politika
Hrvatska
tema

Rock: izgubljen u postsocijalističkom prijevodu

Foto: INmusic / Dunja Dopsaj

Dvije su teme izazvale popriličnu pažnju u hrvatskom medijskom polju prošlih mjeseci: “osamdesete” i status rocka u dodjeli sredstava za javne potrebe u kulturi. Međutim, izostala je poveznica koja bi tretman “osamdesetih” izmjestila iz sfere de/mitologizacije i povratno ponudila razumijevanje problema s rockom u okviru političko-institucionalne povijesti i ishoda eurointegracijskih procesa.

U prevladavajućem revivalu 1980-ih ili “osamdesetih” u medijskom i kulturnom prostoru u Hrvatskoj i šire, naguralo se mnogo uščuvane krame iz podruma i tavana, aktivirali su se (samozvani) analitičari uz potrebu da “demistificiraju” laži o karakteru i ulozi Jugoslavije, s naglaskom na njezinu dekadentnu fazu. Blogerski žanr prokazivanja “najčešćih mitova o Jugoslaviji” u tri, pet ili deset točaka koji kao bauk kruži internetom i doprinosi, naravno, novoj mitologizaciji stare teme; prelio se u novije vrijeme na druge, veće medijske vrste, gotovo u formi feljtonaške zabave ili kviza. A ta mnogo opasnija, neuredna krama guši komunikacijske kanale do granice totalnog besmisla – ne i do kolapsa interesa, što je zanimljivo.

Štoviše, vrlo je poticajno vidjeti kako življeno (ili naslijeđeno odnosno prepričano) iskustvo kulturnog, socijalnog i klasnog (osviještenog i neosviještenog; postojećeg ili nepostojećeg) kapitala u Jugoslaviji u takvim numeriranim ad hoc “demistifikacijama” uglavnom, ako ne isključivo, služi analitici jugoslavenske ekonomije, njezinih financijskih kapaciteta, apetita i zabluda – koje se onda komparativno “preslikavaju” na suvremenu domaću situaciju, kojiput i prognostički ciljaju dalje od domaće aktualnosti. Nemamo, razumije se, u ozbiljnim analitičkim izvedbama ništa protiv takvoga smjera, ali je ovom prilikom važnije uočiti izostanak reakcije iz historijski gledano, matičnog događajnog polja – kulture.

Unatoč glasnoj tematizaciji njezine vitalne prošlosti iz 1980-ih, niti iz jednog fokusa (društveno-kulturnog, povijesno-medijskog, umjetničkog) najšire shvaćene kulture u Hrvatskoj nije proklijao javni, polujavni ili kafanski, interes za uspostavom historijskog, analitičkog kauzaliteta sa sistemom kulture 1980-ih. Ili jasnije: za razliku od akademskog interesa koje posljednjih godina (uglavnom) historizira i/ili estetizira domaću kulturno-umjetničku prošlost, u javnom se diskursu u pravilu ne otvaraju dublje teme koje bi mogle uspostaviti relaciju trenutne kulturne politike s aspektima kulturnih politika iz socijalizma, uzmimo 1980-ih, na istom prostoru.

Društvena regulacija rocka

Zbog političkog oportunizma, ignorancije, malograđanske indolencije ili nekog sljedećeg izmišljenog razloga, sistemski problemi kulturne politike u Hrvatskoj koji u 2000-ima razvijaju ozbiljne anomalije, ne gledaju se kao posljedice diskontinuiteta iz 1990-ih nego kao partikularni incidenti bez korijena. Primjer kojemu se posvećujemo zato uopće nije marginalan u radijusu reprezentativne (kulturne) politike, iako se takvim na prvi pogled čini. Zadire, naime, u središte ključnog identitetskog pitanja o naravi suvremene kulturne politike, odnosno o udjelu etatističkog i/ili liberalnotržišnog, u nacionalnoj kulturi.

A riječ je o rocku. Zapravo, o javnoj polemici koju je Udruga koncertnih promotora Promo pokrenula prije mjesec dana kao lavinu, uz povod rezultata dodjele javnih sredstava za glazbene programe Ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture, gdje “rock” nije dobio niti kune. Promotori pri tome “rock” definiraju kao “kvalitetnu autorsku rock glazbu u svim njezinim izvedenicama”, vrlo konkretno misleći zapravo na “svoju robu”, odnosno na koncerte koje organiziraju na domaćim pozornicama ili klubovima.

U Hrvatskoj se, naime, glazba na nacionalnoj i lokalnoj razini financira kao i ostale kulturne djelatnosti, principom dvojne budžetske regulacije hladnog pogona i programskih sredstava, s tom razlikom da se pod pojmom “glazba” misli isključivo na takozvanu akademsku ili suvremenu umjetničku glazbu domaćih autora; a u manjem postotku na jazz ili folklornu glazbu u njezinim različitim izvedenicama.

Rock muzika, shvaćena ovdje kao oblik popularne glazbe, ili suprotnost akademskom, jazzerskom ili folklornom; ne predstavlja stratešku, javnu potrebu ni na lokalnoj ni na nacionalnoj razini, jer od 1990-ih niti jedan program rock koncerta, projekta ili festivala u Hrvatskoj nije mogao dobiti programska sredstva na glazbenom, već samo na surogatnom natječaju “inovativnih umjetničkih praksi” ili “međunarodnih suradnji”.

Sitnopoduzetničke nevolje na periferiji 

Udruga Promo, čiji je predsjednik Zoran Marić, organizator INmusica kao najvećeg open air festivala u Hrvatskoj, javnosti pokazivao rezultate ankete dokazivajući da “javne potrebe publike u Hrvatskoj daleko pretežu u korist rocka”; uputili su javno, jednostavno pitanje: “je li rock kultura?”, a ono je najprije dotaklo uši najšireg puka.

Svjetonazorsko pitanje o mjestu popularne muzike u kulturi i politici njezinog financiranja u 21. stoljeća jest nešto što se, konačno i izravno, tiče najšire zajednice. To je, vrlo brzo, shvatio i aktualni ministar kulture Berislav Šipuš koji ni retoriku situacije niti konkretnost problema nije ignorirao: iako mu konstelacija reprezentativne politike i/ili kulture takvo što ne bi zamjerila.

Kao donedavni zamjenik bivše ministrice Zlatar Violić, Šipuš je (bio) prvi kamen smutnje za Promotore koji su tražili njegovu smjenu niječući mu profesionalnomoralni integritet, optužujući ga za sukob interesa pri odabiru članova kulturnih vijeća i financiranju projekata u kojima je prije državničke funkcije bio angažiran. Ništa od Promotorskih optužbi u smjeru Šipuša nije dotaklo plodonosno tlo: riječ je o legitimnoj praksi u sistemu domaće kulturne proizvodnje koju političke elite ionako ne razumiju i ne žele razumjeti.

Promotori su, međutim, bukom o (svom?) problemu rocka snažno detonirali osnovni problem domaće politike u okruženju EU-e. Rock festivali sa značajnim stranim imenima koji u jednom ili dva navrata nastupe u Hrvatskoj dokaz su pauperizirane publike na kapitalističkoj periferiji. Cijena ulaznice od 40 eura u Hrvatskoj nije “konkurentna” onoj u srcu europskog kapitalizma sa 140 eura, pri čemu je svima jasno da su Promotori tipični domaći “mali poduzetnici” s problemom tržišne integracije.

Vrijednosne distinkcije

U uvriježenoj (neoliberalnoj) podjeli kulture na “komercijalu i art” koja je umnogome prožela svaku poru suvremene domaće (institucionalne i nezavisne) scene možda bi i bilo mjesta cinizmu prema Promotorima – poduzetnicima, koji tek žele “preprodati kvalitetan proizvod”. Cinizam bi, međutim, bio najprije nepošten, a zatim i netočan, jer domaće institucije vlastite rupe u budžetu redovito krpaju iznajmljivanjem vlastitih (zapravo javnih) prostora privatnim poduzetnicima, tvrtkama i pojedincima čija djelatnost nema blage veze s javnom kulturnom namjenom institucije.

I još gore, u klijentelističkom sistemu zagrebačke kulturne politike uopće nije čudno da Grad Zagreb “iznajmi”, odnosno pokloni besplatan koncertni termin dvorane “Vatroslav Lisinski” Tončiju Huljiću, a sutradan hladno abortira svaki drugačiji pokušaj programskog financiranja rocka, promotorskog “rocka”, popa ili njegovih brojnih izvedenica.

Promotori su, dakle, pokušajem lansiranja “problema rocka” kao političkog pitanja domaće kulture 21. stoljeća, ukazali na diskrepanciju, ignoranciju, klijentelizam i nepravdu tretmana popularne kulture u Hrvatskoj, uz poznatu sistemsku jalovost kulturnih institucija. Promotori su, međutim, otvorili i čitav raster zbunjućih distinkcija. Primjerice, kad nešto promoviraju, to je isključivo “kvalitetna autorska rock glazba” koju smatraju estetički uzvišenom nad svim ostalim (očito jako arbitrarnim) žanrovima i muzičkim vrstama. Pojam “suvremene kvalitetne autorske rock glazbe” suprotstavljaju (jer je autorstvo vrijednost po sebi) niže rangiranoj “reproduktivnoj klasičnoj glazbi”, što je patronizirajući nonsens bez potrebe za duljom elaboracijom.

Konačno, carinski pojam “kvalitete” koji Promotori pretenciozno ponavljaju u svakoj javnoj prigodi kao da su nesigurni u vlastiti proizvod (a nisu); krajnje je suspektan prema ideji muzičarske solidarnosti ili “domaće scene” – kakva god ona, jadna, bila. Ministar Šipuš je, ipak, muzičar ( skladatelj “klasične” akademske glazbe, dirigent i pedagog) koji akademsku i estradnu scenu poznaje dovoljno dobro da Promotorima u prvoj javnoj prilici najprije odgovara: “Kolege nisu rock glazbenici nego vrijedni ljudi koji rade u menadžmentu”, a onda nakon dva bilateralna sastanka mudro odlučuje povezati ostatak ministarskog mandata s instalacijom popularne kulture u nacionalnu strategiju.

Zaboravljena povijest

“Radimo na strategiji financiranja svih alternativnih glazbenih izričaja, uključujući i rock. Inzistirat ćemo da klubovi i festivali u svojim programima alternativnih glazbenih izričaja imaju oko 50% glazbenih sadržaja domaće autorske proizvodnje. Jedino u tome slučaju moći će dobiti potporu”, rekao je dakle ministar kulture Šipuš Jutarnjem listu 28. travnja.

Je li to ono što su htjeli Promotori? Sumnjamo, jer po tom principu ulaganja u nacionalnu “kvalitetnu autorsku rock glazbu” neće biti mnogo love za skupe nastupe stranih “kvalitetnih autora rocka”. Ipak, sistemska obnova i revizija odnosa moći u financiranju kulturnih institucija i programa tek počinje: njeno sljedeće mjesto je barokno bujna festivalska priroda domaće kulture. U nevjerojatnoj raznolikosti i množini festivala u Hrvatskoj, tek ih je nekoliko steklo strateški status “velikih”. Revizija sistema domaće festivalizacije morala bi onda donijeti Promotorima sigurno financirano mjesto – uostalom, po uzorima na ostale EU (Budimpešta, Paris) ili neEU (Novi Sad) gradove.

Ali poanta čitavog sistemskog problema suvremene popularne muzike u okvirima kulturne politike Hrvatske je ionako ostala ili zastala u “osamdesetima”. Izgubljena u prijevodu, u aktualnoj nemogućnosti bilo kakve dijalektičke suradnje s rješenjima kulturne politike socijalizma. Naime, 1980-ih se popularna muzika, kao kišobranski tehnički termin “glazbe za mlade” financirala “odozdo”, putem vrlo ležernih lokalnih i nacionalnih dotacija za omladinske klubove.

Reprodukcija sistema se tako odvijala na nekoliko nekonfliktnih razina, ali je najvažnija bila ona koja je rocku, popu, alter ili eksperimentalnoj muzici – omogućavala stabilan rast. Dolaskom 1990-ih, svi su omladinski centri zatvoreni bez diskusije ili bilo kakve javne pažnje. Sve kulturne, umjetničke discipline koje su pak imale institucionalnu adresu, preživjele su 1990-e sa stabilnom lokalnom ili nacionalnom budžetskom bazom.

U aktualitetu općepriznate činjenice (ili birokratske EU mantre) o kulturi kao javno financiranoj i javno dostupnoj djelatnosti, lako je uočiti bastardnu situaciju rocka kojemu je nakon 1990-ih EU tržište provalilo u malo, slabo opremljeno dvorište. Rock do sada nije imao velike šanse, ali bi se nadalje kulturna politika trebala krojiti prema njemu.