrnutoj logičkoj operaciji, upravo je ukidanje strateške razine GUP-a potaklo uvođenje takozvanih gradskih, tj. strateških projekata. No, urbanizam koji operira isključivo u mjerilu i ambiciji pojedinačnih i vlasnički sređenih katastarskih čestica pretpostavlja da je strateška razina tek izdvajanje pojedinačnih parcela za gradnju radi osiguravanja dodatnog profita potencijalnim investitorima.
Katalog atraktivnih lokacija
Planiranje kao predigra za investitore, karakterizacija koju Vladimir Mattioni koristi za opisivanje razdoblja tranzicijskih 1990-tih godina i dalje ne gubi na aktualnosti. GUP, nijem u anticipaciji razvoja, u potpunosti zarobljen okvirima banalno pragmatičnog odnosa prema stanju na terenu, svu preostalu ambiciju usmjerava u sporadično rasute točke gradskih projekata. Ove točke označene su samo na jednoj od karata plana, a opisane su samo imenom i lokacijom, bez eksplicitno određenog sadržaja. Zbog nedosljednih kriterija odabira one svakom izmjenom i dopunom plana mijenjaju lokaciju, nestaju sa popisa ili ih zamjenjuju nove.
No predigra nikako da urodi plodom, a koketiranje sa investitorima koji će pretvoriti Zagreb u regionalno i europsko poslovno, kulturno, turističko i prometno središte se pretvorilo u tužnu ljubavnu priču u kojem netaknuti gradski resursi čekaju samo jedno od mogućih rješenja koje nikako da dođe. Pritom, ne smije se ni spomenuti da bi se možda trebalo odustati ili makar preispitati polazne pozicije ovih “strateških ciljeva” već se konstantno gura jedna te ista promašena priča pa se uporno pokušavaju prodati Badel ili Gredelj.
Umjesto preispitivanja, grad svečano objavljuje svoje usmjerenje – bespoštedno natjecanje globalnih gradova, a koje se može razumjeti kao konačni svršetak prostorno planske tranzicije i smještanje Zagreba u širi kontekst tzv. neoliberalnog urbanizma, odnosno urbanizma reduciranih alata, potpunog izostanka društvene relevantnosti, a kamoli socijalne osjetljivosti, centraliziranog odlučivanja u kojem nema planiranja nego tek pregovora između gradonačelnika i investitora u kojem gradonačelnik nudi katalog atraktivnih lokacija, a investitor bira najpovoljniju. Tako možemo čuti kako bi i Zagreb trebao dobiti svoj “Beograd na vodi” i kako ne smijemo kaskati u privlačenju investitora jer ovi već grabe prema istočnim susjedima.
Trebamo li kreativni grad?
Vrijedni gradski prostori nude se globalnom tržištu tako da ih se ukalupi u univerzalno zastupljene klišeje poput “kreativnog klastera” u Gredelju ili sveučilišnog kampusa na Borongaju. Pritom, stogodišnja tradicija promišljanja i planiranja razvoja Zagreba potpuno je zanemarena i iskorijenjena iz planske dokumentacije kao i diskursa političara ili stručnjaka kako bi se širom otvorila vrata uvozu ovih upitnih ideja “sa zapada”. I letimično praćenje učinaka ovakvih ideja, tj. pojavnih oblika transformacija gradova diljem svijeta, a koje Zagreb priziva, nedvojbeno otkrivaju niz procesa “akumulacija kroz razvlaštenje”.
Ova naličja takozvanih kreativnih i povezanih globalnih gradova uključuju poznati instrumentarij gentrifikacije, represije, raseljenja ili zona isključivosti i pojačanog nadzora. U srži ovih transformacija nalaze se nastojanja da se javnim ulaganjima uz često ograničenu i simboličnu potporu privatnih partnera u svakom svjetskom gradu stvori neka nova Silicijska dolina što unatoč angažiranju hordi skupih konzultanata i uključivanju globalnih financijskih institucija rijetko rezultira željenim učincima.
Jedan od razloga je činjenica da logika razvoja temeljenog na rastu vrijednosti zemljišta, koji je glavna motivacija pokretanja ovakvih procesa, vodi do stvaranja monofunkcionalnih zona isključenih iz vlastite okoline. Rast vrijednosti zemljišta pak u praksi ne rezultira proporcionalnim porastom stvarnog broja “inovacija” i “kreativnosti” koji bi rezultirao blagotvornim učincima na metabolizam grada i opravdali razinu investicija potrebnih da se ovakve četvrti i klasteri pokrenu.
Prema obnovi strategije
Unatoč pojavi pojedinih fragmentarnih i još uvijek tek formalno sličnih slučajeva možemo tvrditi da je Zagreb i dalje ispod radara, kako ekonomskog razvoja, tako i njegovih neželjenih posljedica što može otvoriti prostor za borbu u “pukotinama neoliberalnog grada”. Ako je iluzorno očekivati osmišljanje nekog potpuno novog raspona vizija za cjelinu Grada, od presudnog je značaja ukazati na moguće posljedice nekritičkog usvajanja pojedinih modela razvoja te pokrenuti proces osmišljavanja novih mehanizama razvoja vrijednih gradskih resursa u vlasništvu grada.
To bi značilo da su preostali razvojni potencijali Zagreba upravo tamo gdje se nalazila nekadašnja zagrebačka industrija, a o tim prostorima možemo samo reći da su stvorili i izgradili ovaj grad i da o njima jedino kroz taj rakurs treba i razmišljati. Točnije, strateško bi u tom slučaju značilo osmisliti na koji način je danas moguće izboriti se za ponovno “stvaranje” grada? Zasigurno ne u predigri sa investitorima u kojima su već mnogi gradovi izgubili, već u aktivnom angažmanu mnogobrojnih aktera koji mogu graditi održive procese i nastaniti gradske prostore kroz stvarno razvojne i dugotrajne programe.
Ovakvih aktera Zagreb i okolica itekako imaju, od onih koji operiraju u solidarnoj ekonomiji, poput etičkih financijskih institucija koje se stvaraju, zatim nezavisne kulture i organizacija za socijalna i ekonomska prava, kojima svima redom treba novi prostor društvenosti i razvoja, a o akutnim potrebama grada poput programa društveno poticanog stanovanja da i ne govorimo. Tek ove stvarne potrebe u kombinaciji sa kvalitetno posloženim programsko upravljačkim formama mogu tvoriti novu strategiju stvaranja grada koji smo za sad osudili na životarenje između želje i kopije neuspjelih koncepata.