Dolaskom turističke sezone centar Splita pretvara se u “javni zahod”. Gradski čelnici nastoje doskočiti problemu, ali još nisu dobacili dalje od privatnih koncesija na doslovno četiri javna zahoda. U tom se kontekstu valja prisjetiti političke povijesti javnih zahoda koja može ponuditi rješenja: od “kanalizacijskog socijalizma” u Milwaukeeju početkom 20. stoljeća do kompromisnih rješenja u suvremenom Pragu.
“Vonjala si toćon i frižkinom”, stoji u stihu legendarne pjesme opis dalmatinske konobe. S tim neugodnim, intenzivnim mirisom svježe ribe srasle su generacije Dalmatinaca i to kao vonjom nečeg što ih je othranilo. Međutim, danas konobe diljem Dalmacije – a ponajviše one splitske – zaudaraju vonjem koji neće završiti ovjekovječen u besmrtnim stihovima.
U pitanju je vonj mokraće i ostalih fekalija, koji naročito intenzivan postane u ljetnim mjesecima, kada grad tradicionalno počne pucati po šavovima i u segmentu potrebe za elementarnim biološkim potrebama tog povećanog priljeva gostiju. Od čega dobar dio, u skladu s primarnom namjenom dolaska u posjet, obično ni ne mari gdje će nuždu izvršiti. “Pijani Englez će se pomokrit bilo di bez obzira koliko zahoda ima blizu jer je upravo izašao iz kluba koji ima WC”, pomalo je i grunfovsku repliku izbacio zamjenik splitskog gradonačelnika, Bojan Ivošević, na nedavnoj sjednici Gradskog vijeća na kojoj se razvila rasprava o izmjenama uvjeta koncesije na javne zahode u centru grada.
Zapišani grad
Ivošević u načelu i ima pravo kada karikira psihologiju pijanog i nemarnog čovjeka, ali to problem, još jedan kojeg Split trpi kao posljedicu takvog vida masovnog turizma, ne umanjuje. Fotografije turista koji iz noćnog provoda u hordama zapišavaju gradske zidine obično su praćene novima koji pokazuju i kudikamo ozbiljnije posljedice; pojava žohara i ostalih nametnika u centru grada direktno je vezana uz problematiku odvoza smeća iz mnogobrojnih restorana, ali i učestalog “slobodnog” korištenja ulica i zidova za obavljanje nuždi. O tome, uostalom, ne treba ni nekakvo pomnije istraživanje od pukog osjeta njuha.
Također, Split na dispoziciji ima tek četiri javna zahoda, što je tijekom sezone itekako premalo. Drugi problem je taj što su i ta četiri javna zahoda postavljena u centru nominalno pod koncesijom, što znači da njima nominalno upravljaju privatnici, a koji onda sami uvelike kroje prijedloge uvjeta korištenja po tržišnim načelima. Prijedlozi koje je na toj sjednici Gradskog vijeća u ime koncesionara izložila pročelnica za komunalu, Leona Grgić, a koji su većinom glasova nakon rasprave i usvojeni, podrazumijevaju podizanje cijene korištenja samih zahoda. Do uvođenja eura cijena korištenja pisoara u tim zahodima iznosila je dvije kune – odnosno, 27 eurocenti – dok je cijena kabina iznosila pet kuna, što je 66 eurocenti. Nova cijena je objedinjena, što znači da se diskriminatorno odvajanje cijena kabina i pisoara – gdje troškovi održavanja naprosto ne mogu biti toliko različiti – na štetu ženskog dijela populacije, koja, logično, ima opciju korištenja isključivo kabina, napokon ukida.
Ta objedinjena cijena sada iznosi jedan euro u ljetnim mjesecima, a 20 centi u zimskim, što je u ovom trenutku povećanje cijene od gotovo 30 posto. Povećanje cijena opravdava se utjecajem inflacije, a zanimljivo je bilo pročitati i opaske SDP-ovog vijećnika Damira Barbira, koji je sugerirao da Grad preko svoje tvrtke preuzme vršenje djelatnosti javnih nužnika. Tom se prijedlogu, u nešto blažoj varijanti, pridružila i Anita Birimiša iz Centra, koja je napomenula kako bi Gradsko vijeće trebalo imati slobodnije ruke kod interveniranja u određene uvjete kada je to potrebno. Odgovor je ponovno vođen isključivo tržišnim načelima, odnosno profitabilnošću kao početkom i krajem svake rasprave. U prijevodu, fiziološke potrebe – iako spadaju u najtemeljnije i neodgodive ljudske potrebe – imaju svoju cijenu koje definira isključivo tržište.
Kanalizacijski socijalizam
Stoga ne treba čuditi što kroz povijest imamo niz primjera kako je pitanje besplatnih i javno dostupnih sanitarnih čvorova bilo itekako političko. Prve natruhe možemo pronaći u Sjedinjenim Američkim Državama još početkom 20. stoljeća u Milwaukeeju, u kojem su vlast na izborima 1910. godine osvojili socijalisti. Njihova vladavina obilježena je značajnim napretkom u pogledu komunalnih pitanja, s posebnim naglaskom na razvoj mreže javnog kanalizacijskog sustava; toliki je napredak u tom polju postignut da je njihova vlast bila kolokvijalno znana i kao “kanalizacijski socijalizam“, što je inicijalno bio termin kojeg je oporba koristila u svrhu ismijavanja njihovog fokusa. No, njihov rad u tom polju ne samo da je iznjedrio i val izgradnje javno dostupnih sanitarnih čvorova – a koji je uključivao i masovna zapošljavanja nakon Velike depresije u svrhe njihove izgradnje – već je uvelike i pomogao istrebljenju niza zaraznih bolesti koje su i dalje sredinom 20. stoljeća harale kao posljedica nedostupnih sanitarija.1
No, val poslijeratne konzervativne tabuizacije doveo je praktički do stigmatizacije javnih zahoda, i to obično po ključu klasne ili spolne diskriminacije. Zloglasni rasistički “zakonik Jima Crowa” svoje je odredbe diljem SAD-a demonstrirao sve do kasnih 1960-ih, i to se u velikoj mjeri očitovalo baš na korištenju javnih zahoda, gdje su mnogi bili nedostupni tamnoputom stanovništvu zbog rasističkih mitova o “crnoj zarazi”. Ukidanjem tih odredbi problem se nije riješio, jer su se druga neriješena socijalna pitanja također dobrim dijelom manifestirala kroz prostore poput zahoda koji jesu bili javni, a koji su opet nudili dovoljno potrebne privatnosti.
U prijevodu, tabuizacija i progon seksualnih manjina – koji zbog te stigme nisu imali priliku upražnjavati svoje također bazične ljudske potrebe – rezultirale su povećanim korištenjem javnih zahoda u takve svrhe. Također, javni sanitarni čvorovi su postali i mjesta na kojem su utočišta tražili drugi ljudi s margine, od narkomana do beskućnika. Problem je bio taj što se porast te populacije nije vezao uz posljedice sustava koji podrazumijeva agresivnu stratifikaciju kroz drastično povećanje troškova života, već je to sustav sam po sebi iskoristio kako bi zgrnuo dodatni novac na toj stigmatizaciji javnog prostora. Ako ne želite narkomane, pedere i beskućnike u kabini do vas, onda platite “simboličan iznos”. Ili koristite neki od zahoda u kakvom ugostiteljskom obrtu ili fast-food lancu, koji će vam, dakako, korištenje njihovog sanitarnog čvora naplatiti i kudikamo više od “simboličnog”, uvjetovanjem kupnje njihovih proizvoda.
Primjeri suvremenih rješenja
To je otprilike povijesna geneza koja je i dovela do normalizacije ideje da se vaše biološke potrebe naplaćuju. Ako pak niste to voljni napraviti u kojem god obliku onda riskirate niz posljedica, od suočavanja s tim strašnim marginaliziranim skupinama koji su valjda tom logikom izašli iz kanalizacije, pa do prekršajnog progona za vas same. U ovom aktualnom kontekstu pak takav slijed događaja dovodi do posljedica u vidu masovnog zapišavanja ulica i kuća/zgrada po gradovima, pogotovo onih koji u kratkom periodu bilježe ogroman priljev dodatnog stanovništva, poput turističkih središta. Split, naravno, u nije jedini grad s takvim problemom. Neki su odlučili djelomično pristupiti rješavanju problema, barem iz povijesne perspektive; Berlin je tako u 2022. dovršio veliki projekt širenja mreže javnih zahoda, ali se oni i dalje naplaćuju čak 50 centi za jedno korištenje.
S druge strane, postoje i neke kompromisnije opcije na koje bi se Split mogao ugledati. Prag, još jedno veliko turističko središte, ima solidnu mrežu javnih zahoda koji su ujedno i dio mreže podzemne željeznice. No, za razliku od komunističke ere kada su i izgrađeni, oni više nisu besplatni, već se naplaćuju u prosjeku 10 kruna (42 eurocenta). S druge strane, lokalni ogranci mjesne vlasti u četvrtima organizirali su sustav “otvorenih vrata” kod ugostitelja, gdje bilo tko može slobodno koristiti njihove sanitarije, a mjesni odbor osigurava tom obrtu subvenciju sredstava za čišćenje, pa i troškove čistačice na tjednoj bazi. Dok ovaj praški model nudi određenu opciju dodatnog širenja mreže za razmjerno nisko ulaganje, naročito jer ne podrazumijeva troškove dodatne izgradnje infrastrukture, on svejedno ne otklanja u potpunosti ni ove sekundarne, a pogotovo ne glavni problem ove priče.
Javno-privatni kompromis i dalje ne omogućuje dostupnost sanitarija tijekom čitavog dana, pošto lokali u jednom trenutku završavaju svoje radno vrijeme, baš kao što to, jasno, rade i u Splitu. A kad smo kod Splita, ne postoji slikovitiji prikaz u kolikoj mjeri problematika zahoda za sobom nosi i širi društveni prikaz života u gradu od još jedne Ivoševićeve opaske, o tome da zima za privatnike kojima se daje koncesija nosi minuse u poslovanju. I da stoga nije isplativo čak održavati otvorenima čak ni ta četiri javna zahoda. I tu je zapravo i u pravu, ali činjenica da se zimi – za razliku od ljeta, kada ih je pak premalo – čak i grad veličine Splita pretvara u grad duhova, u kojem doslovno nema ni ljudi da se eto, popišaju, također nije problem zahoda, nego grada i njegovih politika.
S druge strane, sama ovisnost o privatnicima i dalje izvlači ovo pravo “javno” i stavlja na tržište čak i pitanje bioloških potreba. Prisiljeni smo, dakle, čak i nuždu vršiti uz “pomoć” nevidljive ruke samo zato jer smo naučeni da je neisplativo uzeti stvari u svoje.