Gotovo sve što hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen kaže o neprofitnim medijima u javnom prostoru u konačnici se pokaže, ako ne potpuno neistinito, onda barem većim dijelom. Prisjetimo se samo njezina prošlogodišnjeg žara da pošto-poto promijeni definiciju medija zajednice kako bi ona uključivala i nakladnike lokalnih komercijalnih radija i televizija. Njezin osobni antagonizam spram neprofitnih medija – onih koji su javno financirani i dovoljno marginalni da mogu slobodno kritički pisati o svim vlastima i poduzetnicima, a bez pritisaka oglašivača – tako je krajem prošle godine rezultirao smanjenjem sredstava Ministarstva kulture za 87 milijuna kuna koje je radije vratila u državni proračun nego da neprofitnim medijima dodijeli sredstva.
Dvostruki standardi koje bukvalno nesvjesno reproducira Nina Obuljen postaju zastrašujući s idejom da jedna osoba odlučuje o radnim mjestima ogromnog broja novinara (njih cca 200), sada u pravilu zaposlenih kao honorarnih suradnika. Komentirajući u intervjuu u Jutarnjem listu Ivicu Buljana, ravnatelja drame u Hrvatskom narodnom kazalištu, ona širi temu na načelnu razinu pa kaže: “U demokratskoj zemlji svatko ima pravo na svoje političke stavove; kao ministrica imam se pravo s njime ne slagati, ali to ne znači da ne priznajem njegov rad. Znači li da bi ministar trebao eliminirati ljude s kojima se politički ne slaže? Diskreditirati? Obezvrijediti? Osujetiti? Takav rezon pripada starim vremenima. Samo smo u komunizmu imali takvu isključivost – da su samo oni koji su bili na liniji mogli bez straha stvarati govoriti, misliti, djelovati.”
Pa ipak, iako to ne prihvaća, upravo je to ono što Nina Obuljen radi neprofitnim medijima. Primarni problem s neprofitnima je što su u jako kratkom periodu, s izrazito bijednim financijskim dotacijama učinili puno za formiranje javnog mišljenja o brojnim društvenim temama: npr. o privatizaciji autocesta, pri čemu su, za razliku od komercijalnih medija koji su zagovarali privatizaciju, baš neprofitni stajali na braniku javnog interesa. Nastavilo se to i s promjenom vlasti i dolaskom Zlatka Hasanbegovića čijoj je smjeni značajno pridonijela inicijativa Kulturnjaci 2016 koji su se pak javnosti počeli obraćati posredstvom neprofitnih medija. Prva stvar koju je Nina Obuljen napravila kad je došla u Ministarstvo kulture bilo je osloboditi od financiranja sve medije koji su nekako preživjeli Hasabnegovića.
Kritičari vlasti
Isti obrazac – sujete, diskreditacije i obezvređivanja – Obuljen ponavlja u svim argumentima vezanima za medije. Od izvještaja o medijima – za kojeg je nakon prvih diskvalifikacija na nepročitano, kasnije morala primijetiti da se radi o vrijednom dokumentu, što je nije spriječilo da u javnosti i dalje taj mandat karakterizira kao ispunjen lijenošću i kršenjem zakona. Trebalo bi napokon primijetiti da je već neko vrijeme Obuljen na vlasti i da u tom periodu Ministarstvo kulture nije učinilo apsolutno ništa u medijskom kontekstu, osim što je skinulo financiranje preostalim lijevim projektima. Diskreditacije i obezvređivanja upravo je ono što stoji iza idućih Obuljeničinih riječi: “Svatko tko je nezadovoljan rezultatima financiranja poseže za argumentom ideologije i pristranosti, a to nema nikakve veze s činjenicama. Zalažem se za pluralizam, da svatko ima pravo stvarati bez obzira na svoja politička uvjerenja.”
Činjenice su naime ono što ministrici najlošije ide. Posebno se to vidi kad kaže: “I sada se neprofitni mediji financiraju iz Fonda za pluralizam medija. Jako nam je važno da nađemo adekvatan model da financiramo javne medije i neprofitne, pomažemo komercijalne medije na ovako malom tržištu. No, model za neprofitne medije bio je osmišljen ad hoc, nije bio usklađen niti s jednim medijskim propisom, ubačen je u Pravilnik o financiranju javnih potreba u kulturi i to na jedan loš način. U reviziji medijskih zakona treba stvoriti pravni temelj za sustavno financiranje. Moj je načelni stav, ali otvorena sam za raspravu, da Ministarstvo kulture ne bi trebalo donositi odluke o financiranju pojedinih medija, one bi se morale donositi negdje drugdje, u okviru nekog neovisnog tijela odvojenog od izvršne vlasti.”
Primjerice, rečenica “i sada se mediji financiraju iz Fonda za pluralizam” nije nikakav odgovor na pitanje je li vam žao što neprofitni mediji propadaju jer nemaju sredstava za rad. Ovim se odgovorom pokušava zamesti činjenica da je Obuljen osobno odgovorna za produljenje agonije neprofitnih medija neraspisivanjem natječaja iz prvog paragrafa ovog teksta. Kada kaže da je bitno pronaći sistemsko rješenje, i misli da će to riješiti u preostalom periodu svoga, nadajmo se, jedinoga mandata na čelu Ministarstva kulture, zaboravlja, ponovno, na pravila Europske unije o financiranju medija. Pravo novinarsko pitanje za ministricu je u ovom slučaju: što činite na europskoj razini da se pitanje financiranja medija riješi sistemski? Podsjetimo, iako je nekada kotirala kao stručnjakinja za europske fondove, kao ministrica pokazuje prije svega nerazumijevanje fondova u kontekstu medija. Demonstrirala je to sa fondom Media 2020, a sada ponavlja s Europskim socijalnim fondom.
Propisi i raspodjela sredstava
Neprofitni mediji izgubili su oko 3 milijuna kuna iz Ministarstva kulture, čime je ukupno državno financiranje za ovaj sektor svedeno na svega još cca 3 milijuna kuna iz Fonda za pluralizam, ali za dvije godine, pri čemu se korupciji skloni lokalni komercijalni mediji financiraju sa više od 30 milijuna kuna – a sve plaćaju hrvatski građani plaćanjem HRT-ove pristojbe. Točnije, sredstva fonda raspodijeljena su ovako: nakladnici televizije na lokalnoj i regionalnoj razini, nakladnici neprofitne televizije te neprofitni pružatelji medijskih usluga dobivaju – 46,5% ukupnih sredstava fonda. Idućih 46,5% primaju nakladnici radija na lokalnoj i regionalnoj razini, nakladnici neprofitnog radija te neprofitni pružatelji medijskih usluga. Dok neprofitni pružatelji elektroničkih publikacija dobivaju 5%, a neprofitni proizvođači audiovizualnog programa i neprofitni proizvođači radijskog programa – 2%. Dakle lokalni komercijalni mediji iz javnih sredstava dobivaju 93 posto javnog fonda, dok neprofitni mediji dobivaju tek 7 posto.
Nina Obuljen odbacivanje fonda za neprofitne medije u pravilu pravda neusklađenošću s propisima – međutim nikad nigdje još nije rekla s kojim je točno propisom taj natječaj bio neusklađen – jer se radi o potpuno netočnoj tvrdnji. Dalje, natječaj je “ubačen” u Pravilnik o javnim potrebama u kulturi zbog ograničenja koje je postavila Europska unija u svojim temeljnim dokumentima poput Lisabonskog ugovora, a prema kojima se smatra da mediji da bi bili neovisni ne smiju biti javno financirani, osim ako se radi o javnim medijima. Najžešći otpor ovoj politici EU tradicionalno dolazi iz skandinavskih zemalja, no nakon posljednjih razvoja događaja, ova će se europska politika nužno morati mijenjati. Trenutno aktualan Europski socijalni fond samo je prvi korak u tom smjeru.
Ono pak što Nina Obuljen smatra “lošim načinom” rješavanja problema podfinanciranosti neprofitnih medija zapravo je bio jedini mogući način rješavanja ovog problema, posebno u kulturi koja za pitanja stvarnog demokratskog pluralizma nema apsolutno nikakvog sluha. U konačnici, kad Obuljen kaže da je ona “otvorena za raspravu” i da “sluša” to isto nije nimalo točno. Usprkos velikom broju pisama, zahtjeva pa i molbi za sastanke koje neprofitni mediji upućuju Ministrici, ona nikad nije zaista pokazala bilo kakav interes za rješavanje ovog problema. Tako je i ova njezina tvrdnja potpuno neistinita. Dok navodno ona traži adekvatni model, neprofitni su svoja rješenja već odavno ponudili i od njih ne odustaju. Zahtjevi neprofitnih nadživjet će, neadresirani, i ovu ministricu kulture. Upravo se njezini argumenti svode na ideološke, dok novinari vraćaju na financijska pitanja, ne radi ideologije, nego kako bi platili račune za internet, mobitel, i struju. Netko dobro situiran čini se, ovo ne može nikako razumjeti. Inače, ne bi dopustila da lani propadnu milijuni i milijuni kuna namijenjenih baš ovim ljudima.