Kultura kao demokratska infrastruktura

Foto: AFP / Alen Gurović / Nurphoto
Foto: AFP / Alen Gurović / Nurphoto

Na europskoj i lokalnoj razini kriza kulturnih politika se uglavnom artikulira kao kriza publike pa se shodno takvoj dijagnozi nastoje uspostaviti strategije bavljenja publikom, odnosno njenog privlačenja. Pritom se ustrajno izbjegavaju postaviti pitanja o mjestu kulture unutar šire društvene reprodukcije i političkom potencijalu kulture s onu stranu autonomnog polja samodostatnih aktera.

Ako je nešto frekvencijom pojavljivanja posljednjih tjedana nadraslo svoju stvarnu veličinu ili barem društvenu važnost sa stajališta dominantnoga vrijednosnog modela perifernog kapitalizma, onda je to svakako kultura, ali ovaj put ne kao proces proizvodnje ili konkretan proizvod nego kao niz preliminarnih, strateških ili programskih dokumenata koji kroz različite oblike javne rasprave žele barem srednjoročno osmisliti polje odnosno uvjete kulturne proizvodnje. Odjednom je kultura postala važna i to, čini se, iznova na pogrešan način. To da je riječ o “pogrešnom načinu” nije teza koja s navodno domišljene akademske visine ili socijalno izmještene lagodne pozicije s nepodnošljivom lakoćom odbija svaki reformski ili strateški pokušaj zainteresiranih i organiziranih sudionika, nego je operativna pretpostavka da se učini barem prvi (skroman, naivan ili možda: banalan), ali u postojećim okolnostima potreban korak u aktualizaciji zapostavljene problematike odnosa ljevice i kulture.

U spomenutoj recentnoj frekvenciji pojavljuju se, s jedne strane, ideje i programi stranaka, od HDZ-ova tijela koje je izgleda carinskom logikom svake nacional-kulturne politike zaokupljeno identitetom nacije i njezinim “željeznim kanonom” do recentne prezentacije ORaH-ova nacrta sektorske (kulturne) politike naslovljenog Kultura i baština u službi održivog razvoja. S druge strane raste broj kulturnih strategija gradova (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Varaždin, Pula itd.), manje dovršenih i usvojenih, više u javnoj raspravi – dokumenata posve ili dijelom podudarnih s konvencionalnim pravilima toga žanra koji već svojom pojavom, ključnim kategorijama, SWOT analizama i popisima infrastrukture, misijama, vizijama i grafičkim prikazima navodno svjedoče o napretku i političkoj ozbiljnosti, ali zapravo jednako upućuju na uznapredovalu menadžersku kastu i angažman “stručnjaka za metodu”. Većina tih strategija vodi nas u 2020. godinu, dakle, okupljene su oko konkretne gradske kandidature za “Europsku prijestolnicu kulture” 2020., počast koju će Hrvatska dijeliti s Irskom odnosno izabrana hrvatska prijestolnica s nekom irskom prijestolnicom. To da neka unija ima natječaj za kulturnu prijestolnicu pa ih onda ima dvije, podsjeća pomalo na onaj stari sportski retorički nastup igrača/trenera kojemu hotimice prešućujemo ime: htio bih vam reći jedno, a to su dvije stvari: prvo, drugo i treće. Jer s obzirom na “apsorpcijski kapacitet” i važnost kulture, u EU bi se uskoro moglo naći mjesta i za treću prijestolnicu.

Kultura na selu

Pritom, na primjer, rijetko tko iz ešalona angažiranih i upućenih, kako lokalno tako i po svoj EU širini, ne ostane zatečen jednostavnim pitanjem tipa: a što je s kulturom na selu?  Gotovo pa onako kako jedan rabijatni gluhonijemi lik u drugoj epizodi televizijske serije Fargo (2014.), nakon što je prispio da s partnerom ubojstvom riješi problem ubojstva, u prvom kontaktu s umreženim odvjetnikom, postavlja ključno pitanje: zašto ovako veliko mjesto nema javnu knjižnicu? Odvjetnik zbunjeno odgovara da je možda riječ o krizi, ali da se svakako slaže s njim jer se s figurom takva djelokruga bolje odmah složiti. Bemidji (Minnesota), gradić s trinaestak tisuća žitelja, inače ima javnu knižnicu od 1907., ali je to naravno, kako za seriju, tako i za supstancijalnu težinu postavljenog (banalnog) pitanja, posve nevažno.

Problem kulture na selu uspostavlja se danas u sveopćem muku gotovo na razini svojedobnoga kritičarskog paradoksa o Bregoviću i Štuliću, odnosno koji je od njih doveo selo u rock’n’roll, a koji je rock’n’roll odveo na selo. Dakle, hoće li se selo “dovesti” prijestolnicama i urbanitetu na porciju kulture ili je zaslužilo da i njega povremeno “obiđe” kultura, jest, posve banalizirano, osnovno političko pitanje, jer je ideja tko, kome, koga, gdje i zašto dovodi ili odvodi uvijek politička. Budući da u Hrvatskoj veliki dio onoga što se administrativnim statusom naziva gradom funkcionira sa stajališta kulture kao selo bez rock’n’rolla,1 ovaj se problem “kulture na selu” pokazuje u punom europskom sjaju jer može poslužiti kao ulaz u problem nešto općenitije naravi, naime, samozaokupljenost kulturne elite, njezinu višestruku političku sljepoću i zakržljalost svih njezinih centara osim onog za vlastitu klasnu reprodukciju.

Logikom naopakog razumijevanja proklamirane autonomije, licencirani su kulturni proizvođači ozbiljno zabrinuti jedino za svoj status pa teško mogu doprijeti do ideje kulture kao reciprociteta u zajednici, do činjenice da bi javno dodijeljeni atelje ili studio, odnosno bilo kakav tip izborene socijalno-statusne povlastice mogao biti uzvraćen, na primjer, barem jednom tjedno biti mjestom poduke lokalno zainteresirane djece kojima roditelji ne mogu platiti preskupe izvanškolske tečajeve. Dakle, dobili ste javni prostor, uzvratite zajednici u javnom prostoru ili, ako vam je tijesno i nelagodno, ima zajednica još prostora u kojima joj možete uzvratiti. Jednako tako elita ne vidi da su njezine statusne privilegije plod posve drukčijeg aranžmana kulture u socioekonomskom okviru socijalističkog moderniteta, kad akademije i umjetničke škole nisu nicale na svakom križanju, da svedemo znatno kompleksniji problem ovaj put samo na jedan njegov banalni aspekt. Situacija u kulturi jest doista takva da gotovo vapi za najbanalnijim pitanjima koja, izgleda, jedina mogu osporiti sistem zajamčene reprodukcije i uputiti na konture drukčije politike.

Administrativna elegancija klasne reprodukcije

Na primjer, Ministarstvo kulture svake godine logikom natječaja, savjetodavnog povjerenstva i definitivne odluke s političkog, ministarskog vrha dodjeljuje potpore za poticanje književnog stvaralaštva u trajanju do godinu dana, najčešće u vidu tromjesečnih ili šestomjesečnih stipendija (42 ili 21 tisuća kuna u bruto iznosu). Na taj se natječaj, osim elementarnih proizvođača tzv. pisaca, najčešće u statusu sekundarnog zanimanja (pri čemu prvo razmjerno rijetko jamči nekakvu sigurnost), javljaju i prevoditelji i esejisti, pri čemu su potonji uglavnom zamaskirani moment prijave ljudi iz akademske zajednice da bi rasprave iz uže struke utrpali kao esejistiku i uz, zajamčenu mjesečnu plaću, uzeli još 7 tisuća kuna barem tri mjeseca. Na sličan način se akademska elita pojavljuje pod natječajnom egidom prevoditelja, dakle opet u dvostrukoj ulozi s dvostrukom zaradom na štetu elementarnih proizvođača zbog kojih se spomenuta potpora i dodjeljuje. Banalno? Nekom duplo, nekom ništa? “Nedostatak kriterija” – kao vječiti civilno-transparentni prigovor (kojim se zapravo brutalno prikriva brutalni položaj na brutalnom tržištu radne snage)? Kad se pitanja usmjere prema radnom statusu odnosno položaju u svijetu rada nijedno pitanje reprodukcije u kulturnom polju nije banalno.

Kultura je posljednjih desetljeća na stanovit način ishlapila iz lijevih politika i gotovo nestala iz lijevih političkih agenda. Ljevici su atraktivniji postali mediji pa je nešto energije potrošila u tom smjeru i to ne baš s impresivnim rezultatima. Kultura se našla negdje na margini kao obavezni lik, servisna nužnost, odrađena jer se odraditi mora. Dijelom je to tihi odgovor (a možda i bojkot ili nesnalaženje) povezan s promjenom prioriteta i glasnim osporavanjem “kulturalizacije”, koja je boljim ili lošijim varijantama analitički dominirala poljem, prevodeći socioekonomska proturječja u kulturna, kulturna u identitarna, identitarna u distinkciju, distinkciju u stil života, stil života u potrošnju, potrošnju u slobodan i kreativan čin. Kultura je (kao koncept, problem i politika) u nizu replikantskih i lakih formulacija krenula put loše beskonačnosti, računajući više na zastupljenost i problem reprezentacije, što je osobito izraženo u nevladinu udrugaškom kulturnom polju kojim uglavnom dominira fragmentacija lišena smislenih pitanja o infrastrukturi i gdje se pojedinačni egzistencijalni razlozi progresijom razumljivo retorički množe pod egidom javnog interesa. To što se kultura u politikama koje se smještaju lijevo od centra deklarativno proglašava inkluzivnom, veoma rijetko znači da takva i jest. Kad i jest, obično je u sljedećem koraku instrumentalizirana lakirovka umjetničkih koncepcija i intervencija, ponegdje pak beskrajno mapiranje i neprekidno umrežavanje. Doduše, ima li što logičnije od činjenice da se umrežavate ako ste fragmentirani? Što vam pak nakon infrastrukturne devastacije preostaje osim mapiranja? Ono malo korisnoga i izborenog iziskuje strpljenje, strpljenje uključuje vrijeme, a vrijeme, nažalost, prolazi.

Međutim, kultura je najprije infrastukturni i organizacijski problem, rad na uvjetima za njezinu proizvodnju. Strukturna osnovica izgrađena u modernitetu, uključujući naravno i njegovu nezaobilaznu socijalističku varijantu, u međuvremenu je devastirana i pogubljena, elementarni oblici društvene ili kulturne organizacije zajednice na nižim razinama su gotovo zatrti, difuzija je izgubljena: društvene prostorije po stambenim zgradama, zajednički prostori nekadašnjih mjesnih zajednica, radničke biblioteke i čitaonice po svim većim poduzećima nestale su – da spomenem tek tri primjera koja se u sličnim inventurama redovito preskače. Redukcija društvenosti uvijek je i pogubna redukcija kulturne infrastrukture, ali naravno da vrijedi i obratno. Davne 1963., na primjer, Jean Boussinesq vodio je u Bordeauxu, u instituciji naziva Centre de sociologie des faits littéraires, program naslovljen La lecture dans les bibliothèques d’entreprise de Bordeaux (Čitanje u biblioteci poduzeća), što danas u hrvatskim okolnostima izgleda kao loše ispripovijedan vic, čak i kad bismo poduzeće preveli u bilo koji oblik radnog aranžmana i pripadnog prostora uređenog na razini čitaonice.

Ministarstvo kulture i prosvjete

Kultura je usto, na valu ocvalog modela upitne autonomije, odvojena od prosvjete pa se sad europski integrirano suočava s krizom publike i pokušava osmisliti izlaz iz te krize, ne videći da su joj učinci kako kroz hobsbawmovski dugo 19. stoljeće, tako i u kratkom 20., bili najbolji kad je upravo s prosvjetom išla ruku pod ruku. Zakoni o obaveznom osnovnom obrazovanju što su ih europske zemlje uglavnom usvojile u 19. stoljeću bili su okidač omasovljenja publike, rodne ravnopravnosti u pismenosti i elementarne demokratizacije kulturnog života (pa i kulturne industrije logikom dijalektike prosvjetiteljstva, uz poneku nužnu ogradu pri spominjanju prve sintagme), osobito značajne po činjenici da u klasno i rodno relativno homogenu kulturnu publiku prodiru tri nova aktera: žene, radnici i djeca. Prosvjeta je, s druge strane, ne samo kao riječ izišla iz javne upotrebe, nego je kao područje nasilno odvojeno od kulture u posljednje vrijeme prepušteno konceptualnim hirovima političke ili znanstvene nomenklature i pripojeno grandomaniji izvrsnika kojima je već i osnovna škola kao središnja kvartovska društvena institucija – i, nakon nastave ili subotom, infrastrukturno mogući paralelni kulturni pogon ili pak rezervno mjesto lokalne društvenosti, kulture ili obrazovanja svih stanovnika na temelju solidarne razmjene znanja – nedokučiv element kulturne i prosvjetne politike. Nedostaci se ne rješavaju zgodnim surogatnim programima tipa “Ruksak (pun) kulture“, nego obaveznim sadržajem obrazovnih programa, njihovom satnicom i politikom Ministarstva kulture i prosvjete.

Iz istog područja dolazi još jedan banalan primjer odnosno pitanje. Naime, zagrebački Studentski centar vlasništvo je Sveučilišta u Zagrebu, a u njegovu je sastavu i nekoliko umjetničkih akademija koje po svom osnovnom programu proizvode (ispitne, semestralne, godišnje – kako god) sadržaje kojima je logično mjesto prezentacije i života upravo filmska, galerijska, teatarska, glazbena infrastruktura SC-a. Postoji li logičniji način sudjelovanja studentske kulture u zajednici i bolje mjesto njezine javne vidljivosti? Kad već zakonski “za obaveze” SC-a “solidarno i neograničeno odgovara Sveučilište kao njegov osnivač i vlasnik”, zašto ta solidarna odgovornost nije ugledala svjetlo dana i u logičnom korištenju kulturne infrastrukture i reciprocitetu, uzvratu zajednici ponudom sadržaja? Banalno?

Kulturna politika je obična, da parafraziram po enti put znamenitu formulaciju Raymonda Williamsa. Osobito ako se zna odakle počinje, a uvijek počinje odozdo, i dobno i socijalno. I nikad na započinje bez prosvjete. Formulacije poput: “Jasno je da stručnjaci koji dolaze iz sektora obrazovanja imaju drugačije polazne točke od onih koji dolaze iz područja kulture”, što ih izgovaraju glavni stratezi čitanja i svega što je s problematikom (ne)čitanja odnosno “Nacionalnom strategijom za poticanje čitanja” povezano, pouzdan su indikator stanja koje se neće moći prevladati u trenutnom rasporedu. Zato u postojećim okolnostima nagoviještena reforma obrazovanja nije moguća bez reforme kulturnog sektora, ali to zapravo nikog ne zanima, kao što je teže zamisliti neke oblike reforme kulture bez popratne veze s obrazovnim programima. I zato je, vrijedi ponoviti, potrebno upravo suprotno u odnosu na postojeće stanje: stapanje kulture i prosvjete. Reprodukcija kulturnih i obrazovnih nejednakosti temeljni je problem politike ljevice u kulturnom polju, a možda bi u perspektivi i europska tužaljka za izgubljenom publikom bila manje glasna, iako ne bi bila ništa manje historijski samoskrivljena.

Demokratska participacija u kulturi pretpostavka je, iako ne jedina, demokratske participacije u drugim sferama života, osobito ekonomskoj. Organizacijski je učinak socijalno obuhvatniji od umjetničkog jer ishod umjetničkog rada ionako počiva na specifičnim kriterijima procjene. U tom je smislu kultura kao organizirana demokratska infrastruktura mjesto na kojem bi se demokratski socijalizam mogao pojaviti i s kojeg bi se mogao širiti ili paralelno graditi u ekonomskoj i političkoj sferi. Kultura bi se, dakle, mogla pojaviti kao mjesto na kojem, još jedna parafraza, socijalizam može nastati. U suprotnom joj ionako preostaje postupno gubljenje onoga što joj je zasad preostalo.

  1. Problem ima i noviju, vrlo zanimljivu dimenziju koju bi svakako vrijedilo problemski obraditi. []