“U mračnim vremenima / Hoće li se i pjevati? / Da, bit će i pjevanja / O mračnim vremenima”, pisao je Bertolt Brecht 1939. godine. Dok bombe padaju na Gazu osmi mjesec zaredom, a palestinski narod biva okupiran osmo desetljeće zaredom, donosimo vam jednu plejlistu, politički i muzički značajnu.
Zeinab Šat – “The urgent call of Palestine“
“Zar ne čujete agoniju Palestine / Zar ne čujete agoniju Palestine / Barjak oslobođenja / Dignite ga visoko / Za Palestinu / Daj da činimo ili umremo”
Tijekom izraelske invazije na Libanon 1982. godine, izraelske snage u Bejrutu zauzele su istraživački centar Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Prije rušenja zgrade izraelski vojnici ukrali su kutije s dragocjenim arhivskim materijalom: rukopisima, filmovima, tisućama knjiga. Među njima je bio i originalni glazbeni video pjesme ”The Urgent call of Palestine”. Četverominutni film, koji je 1972. godine snimio palestinski umjetnik Ismail Šamut, prikazuje tinejdžerku, palestinsku pjevačicu Zeinab Šat rođenu u Egiptu. ”The urgent call of Palestine” bila je naslovna pjesma EP-a od četiri pjesme koji je producirao PLO početkom 1970-ih.
Do pjesme je došlo tako što je Zeinabina sestra Majsun jednog dana donijela kući tekst za “The urgent call of Palestine”, koji je napisala njena kolegica s posla Lalita Panjbai. Zeinab je dobila izazov – uglazbiti tekst u roku od 24 sata. ”Pročitala sam je možda dva, tri puta i stvarno sam se u to upustila. Počela sam skladati niotkuda”, kazala je o tome kasnije Šat.
Majsun je radila na egipatskoj radio postaji koja je emitirala program na engleskom jeziku, pa je pjesmu pustila u eteru. Slušatelji su preplavili postaju sa zahtjevima za emitiranjem pjesme, i uskoro je Šat nastupala na prosvjedima i kulturnim događanjima diljem regije. Na jednom festivalu u Libanonu slušao ju je Šamut, slavni palestinski slikar u egzilu i utemeljitelj Odjela za umjetničku kulturu PLO-a. Zamislio je film koji bi pratio glazbu, i pozvao Šat da snimi album koji će producirati PLO. Tako je i bilo. Spomenimo i da je 1973. Šat nastupala na 10. Svjetskom festivalu mladih i studenata kao dio palestinske delegacije (koja je uključivala Jasera Arafata i Angelu Davis). “The urgent call of Palestine” tada je otpjevana pred tisućama ljudi u Istočnom Berlinu.
Godinama je Šat mislila da je izvorni video za pjesmu spalio IDF (Izraelske obrambene snage) 1980-ih, tijekom uništavanja centra PLO-a. Međutim, 2017. godine kontaktirala ju je izraelska istraživačica i kustosica Rona Sela, koja je našla film u izraelskim vojnim arhivima i neumorno radila na njegovom deklasificiranju. Čak ni Sela nije dobila pristup originalu i morala je raditi s digitalnom kopijom, koja je ostala obilježena oznakama IDF-a.
Riad Avad – “I’m from Jerusalem“
“Ja sam iz Jeruzalema / Iz staroga grada / Ja sam s tvojih ulica / Voljena Palestino (…) Na ulicama / Na poljima / U tvornicama / Borit ću se boriti boriti / Da oslobodim ljude i zemlju”
Sedmicu dana nakon izbijanja Prve intifade 1987. godine, Riad Avad je sa sestrama Hanan, Alijom i Nariman u dnevnom boravku počeo snimati album “The Intifada”, na opremi koju je sam napravio. Avad je bio inženjer elektrotehnike, a posebno strastven oko muzike. U pisanju i snimaju pjesama uz sestre mu je pomogao i prijatelj Mahmud Darviš, poznati palestinski pjesnik. Kad je snimanje jedanaest pjesama dovršeno, Avad je tri tisuće primjeraka kazeta počeo distribuirati po Jeruzalemu i Zapadnoj obali. Izraelska vojska odmah je zaplijenila sve primjerke koje je mogla pronaći, od kojih je velika većina do danas ostala u izraelskim vojnim arhivima. Riad je uhićen, ispitivan i završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. Odmah nakon izlaska osnovao je bend i izdao novi album.
Iz izraelskih vojnih arhiva jedna je kopija 2020. godine uspjela pronaći put do umjetnika i muzičkog kolekcionara Mo’mina Svaitata, koji je prije četiri godine osnovao Majazz Project, palestinsku izdavačku kuću i istraživačku platformu. Svaitat je 2020. godine bio u Dženinu, gdje se susreo s obiteljskim prijateljem i bivšim vlasnikom diskografske kuće, kojeg se sjećao iz djetinjstva. Od njega je kupio preko pet tisuća kazeta, među njima i veliku zbirku muzike nastale tijekom Prve intifade. Među kazetama je bio i album “The Intifada”.
Avad je preminuo 2005. godine, pa nije doživio da vidi kako se njegov album, a naročito pjesma “I’m from Jerusalem” objavljuje i sluša u raznim dijelovima svijeta. Njegovo nasljeđe živi kroz (protestnu) muziku, ali i u radu brojnih mladih muzičara Palestine danas. Naime, prije smrti Avad je osnovao školu u kojoj se djecu sa Zapadne obale uči kako od malo materijala izraditi vlastitu elektroničku opremu i proizvoditi muziku.
Mašru Lejla – “Cavalry“
“Tvoja vojska i konjica / Ne odlučuju za mene / Ne odlučuju za moje srce / Nećeš me slomiti”
Libanonski bend Mašru Lejla 2019. godine objavio je video spot za pjesmu “Cavalry”, s albuma “The Beirut School” kojim su obilježili desetu godišnjicu muzičkog djelovanja. Video za “Cavalry” odaje počast palestinskoj djeci koja svakodnevno traže svoja prava pred izraelskim okupacijskim snagama. Bend je među ostalim inspirirala hrabrost 17-godišnje Ahed Tamimi, koja je osuđena na osam mjeseci zatvora nakon objave videosnimke na kojoj je šamarala izraelskog vojnika i tjerala ga da se makne dalje od njene kuće. Spot je režirao Jessy Moussallem, a bend je prilikom objavljivanja albuma istaknuo da “Cavalry” govori o “borbi, čak i kada su izgledi protiv nas, i ne dopuštanju da politički umor i letargija dokrajče našu spremnost da govorimo istinu moćnicima”.
Mašru Lejla je među rijetkim arapskim bendovima današnjice koji u svome radu dosljedno i muzički i politički superiorno tematiziraju izraelsku okupaciju Palestine. Na Zapadu su ipak najpoznatiji kao bend kojem je zabranjeno nastupati u Jordanu i Egiptu zato što se frontmen benda Hamed Sino otvoreno izjašnjava kao gej, zato što kao bend puno pjevaju o kvir emancipaciji, zato što im se na koncertima redaju “kontroverze”. Na njihovom koncertu u Egiptu 2017. među tisućama ljudi u publici zastavu duginih boja digla je socijalistkinja i lezbijska aktivistkinja Sarah Hegazi, a nakon koncerta je uhićena, s još 70-ak ljudi. Tri je mjeseca provela u zatvoru, bila mučena i seksualno zlostavljana. Kasnije je dobila politički azil u Kanadi, gdje se 2020. ubila. Za svoju su muziku i kvir aktivizam članovi Mašru Lejle i njihovi pratitelji plaćali paprenu cijenu i itekako je legitimno da se o tome priča u Americi kada se na radiju zavrti njihova muzika, ali znakovito je da se velika, šarolika i moćna paleta pjesama koju je bend snimio o Palestini, izbjeglicama, migrantskim radnicima i radnicama van Libanona i nekoliko susjednih mu zemalja spominje i sluša puno rjeđe.
Faraij Suleiman – “Questions on my mind“
“Jel’ se dolina stvarno osušila / Jel’ ostalo samo kamenje / Imam neka pitanja u glavi / Ovdje u Berlinu boli / Lijepo je, vrvi od ljudi / Ali nedostaje mi Um Sabri / i najviše mi nedostaješ ti”
Rođen 1984. godine u selu Al-Ramah, Faraij Suleiman se selio između više palestinskih gradova baveći se muzikom, a na kraju se 2019. nastanio u Parizu. S piscem Majdom Kajalom na albumu “Better than Berlin” počeo je raditi početkom pandemije, a izdan je 2021. godine. Album je bolno ljubavno pismo Haifi, gradu koji niti jednom na albumu nije spomenut imenom. Za dvojicu autora Berlin je zamjenjiv, kao i svaki drugi bjelosvjetski grad. Haifa, bolja od Berlina, za njih nije zamjenjiva. “Samo vjerujemo da je Haifa ljepša od Pariza, Londona, New Yorka, ali nemamo to čime dokazati”, kazao je u jednom intervju Suleiman.
Album daje zvuk kontradiktornoj realnosti života u gradu koji je u zadnja dva desetljeća postao urbano kulturno središte Palestinaca koji žive unutar takozvane Zelene linije – u Haifi je svakako bolje nego u Gazi, ali i njenim se ćoškovima itekako ima što zamjeriti, manje sjebanom životu unatoč. Čitav je album izvanredno sitno tkanje života kroz muziku, koje svoje mjesto na ovoj plejlisti zaslužuje upravo zbog toga – zastajanje u slojevitosti svakodnevice luksuz je koji si Palestinci rijetko mogu priuštiti. Opjevati u jednoj pjesmi “balkon uz balkon, bliže od dvije spojene usne” i brbljave susjede, zapitati se tko je kuću iznajmio cinkeru i radi li Atef i dalje na baušteli, prisjetiti se dizača utega Hamudija koji odrađuje dvije godine u zatvoru zbog pljačke pošte, zabrinuti se za sušu doline i arapske klince koje maltretira policija, zanimati se za radno vrijeme kafića i bivšu ljubavnicu koja možda leži na plaži s nekim drugim – sve je to Palestina.
Ansambl Spase Milutinovića – “Palestina“
Za kraj, idemo u domaju. Zadnja nam pjesma nema stihova, samo instrumental. Sva je nekako veseljikava i plesna, netipično za mračna (palestinska) vremena. Ako ćemo gorko, moglo bi se napisati da je “opušteno i bez riječi” idealno kao komentar na recentni hrvatski politički angažman oko Palestine. Ako ćemo manje gorko, možemo se fokusirati na činjenicu da je pjesma snimljena 1975. godine (objavljena na albumu “Evo nas opet”), da je te godine Palestina očito inspirirala jedan jugoslavenski bend, i da je veselje kojim pjesma odiše horizont budućnosti od kojeg ne smijemo odustati. Evo nas opet!