HDZ-ova kritika koalicijske vlade uglavnom se oslanjala na referendumske impulse s “terena” i banalne konstatacije ekonomske neuspješnosti vlade, bez minimalne artikulacije ekonomskog programa. Nedavan izlazak iz stranke bivše ministrice financija i glavne ekonomistice Martine Dalić u javnosti je otvorio pitanje koje se nastojalo zaobići – kuha li se u HDZ-u neka nova ekonomska politika ili možemo očekivati inercijski kontinuitet politika svih prijašnjih vlada?
Budući da su čelnici Hrvatske demokratske zajednice, opozicijske stranke koja je vrlo odlučna da za godinu i tri mjeseca preuzme vlast u Hrvatskoj, krajnje suzdržani oko jasnijeg predstavljanja svog ekonomskog programa, ne ostaje nam drugo nego da iz prezentnih događaja pokušamo dokučiti u kojem bi pravcu mogla ići njihova tzv. gospodarska politika. Možda se najvažniji događaj za dešifriranje budućeg programa odnosi na odlazak Martine Dalić, ministrice financija u vladi Jadranke Kosor i, što je možda još važnije, autorice posljednjeg HDZ-ovog ekonomskog programa. Prilikom svog istupanja iz stranke kazala je sljedeće: “HDZ nema dovoljno snage ni odlučnosti iskoračiti izvan ustaljenih političkih obrazaca, a politika HDZ-a se svodi na puko ponavljanje da je aktualna vlada nesposobna, i bez odlučnosti da napusti dnevnopolitičko kritizerstvo i bavljenje prošlošću. U ekonomskom timu HDZ-a nema koordinacije, nema vodstva, nema jasnog smjera i konkretnog bavljenja stvarnim uzrocima ove dugotrajne krize. Hrvatska ne može podnijeti još jednu nepripremljenu vladu koja se bavi sama sobom i zadržava samo na površini problema.”
Željko Reiner u ime HDZ-a otkrio je da je, navodno, pravi razlog kolegičinog odlaska to “što ona zagovara neoliberalni pristup gospodarstvu, dok HDZ kao demokršćanska stranka zagovara socijalno-tržišno gospodarstvo”.
Oko razloga svog odlaska Martina Dalić bila je još jasnija u intervjuu danom u dnevnoj štampi netom po svom istupanju iz stranke, u kojem je pojasnila da je ona za onakve reforme koje će jačati konkurentnost i osigurati rast, a što se tiče javnog sektora, zalaže se za socijalnu, a nipošto za socijalističku državu.
Dolazak njemačkih stručnjaka
Dakako, puno je manje važna njezina osobna motivacija za izlazak iz stranke, a puno više je li to znak da HDZ doista kani ponuditi “mekši” pristup ekonomiji. Da u HDZ-ovom ekonomskom kursu ima pokušaja da ponude nešto novo govori nam i proljetošnji, te nedavno ponovljeni dolazak dvojice njemačkih političara i ekonomista vezanih uz demokršćanske političke stranke i IFO institut iz Münchena. Što je točno njemački think thank savjetovao HDZ-u ne znamo, ali znamo da je riječ o institutu bliskom CDU-u (Kršćansko-demokratskoj uniji), u čijem se temelju nalazi model “socijalno-tržišne ekonomije”, dakle nauk vezan uz njemački ordoliberalizam koji se manje-više sustavno provodi u njemačkoj ekonomiji i društvu u svim demokršćanskim vladama, od Konrada Adenauera (navodnog tvorca njemačkog privrednog čuda, Wirtschaftswunder), preko Helmuta Kohla, do današnje kancelarke Angele Merkel.
Ukratko, riječ je o doktrini koju su u svojim radovima uveli Walter Eucken, Franz Böhm, Alexander Rüstow, Wilhelm Röpke i Alfred Müller-Armack. Jedna od temeljnih ideja je da se postavi stalna brana radničkom nezadovoljstvu, da se pacificira klasni sukob i da proletarijat od borbenog radništva preraste u koncilijantnog pregovarača u tripartitnim pregovorima. To se, prema autorima njemačkog “trećeg puta” (ni socijalizam ni liberalizam), postiže državnom regulacijom i sustavnim radom na poduzetničkoj vitalnosti radništva koja pak treba postati glavnom branom prema politizaciji radničke klase.
“Država je čuvarica poduzetništva”, mantra je tog pravca, ideja održive socijalno-tržišne ekonomije temelj je te doktrine, a liberali prerastaju u organske intelektualce kapitalističkih društvenih odnosa (Müller-Armack).
Ono što HDZ u šire političkom smislu sigurno povezuje s CDU-om i njemačkim demokršćanskim strankama jest strogi antikomunizam, zalaganje za obiteljske vrijednosti i uska povezanost s Katoličkom crkvom. Svojedobno se, prije svega u Bonskoj Republici, takav politički pristup koji miksa vjeru i moral zvao “suosjećajni konzervativizam”. Kad je u pitanju odnos tržišta i države, CDU je – uostalom kao i ostali njemački desni akteri – cijelo vrijeme zagovarao strogi law and order.
Što se tiče ekonomije, HDZ se u opisanom scenariju možda i može pronaći, ali je društveno-politički kontekst u Njemačkoj bitno različit od onoga u Hrvatskoj. Najprije, iako se članovi HDZ-a, kako vidimo iz Reinerova istupa, pozivaju na rečeni njemački model socijalnog tržišta, pritom ne uzimaju u obzir da u temelju tog projekta leže potpuno drukčije okolnosti, kako u vrijeme njegove poslijeratne implementacije, tako u današnjoj njemačkoj ekonomskoj poziciji. Nakon drugog svjetskog rata Njemačka se pod američkom paskom i uz izdašnu pomoć nastojala pozicionirati kao pogonski motor europskog ekonomskog razvoja u hladnoratovskom okruženju. A danas i dalje neomerkantilistički diktira ritam europske ekonomije izvozeći nezaposlenost i namećući mjere štednje europskoj periferiji. Na toj periferiji nalazi se i Hrvatska, ne baratajući pritom minimalnim instrumentima razvoja autonomne ekonomske politike. Umjesto vjere u retoričko zazivanje njemačkog modela isplativije je sasvim ozbiljno uzeti u obzir riječi Joachima Ragnitza, glavnog tajnika IFO instituta izrečene prilikom rujanskog posjeta HDZ-u: “IFO je spreman ponuditi odgovore na bitna pitanja za Hrvatsku. Neučinkovitost javnog sektora i nezaposlenost problemi su koje smo također imali u Istočnoj Njemačkoj. Hrvatskoj će biti korisno podijeliti naša iskustva.” Iskustva integracije su dobro poznata – dubinski privatizacijski procesi i snižavanje cijene rada. S obzirom na evidentne ekonomske polazne razlike između njemačkog iskustva i hrvatske pozicije HDZ se u političkom smislu mora orijentirati na drukčije strategije, dok ekonomski model samo predstavlja retoričku auru njemačke ekspertize za koju se očekuje da će imati poželjan ideološki učinak.
Ideološke fasade ekonomskog kontinuiteta
HDZ se manje ili više otvoreno naslanja na desnu civilnu scenu, koju najagilnije predstavljaju Željka Markić i njezine referendumske inicijative. HDZ će u kampanji morati i dalje igrati na kartu emocionalizacije desnog dijela glasačkog tijela, što kani postići, prije svega, temama poput lustracije ili kroz antićirilični pokret, a realpolitički koalicijom s manjim strankama desnice i tzv. stožerašima na terenu. Posao oko zakona vezanih uz tradicionalne bračne vrijednosti već je odrađen, a i najavljenom referendumu protiv koncesioniranja autocesta prijeti opasnost pokušaja instrumentalizacije jer se radi o dobroj prilici da se nabildaju “suosjećajni” kapaciteti HDZ-a. Jer u sintagmi socijalno-tržišna ekonomija na koju se pozivaju, jedina opcija koja HDZ-u preostaje jest da, kao i u cijelom svom ideološkom projektu do sada, socijalno zamijeni s nacionalnim. Što u retoričkom smislu, što materijalno u vidu klijentelističke mreže koja kompenzira urušene mehanizme socijalne države i skučeno tržište rada.
U tom smislu, HDZ više igra na kartu koja je dominantna u Sjedinjenim Američkim Državama s njihovim desnim grassroots inicijativama. Uostalom, sam je Karamarko prije otprilike mjesec dana najavio ne samo lustraciju, nego i promjenu školskog kurikuluma (omiljena tema američke desnice), posebno u lekcijama koje se tiču Drugog svjetskog rata i poslijeratnog perioda. Historijski revizionizam tolikih razmjera nešto je što HDZ-ovski mentori nikako ne mogu iz Njemačke prekopirati u Hrvatsku, jer to u ovoj prvoj teško može funkcionirati kao ishodišni moment političke strategije.
Osim toga, HDZ je u kampanji za predsjedničke izbore, koja je neslužbeno počela, istaknuo Kolindu Grabar Kitarović, vjerojatno ne toliko zato što očekuje njezinu pobjedu, koliko zato da dodatno preparira javnost za novu političku paradigmu. HDZ-ova kandidatkinja dominira u temama crkve (ne libi se na svete Jerolime, Bartole i Mihovile pročitati na misi pokoji citat iz Starog zavjeta), iskazuje skrb za obiteljske vrijednosti tako što s javnošću dijeli svoju brigu za bolesnu majku, a kao visokopozicionirana dužnosnica u NATO-savezu odavno je dokazala svoju privrženost militantnim savezima i vrijednostima.
U svakom slučaju svjetonazorski neokonzervativni američki model koji prakticira HDZ od dolaska Tomislava Karamarka na njegovo čelo plus elementi njemačkog modela socijalno-tržišne ekonomije za periferiju za posljedicu će samo imati daljnju depolitizaciju klasnih konflikata odnosno socijalno-radnih odnosa i inzistiranje na tome da se radništvo ima namiriti kroz politiku fleksisigurnosti, a da se zauzvrat dobije kontrolirana razina borbenosti radništva. Koliko god dakle HDZ najavljivao stanoviti ekonomski i politički rez u odnosu na politiku SDP-ove vlade, sva je prilika da nas, po eventualnoj HDZ-ovoj pobjedi na parlamentarnim izborima sljedeće godine, ipak čeka kontinuitet. Stoga, ona davnašnja promjena naziva radnik u bitno manje političnog i pomirljivijeg djelatnika u nas i nije bila nimalo slučajna, a u hadezeovskoj režiji mogla bi dobiti svoj krajnji izraz. Očito je da niti jedan “treći put”, ni ovaj opisani njemački, koji bi danas da kopira HDZ, kao ni kasniji blerovski s kojim je početkom 2000. godine u svom prvom mandatu probao SDP, nije ujedno i radnički put.