Rasprava koja se u petak 9. februara 2018. vodila u Hrvatskom saboru na temu Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HKO) lako bi se mogla uvrstiti među školske primjere potpune promašenosti predstavničke demokracije, a na kojemu bi se mogle obrazovati cijele generacije nekih budućih profesionalnih političara. Uz malu iznimku SDP-ovih Sabine Glasnovac i Miranda Mrsića, koji su jedini barem pogodili okvire diskursa, ostali su, uključujući npr. i dr. Vesnu Pusić (HNS), dugogodišnju profesoricu na odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pokazali gotovo frapantnu neupućenost i neinformiranost. Posebno se iskazao predstavnik kluba zastupnika HDZ-a Tomislav Sokol, doktor pravnih znanosti, koji je na temelju niza pogrešnih zaključaka, poluinformacija i objeda koje obično plutaju u konzervativnim dijelovima akademskih krugova na ovu temu argumentirao protiv HKO-a, da bi potom svoje izlaganje zaključio podrškom zakonu koja se nije mogla prejudicirati ni iz jednog argumenta što ga je ranije iznio. Njemu za petama pozicionirao se Ivan Lovrinović koji je nekako uspio zaključiti da ovaj zakon dokida stručna zvanja majstora – u srednjim školama – te da Bolonja nije globalni sustav. Poanta njegove intervencije ostaje mistična.
Od poluistina i objeda koje smo mogli čuti u Saboru, najzanimljivija je nova HDZ-ova retorika o “hiperinflaciji diploma”. Skandaloznost ove pozicije proizlazi iz činjenice da je HDZ u ovoj državi na vlasti većinu njezine samostalnosti. S obzirom na to, upravo je HDZ mijenjao dio po dio svakog dijela obrazovanja, a sve u skladu s tada novom ideologijom kapitalizma, liberalizacija, privatizacija, komercijalizacija i zajedničkog nazivnika za sve to – bolonjske reforme. S obzirom na to da smo u godinama koje su prethodile pridruživanju Europskoj uniji imali izrazito nizak broj visokoobrazovanih osoba (od 7-13 posto stanovništva, ovisno prema statističkoj metodi, dok je cilj bio povećati do na 20 posto) u periodu oko 2005. godine kada je počela praktična implementacija Bolonje, najzastupljeniji argument bio je kako moramo ostvariti “društvo znanja”i “informatičko društvo” za što je bilo nužno povećati broj visokoobrazovanih. Od svih negativnih ishoda Bolonje, ovaj pozitivni je zapravo i ostvaren, te je skraćivanjem pojedinih ciklusa visokog obrazovanja (na 3 preddiplomske i 2 diplomske studijske godine) s jedne strane smanjen “drop out”, a s druge povećan broj visokoobrazovanih ljudi u zemlji.
Promašene logike
Međutim, logika “prilagođavanja obrazovanja tržištu” u tranzicijskim i kriznim uvjetima pokazala se potpuno pogrešnom, jer tržište novoimplementirani obrazovni sustav jednostavno nije “prepoznavalo“. To, je kao što smo već više puta pisali rezultiralo s jedne strane udvostručavanjem veleučilišnih i sveučilišnih diploma te gotovo potpunom nezapošljivošću tzv. bakalara, odnosno sveučilišnih prvostupnika. HKO nudi jednostavno rješenje ovog problema – izjednačavanje veleučilišnih i sveučilišnih studija, što bi značilo zapravo inkorporaciju veleučilišta u sveučilišta. Slični se primjeri mogu pronaći u brojnim zemljama, poput primjerice Velike Britanije koja je također pripojila svoje politehnike sveučilištima. HKO je jedan od posljednjih i najvažnijih zakona koje Hrvatska treba donijeti da bi se bolonjski sustav napokon integrirao u društvo i tržište rada i čije će donošenje smanjiti broj nezaposlenih visokoobrazovanih osoba.
No, tokom devedesetih godina, HDZ je pomogao otvaranje brojnih veleučilišta u koje je ne samo uhljebio jedan dio svojih kadrova, nego su ta veleučilišta služila i za brzi dolazak do visoke stručne spreme potrebne za buduće bavljenje politikom. Stoga danas kada se govori o spajanju ovih razina, za HDZ dolazi do brojnih praktičnih problema – od viška vlastitog kadra, do ukidanja nekih veleučilišta koji su ih poprilično dobro služili. I upravo se ovo priječi na putu donošenja HKO-a. Drugi aspekt je nevjerojatan snobizam i interesi pojedinih akademika, okupljenih oko rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa koji su čak otišli toliko daleko da su podnijeli zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona o HKO ne mareći pritom za interese i karijere svih sveučilišnih i veleučilišnih prvostupnika.
HKO se mora izglasati
Ovaj se zakon mora donijeti, alternativa ne postoji. Opasnije od integracije veleučilišta sa sveučilištima je stvoriti nekoliko izgubljenih visokoobrazovanih generacija bez ikakve mogućnosti zapošljavanja. A upravo oni čine skupine ljudi koje masovno emigriraju iz Hrvatske. To što je HDZ shvatio putem da se društvo znanja bazira na informatičkoj ekonomiji koju nije moguće izgraditi privatizacijama nego javnim ulaganjima, pa zbog težine izgradnje takvog društva odustao od ovih ideja, ne znači nipošto da ovaj problem ne treba riješiti.
Ova nešto šira društvena perspektiva čini sve argumentacijske linije koje su se danas mogle čuti u Saboru – izlišnima. Sve su se bavile načelnim i parcijalnim aspektima bilo Bolonje, bilo HKO-a. Praktični problemi i navodne “nemogućnosti” spajanja veleučilišta sa sveučilištem, su samo privremeni, i rezultat konfliktnih ekonomskih interesa u akademiji. Prioritiziranje ovih argumenata nad zapošljivošću nekoliko generacija visokoobrazovanih mladih ljudi, i nerazumijevanje društvenih posljedica (poput emigracije) koje ovo proizvodi, čini saborsku raspravu s početka priče izlišnom. Posebno je ona porazna za one saborske zastupnike koji su u nekom trenutku radili u visokoobrazovnom sustavu.