Slovenski Ustavni sud je prošli petak odlučio omogućiti Janezu Janši, vjerojatno najpoznatijoj slovenskoj tranzicijskoj političkoj figuri, da se u procesu koji se protiv njega vodi zbog koruptivnih radnji brani sa slobode. Obrazloženje odluke u kojem se sud poziva na presudnu važnost Janše u političkom životu Sloveniju ukazuje na silna proturječja u institucionalnoj dinamici buržoaske države.
Sljedećeg mjeseca svoju će, barem službenu, političku karijeru završiti John Dingell. Član američkog Kongresa iz redova Republikanske stranke poručio je da se neće upuštati u borbu za svoj trideset i prvi mandat te da će tako okončati 59-godišnje sudjelovanje u radu donjeg doma Kongresa. Četvrtina od ukupnog broja zastupnika i zastupnica koji su ikada služili u Kongresu, služili su zajedno s njim. Štoviše, Dingell je u američkom Kongresu proveo četvrtinu njegovog ukupnog postojanja! Kada je 1955., danas osamdesetogodišnji republikanac, započeo svoju službu u Kongresu, 78,8% današnje populacije SAD-a još se nije niti rodilo. U svakom slučaju, fascinantno postignuće kojemu je teško naći pandana. Od raspada Jugoslavije nije prošlo niti 30 godina, pa u republikama bivše zajedničke države niti teoretski nije moguće pronaći usporedivog političkog maratonca. No, uz malo velikodušniju interpretaciju, koja bi sezala u osamdesete, kada se popriličan broj “realno postojećih” političara formirao, već dolazimo do sličnijih cifri. Tako bismo, u slučaju Slovenije, gledajući dobrih trideset godina unazad, godine 1983. ugledali – Janeza Janšu. U svojoj dvadeset i petoj godini skrenuo je pažnju na sebe serijom kritičkih kolumni u kojima se doticao Jugoslavenske narodne armije. Ona njegovom kritikom nije bila oduševljena te mu je, prema njegovom svjedočenju, počela zagorčavati život.
Tokom osamdesetih, a prvenstveno u zadnjoj trećini, Janša u sve većoj mjeri postaje simbol civilno-društvenog pokreta, sve dok vlastima nije postao toliki trn u peti, da ga 1988. godine zatvaraju. Time postaje politički zatvorenik br.1, osniva se “Odbor za zaštitu prava Janeza Janše”, kasnije preimenovan u “Odbor za zaštitu ljudskih prava”. Ukoliko vas ikada priupitaju, što zajedničko imaju filozof Slavoj Žižek, nekadašnji nadbiskup Anton Stres, osnivač “Pankrta” Gregor Tomc, europarlamentarac Lojze Peterle i glumac Boris Cavazza, već pogađate – svi su oni bili članovi odbora. Baš kao i 100.000 drugih Slovenaca i Slovenki. Nakon šest mjeseci, Janšu su pustili na slobodu, a uskoro je počeo i tragični raspad Jugoslavije. O liku i djelu Janeza Janše u periodu tranzicije, nažalost, ovdje ne možemo raspravljati, budući za to nemamo dovoljno prostora (može li uopće ikada i biti dovoljno prostora?). Umjesto toga, završavamo ovaj skok u prošlost i vraćamo se sadašnjosti.
Janša na slobodi
Umjesto konflikta s jugoslavenskom partijom, ovaj put je Janša zatvoren zbog poslova s finskom Patriom. Umjesto “Odbora za zaštitu ljudskih prava” ovoga puta je u igri “Odbor za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – odbor 2014”. Baš kao i onda, zatvorsku je kaznu izdržavao 6 mjeseci. Svoje osjećaje opisuje ovako: “Začudo, moj drugi dolazak u [središnji zatvor] Dob bio je, prema prvim utiscima, prilično sličan prvomu. To me iznenadilo, ipak sam očekivao nekakvu razliku. Sličnost je bila vjerojatno ponajviše određena onim vikanjem i jednakim izgledom izolacijskog bloka, koji je doduše nakon četvrt stoljeća nešto više dotrajao, zajedno s opremom, ali ima jednak vonj.” Što reći? Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Za Janšine je pristalice odluka Ustavnog suda da konačnu presudu u pogledu opravdanosti zatvorske kazne, zbog svoje političke težine može dočekati na slobodi, jedina očekivana, moguća i pravedna. Premijer Miro Cerar, i sam pravnik, izjavio je kako odluku ustavnog suda treba poštivati, a uz sitne varijacije s njim su se složili i svi ostali koji pripadaju taboru Janšinih protivnika.
Ipak, pri ovoj gotovo zdravorazumskoj i samorazumljivoj primjedbi kako “odluke ustavnog suda treba poštivati” valja zastati i razmisliti što zaista time uopće govorimo? Za konzervativni, liberalni i socijaldemokratski politički blok buržoasko pravo predstavlja aksiomatsku mjeru koja određuje i balansira društvene odnose. Na pravnim fakultetima zato možemo studirati rimsko pravo, kontinentalno pravo, anglosaksonsko pravo i tako dalje, ali ne možemo studirati buržoasko pravo, takav predmet ne postoji niti može postojati. Takvim riskantnim poduhvatom bi, naime, pod znak pitanja stavili same temelje pojmova kao što su pravda, sloboda, jednakost, sve ono što je definirano samim rođenjem buržoaske države. Zamislimo situaciju malo drugačije. Recimo da je prije nekoliko stoljeća monarh, ili još nekoliko stoljeća ranije, rimski car donio odluku o uvođenju novog poreza. Kmetovi i plemstvo, plebs i patriciji se s novim porezom možda nisu slagali, ali su ga poštivali. Odluke monarha/cara, naime, moraju se poštivati. Naravno, povijest čovječanstva ne bi se nikada razvijala, ako bi svi sve odluke uvijek poštivali. Ako išta, povijest nas uči da se društveni razvoj događao kroz dramatične prijelome – pobune robova, seljačke bune, radničke revolucije itd. Francuska revolucija ne bi se nikada dogodila da se poštivalo Luja XVI.
Kada kažemo da se mora poštivati odluka suverena, radilo se o Ustavnom sudu, monarhovom dvoru ili rimskom senatu, time govorimo kako moramo poštivati instituciju i njenu društvenu formu, čak iako se ne slažemo s onime što je u datom trenutku odlučila. Time poručujemo da za nas ta društvena forma ne predstavlja samo legitimni centar odlučivanja i arbitraže, već i uopće jedini mogući i zamislivi način uređenja društvenih odnosa. U stvari time govorimo: čovječanstvo je kroz svoju dugu i zagonetnu povijest prošlo kroz različite razvojne faze, a u trenutnoj fazi Ustavni sud je posvećeni organ u kojem je utjelovljeno ono što si predstavljamo pod pojmom pravda. Zapravo to znači da pristajemo na postojeće odnose moći, štoviše, pristajemo na način uspostavljanja postojećih odnosa moći te taj način doživljavamo kao najbolji. Pristajemo dakle na buržoasku političku formu, na podjelu vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku.
Gdje te predstavljaju tamo te nema
Sasvim je moguće, doduše, da na nju niti ne pristanemo, ona će svejedno, barem dok je jedina postojeća, bez obzira na naša subjektivna uvjerenja, objektivno uvjetovati okvire našeg djelovanja. Ukratko, Ustavni sud moramo poštivati, čak i ako ga ne želimo poštivati. U trenutku kada ga više nećemo morati poštivati, revolucija će ionako već biti na vratima. U međuvremenu, kritička teorija i emancipatorna politika mogu, i trebaju, takvom poimanju buržoaskog društva pružati ogledalo i ukazivati na njegovu perverznu suštinu. Pritom su moguća dva pristupa, unutarnja ili vanjska kritika. Vanjska kritika vrlo lako može pokazati kako buržoasko pravo podbacuje već na razini vlastitih pretpostavki. Zahtjev za jednakošću pred zakonom je, baš kao što je Gandhi sarkastično rekao za zapadnu civilizaciju – dobra ideja. No, svima je jasno da pojedinac svojom društvenom moći, dakle svojom konkretnom društvenom ulogom, u suštini određuje kako će u praksi izgledati ta jednakost pred apstraktnim zakonom. Bogataš, koji si može priuštiti armiju odvjetnika, PR stručnjaka i raspolaže mrežom utjecajnih poznanstava u političkim i ekonomskim krugovima, pred zakonom nije jednak na isti način kao jedan prekarni radnik, koji nema veze i PR stručnjake i osuđen je na to da bude sam svoj odvjetnik. O tome zaslužuju li u buržoaskom društvu uopće svi zakonski garantiranu jednakost, moguće je čak, barem u Sloveniji, odlučivati na referendumu. Tako je referendumom odlučeno da žene bez partnera ne zaslužuju mogućnost oplodnje uz biomedicinsku pomoć, čime je srušen obiteljski zakon koji bi istospolnim parovima priznao slična, no još uvijek ne i ista prava koja uživaju heteroseksualni parovi.
Moguća je i unutarnja kritika buržoaskog društva i njegovih institucija, koja pokazuje da u buržoaskom društvu definicija pravde nije ni prirodna, ni vječna. Sazdana je od dugog i mukotrpnog razvojnog puta, isprepletenog beskonačnim društvenim borbama, koje su danas okoštale u institucijama poput Ustavnog suda. Ipak, rijetko bi se tko usudio tvrditi kako su to jedine moguće institucije, budući bi time tvrdili da su u biti vječne, no upravo to i činimo kad govorimo da ih je potrebno poštivati. Predstavnička demokracija već po definiciji isključuje mogućnost punog političkog sudjelovanja, odnosno kao što je prigovorio još Hegel, gdje te predstavljaju tamo te nema. Kao što smo vidjeli na primjeru kongresnika Dingella, to predstavljanje može trajati i 59 godina u nizu. Pritom taj republikanac i nije baš takav kuriozitet: njemački kancelar Kohl bio je na vlasti 16 godina, francuski predsjednik Mitterand 14 godina, Thatcherica 11 godina itd. Sve to uz poštivanje nadležnih institucija buržoaske države.
Fikcija neutralnog poštivanja zakona
Proteklog je petka slovenski Ustavni sud odlučio da bi, u slučaju da se pokaže kako je Janezu Janši zatvorska kazna izrečena neutemeljeno, nastala nepopravljiva politička šteta zato što je Janša vođa oporbe i jedna od najvažnijih političkih figura na slovenskoj sceni. Time Ustavni sud nije učinio ništa pretjerano iznenađujuće, upravo suprotno, postupio je potpuno očekivano, ozbiljno je shvatio institucije buržoaske države, njezinu zakonodavnu granu vlasti i – presudio kako je presudio. Baš kao što ni kapitalistička kriza nije anomalija inače dobro funkcionirajućeg sustava, tako ni ovakva presuda nije anomalija inače dobro funkcionirajuće pravne države. Baš kao i kriza, ovakve presude su strukturni uvjeti opstanka buržoaskog društva uopće, kako u političkom, tako i u ekonomskom smislu. Stvari se moramo dohvatiti u korijenu, i baš kao što se ne borimo protiv krize, već protiv sistema koji krize uvijek iznova uzrokuje, tako se – umjesto s ovakvim pojedinačnim presudama – u koštac moramo uhvatiti s institucijama koje ih uvijek iznova produciraju.
Daljnji rasplet događaja moguće je predvidjeti sa popriličnom sigurnošću, s obzirom da će se vrlo vjerojatno razvijati po scenariju viđenom već nebrojeno puta do sada. Janez Janša i njegove pristaše i dalje će tražiti da se slovensko pravosuđe pročisti, dok će im protivnici odgovarati kako su te institucije već čiste, i da ih treba poštivati. Obje će se strane, dakle, i dalje baviti samo pitanjem sadržaja, a niti jedna neće u pitanje dovesti same forme. Za istinski progresivnu politiku upravo u tome leži izvrsna prilika da otvori nadasve bitno pitanje društvene forme (buržoaska država) koju taj sadržaj (pojedinačna presuda) podrazumijeva. Tek na taj način moći ćemo na dnevni red staviti uistinu bitna pitanja te ukazati na strukturnu prepletenost pravnog i ekonomskog sistema. Ukazati moramo na razloge zbog kojih neprestano i sistemsko kršenje radničkih prava i ekoloških standarda, kako u Sloveniji tako i drugdje, nisu anomalija, već strukturni uvjet postojanja ovog sustava. To su fundamentalna i iznimno teška pitanja na koje neće biti moguće naći brze i jednostavne odgovore, ali jedno je sigurno, od odgovora se možemo samo udaljavati ukoliko pitanja uopće ne postavimo. I na kraju, valja podsjetiti, i Eichmann je samo poštivao zakone, a Alexis de Tocqueville je o američkom genocidu nad Indijancima zapisao kako ljude nije moguće uništavati uz veće pridržavanje zakona.
Sa slovenskog preveo Goran Matić