Nakon kraćeg diplomatskog natezanja, Hrvatska je početkom godine izručila dvojicu svojih bivših visokorangiranih obavještajaca SR Njemačkoj gdje im se sudi za ubojstvo počinjeno osamdesetih. Još od početnog skandala s izručenjem, cijeli je slučaj služio prije svega za pozicioniranja u međustranačkim sukobima. No, istodobno, pozicije zauzete u tom sukobu omogućuju drugačija objašnjenja nedavne hrvatske povijesti od onog u koje nas domaći politički akteri žele uvjeriti.
Vijesti i nadopune (u budućnosti vjerojatno možemo očekivati i “obrate”) s nedavno započetog suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, bivšim funkcionerima jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi, u domaćim medijima izranjaju u tjednom ritmu televizijske krimi-serije. Izazvao je ovaj slučaj određeno zanimanje i u Njemačkoj pa je tako, uz usputne novinske izvještaje o suđenju, javna televizija nedavno emitirala 45-minutni TV dokumentarac u koprodukciji Bavarskog radija i njemačkog međunarodnog medija Deutsche Wellea naslovljen “Ubojstvo u Titovo ime” koji tematizira seriju ubojstava radikalno i manje radikalno desnih političkih aktivista, pripadnika antikomunističkih krugova, desnih i nacionalističkih organizacija, koje su jugoslavenske tajne službe počinile na njemačkom tlu tijekom nekoliko desetljeća svojeg hladnoratovskog djelovanja.
Prije bilo kakvog osvrta na ovaj problem i slučaj Perković-Mustač trebalo bi naznačiti da su se reakcije na njega u hrvatskom javnom prostoru pojavljivale u dvije faze. U prvoj, prošlogodišnjoj, kad se javio problem izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj i pojačao diplomatski pritisak na aktualnu vladajuću garnituru (u što se uključila i sama njemačka kancelarka Angela Merkel) ovaj se slučaj koristio za kratkoročna realpolitička taktiziranja, optužbe za “udbaštvo” i zaplotnjačko antihrvatstvo, u dobro izvježbanoj maniri kojom se lako služe domaći opozicijski nacionalisti. Golema prošlogodišnja napetost oko izručivanja Perkovića Njemačkoj svoj je epilog, kao što znamo, dobila kapitulacijom državnog vrha pred zapadnoeuropskim pritiskom i izručenjem visokopozicioniranog državnog špijuna, na političko veselje mnogih suparnika iz opozicije.
U drugoj fazi, nakon početka suđenja, bojišnica se malo pomaknula. Od stranačkog taktiziranja u realpolitičkim borbama i prozivanja konkretnih aktera za konkretne grijehe (“premijerova šutnja”, “pravosuđe nije imalo volje”, “Saša Perković”, “Lex Perković”) prešlo se na ideološke prijepore šireg zamaha. Politički poeni sada se skupljaju reaktualizacijom problematike nacionalne povijesti i zazivanjem neumrlih hladnoratovskih ideoloških opozicija. U periodu nesigurnosti i ideološkog labavljenja u kojem se nalazimo, a koji je posljedica aktualne sistemske krize, ova operacija s jedne strane služi utvrđivanju ideološkog konsenzusa o nepostojanju alternative kapitalizmu kakvog poznajemo. Cilj joj je uspostaviti jasan rez između socijalističke prošlosti i kapitalističke sadašnjosti te ekscese socijalizma isticati u funkciji ozbiljnog upozorenja (“ne ponovilo se”), ali i diverzije iza koje se oportuno skrivaju kapitalistički ekscesi. S druge strane njome se služe neki novi politički igrači u pokušaju da se naspram starih i okamenjenih struktura koje su, tvrde, svoju priliku izdajnički prokockale nametnu kao istinski čuvari tog konsenzusa. Potrošenim, umornim tranzicijskim političkim kadrovima čije se karijere često protežu i u socijalističku prošlost novopridošli se oponenti redovito suprotstavljaju svojom svježinom i čistoćom, tj. svojom stvarnom ili lažiranom isključenošću iz društvenih procesa koji mirišu na staro, socijalističko, predhrvatsko.
Slučaj Perković-Mustač u tome služi kao odličan povod za izranjanje niza simptoma naše postsocijalističke liberalne demokracije. Ne ulazeći u krimi-špekuliranja povezana sa slučajem i ishodom suđenja te ostavljajući po strani etička pitanja djelovanja tajnih službi (okrutne realnosti državne moći i visoke politike mogu iznenaditi samo moraliste odlijepljene od stvarnosti, a etička zdvajanja nad njima ne pomažu u pokušajima da se razumiju stvarni povodi ovakvih prljavih rabota) čini mi se dosta bitnim skrenuti pažnju na neke od tih simptoma.
Što o nama govore na Zapadu?
Prvo što upada u oči je žar s kojim se u Hrvatskoj izvještava o onome što se o slučaju izvještava u Njemačkoj. Tako je dan-dva nakon početka suđenja jedna od glavnih vijesti bila, doslovce, vijest o tome kako je u Njemačkoj “naglo pao interes medija i javnosti” za slučaj. Kakva tragedija! Nakon što smo konačno dočekali da nas gazda počasti s malo pažnje, pa makar i vikao na nas jer smo bili zločesti, ljepše nam je tako nego da nas ignorira i ostavlja na milost i nemilost našim provincijskim nesigurnostima. No na stranu to. Bilo bi vjerojatno previše za očekivati da netko napiše da Nijemci o slučaju Perković-Mustač prema svim razumnim kriterijima izvještavaju zapravo prilično slabo – tek onoliko koliko je potrebno da zacementiraju već spomenute hladnoratovske opozicije. Manje ih pritom zanima krivnja za konkretno ubojstvo Stjepana Đurekovića od pitanja koje se, uz prigodno zgražanje, redovito postavlja: “kako se tako nešto moglo desetljećima događati na njemačkom tlu?” Ovo pitanje odjekuje i u dijelu hrvatskog tiska povezanog s emigracijom, a eksplicitno se postavlja i u već spominjanom TV dokumentarcu kojeg navodno želi otkupiti i HRT. Implikacija je očita, i sasvim politička: nasilje tajnih službi, obračuni s neprijateljima režima, špiclovi koji se pred zoru smucaju velegradskim predgrađima i cinkeri kojima se praštaju kockarski dugovi da bi odavali tajne svojih kumova i šogora, sva ta grozota povijesne zbiljnosti, mirnom građaninu odiozna i neprihvatljiva, nekako prirodno spada tamo s one strane granice uljuđenog svijeta, prirodni je element istočnih despocija, kaotičnih, pijanih, krvožednih, i siromašnih.
Špijuni su civiliziranih zemalja, s druge strane, uglađeni, nose odijela i švicarske ručne satove, dobro poznaju književne klasike i škotski viski, zaigraju katkad rulet u Monte Carlu i popiju martini, a ubijaju – s humanim žaljenjem – ne u ime diktatora, već za opće dobro. U konkretnom slučaju priznat će se katkad da je zapadnonjemačka tajna služba itekako znala što se u Njemačkoj događa, a prema dosadašnjim otkrićima u slučaju Perković-Mustač oportunistički se i koristila dijelovima jugoslavenske špijunske mreže, plaćala profesionalne ubojice da lažno svjedoče i uredno odrađivala što već tajne službe odrađuju. No to su, kao što osvježavajuće nedvosmisleno navodi jedan od sugovornika u spomenutom dokumentarcu Franka Hofmanna i Phillipa Grülla, svojedobni ministar vanjskih poslova Zapadne Njemačke Klaus von Dohnanyi, neke od onih stvari koje su u politici “takve kakve jesu”.
Hladni rat reloaded
Osim ove, upada u oči još jedna neobičnost sa zanimljivim političkim posljedicama: konkretne se okolnosti ubojstva Stjepana Đurekovića uokviruju u jednostavnu širu priču o ekscesima mračne komunističke prošlosti, a ubojstvo se najčešće određuje kao političko-ideološko. No službeno je, u samoj optužnici, kao motiv ubojstva navedena mogućnost da je Đureković raspolagao informacijama koje su mogle kompromitirati Vanju Špiljka, sina predsjednika Predsjedništva SFRJ Mike Špiljka, koji je na visokoj dužnosti u Industriji nafte (INA) navodno bio odgovoran za pronevjeru velikih para kroz poslove nabave nafte. Radi se dakle, prema optužnici, o profiterskom ubojstvu u kojem je državni aparat zloupotrijebljen u privatne svrhe, ili drugim riječima, o korupcionaškom ubojstvu. S obzirom na to koliko spremno se korupcija navodi kao glavni problem “tranzicijskih zemalja”, neobično je što je taj aspekt slučaja u njemačkim medijima gurnut duboko u pozadinu.
Umjesto toga, vjerojatno i u kontekstu sukoba u Ukrajini i utjecaja antiputinovske groznice koja je poharala liberalnu Europu, slučaj je poslužio za reaktualizaciju hladnoratovskih ideologema (po ovome je šef konzervativne opozicije Tomislav Karamarko, kojem se kod kuće spočitava spremnost da bez prestanka bubnja po sličnoj problematici, itekako moderan europski državnik). Da je u prvom planu upravo opozicija “komunizam-demokracija”, može se iščitati i iz toga što je slabo vidljivom ostala notorna činjenica da optuženici Perković i Mustač nisu bili samo hladnoratovski špijuni: bogate karijere u jugoslavenskim službama nadograđene su kasnije jednako bogatim karijerama u tajnim službama prijateljske Republike Hrvatske. Za iluziju čistog reza između “komunizma i slobode” na kojoj se održava ideologija liberalne Europe ovaj se slučaj pokazuje kao prilično nezgodan.
Problem povijesnog reza
Ali pustimo Europu. U ovom slučaju onaj doista zanimljiv problem nije toliko u tome što bi vjerojatna logika po kojoj je stradao Đureković bila specifikum dekadentne faze jugoslavenskog socijalizma i njegovog represivnog aparata, već u tome što se ta logika slabo razlikuje od one na kojoj je u tranziciji izgrađena kapitalistička Hrvatska: špekulacije državnim kapitalom od kojih profitiraju menadžeri dobro pozicionirani u državnom aparatu i njihovi ortaci, manjak demokratske kontrole nad ekonomskom sferom, i slični problemi, nisu nikakve vijesti iz prošlosti, već aktualnosti s kojima se ne prestajemo suočavati.
Ovo su s nelagodom već primijetili svi oni koji su svoj koncept povijesti nacionalne države bazirali na vjeri u jednostavni diskontinuitet, u postojanje (ili potrebu za stvaranjem) jasnog reza između mraka socijalističke Jugoslavije i svjetlosti kapitalističke Hrvatske. Dakle, više-manje, svi: od ekscentričnijih eksponenata puritanske desnice, preko desnih populističkih umjerenjaka i liberalnih oportunista spremnih aktivirati nacionalističke šlagvorte kad im to zatreba, do modernih ultraliberala u potrazi za idealnom ravnotežom kapitalističkog tržišta.
Prijepori i borbe oko toga tko ovaj diskontinuitet narušava, kako ga zapravo definirati i učiniti da izgleda vjerodostojno, te kako sakriti repove koji vire s krive strane navodnoga reza, obilježavaju velik dio političkih reakcija na slučaj Perković-Mustač. One su i u pozadini odnedavna sve čujnijih zahtjeva za lustracijom koji stižu sasvim zdesna: lustracija bi poslužila da očisti slobodnu Hrvatsku od zaostalih jugoelemenata, a predložena je ne toliko kao etički preduvjet za novi nacionalni početak već kao proces ponovnog pranja onog starog koji je prvi put, devedesetih, izašao još uvijek flekav. S druge strane, kritika hrvatske tranzicije zbog toga što nije realizirala kapitalističku utopiju također je bazirana na sličnom idealizmu: hrvatski je kapitalizam “divlji”, uhljeb-kapitalizam, te stoga zapravo, prelako je zaključiti, uopće nije kapitalizam, već samo socijalizam pod drugim imenom. Uklanjanjem socijalističkih uhljeba, provjetravanjem države, tj. lustracijom zaostalih tuđih elemenata, stvorit ćemo konačno uvjete za nesmetan i prirodan razvoj i put u sretniju kapitalističku, europsku, demokratsku budućnost.
Objema ovim vizijama, desnoj i liberalnoj, slučaj Perković-Mustač i karijere njegovih aktera služe kao vrlo praktična ilustracija gorenavedenih teza. Osim toga, na njemu se one kako u svom antikomunizmu, tako i u idealističkom gledanju na povijesni proces, pokazuju kao vrlo bliske, bez obzira na realne političke razlike. No iole ozbiljnije mišljenje ne bi trebalo padati u zamku ovakvog promatranja stvari. Kontinuitet Perkovićeve i Mustačeve državotvorne uloge ne treba šokirano promatrati kao anomaliju, a elemente realno postojećeg sustava koji ne odgovaraju idealnim projekcijama, kao pogreške. Ovim nečistim elementima ne treba pristupati tako što ih se kritizira jer su u idealnom slučaju nemogući, već s pitanjem zašto su realno postojeći. Iz te vizure pogled na slučaj ubojstva Stjepana Đurekovića i vjerojatna povezanost tog ubojstva s privatnim malverzacijama državnih funkcionerskih elita može poslužiti kao dobar povod za razmišljanje o tome da se procesi raspada Jugoslavije i restauracije kapitalizma, nakon što im opreznije pristupimo, pokazuju manje kao rezultat naglog prekida, povijesne rupture, ili izljeva iracionalnosti, a više kao rezultat jednog dosta neugodnog kontinuiteta, kao posljedica neuspjeha jugoslavenskih komunista da se nose s realnim društvenim proturječjima u toj zemlji, te kao realizacije nesretnijih potencijala sistemske logike čiji su temelji udareni, kada? 1948.? 1965.? 1974.? Svi pokušaji da se osmisli nova antisistemska alternativa perifernom tavorenju u blatu i izgradi demokratska perspektiva slobodnog naroda koji vlastitu budućnost ima u svojim rukama, a koji ne žele zapeti u nekritičkoj nostalgiji, nužno se moraju uhvatiti u koštac s pitanjima i problemima koji su u ovom slučaju izronili na površinu.