Rektor Sveučilišta u Zagrebu, Damir Boras u januaru ove godine podnio je Ustavnom sudu prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HKO, NN 22/13.). Kako je vidljivo iz Prijedloga, Rektor smatra da se za ostvarenje prava iz članka 3. Ustava RH o jednakosti i vladavini prava, odnosno članaka 65. i 67. Ustava RH, ne može izjednačavati sveučilišne sa stručnim studijima te sugerira sudu da je zakon u potpunosti u suprotnosti s navedenim odredbama te da se pokrene postupak i ukine Zakon. No, ovdje se ne radi ni o kakvoj ugrozi Ustava RH, a ukidanje HKO-a imalo bi kao posljedicu nastavak štetnog socio-ekonomskog procesa koji ostavlja nezaposlenima veliki broj mladih visokoobrazovanih osoba, primarno prvostupnika.
Hrvatski kvalifikacijski okvir definiran je kao reformski instrument kojim se uređuje cjelokupni sustav kvalifikacija na svim obrazovnim razinama u Republici Hrvatskoj kroz standarde kvalifikacija temeljene na ishodima učenja i usklađene s potrebama tržišta rada, pojedinca i društva u cjelini. HKO trebao bi biti sukladan širem, Europskom kvalifikacijskom okviru (EKO) čiji je cilj izjednačavanje kvalifikacija na razini cijele EU, a kako bi se lako prepoznavala znanja, vještine i kvalifikacije pojedinih obrazovnih razina.
Obrazovna reforma i tržište rada
Drugim riječima, načelno, završena osnovna i srednja škola u bilo kojoj zemlji članici trebale bi omogućavati pristup istim radnim mjestima u svim ostalim zemljama članicama, bilo da se radi o tokarima, medicinskim sestrama ili dizajnerima. Ovo ne garantira istovremeno i iste radne uvjete, odnosno jednaku cijenu rada za iste poslove u različitim zemljama, već samo pristup radnom mjestu bez posebnih nostrifikacija i drugih procesa priznavanja diploma. Problem neravnomjernog prelijevanja radne snage iz zemalja periferije u zemlje centra i dalje ostaje, a kvalifikacijski okviri u teoriji samo bi trebali olakšati tu mobilnost. No, EKO donesen prije deset godina, proces “unificiranja europskog tržišta rada” nije ni približno priveden kraju.
Bolonjska reforma u RH dovela je do značajnog povećanja broja osoba sa završenim tercijarnim obrazovanjem. U vrijeme mandata HDZ-ovog ministra Dragana Primorca, diljem države osnivala su se brojna veleučilišta koja nude praktična, stručna znanja i vještine. Ovo je načelno socijalno poželjna strategija jer visoko obrazovanje postaje dostupnije siromašnijim klasama društva koje si ne mogu priuštiti visoko obrazovanje u (skupljim) sveučilišnim gradovima. No, Primorčeva taktika bila je osnivanje novih institucija uz minimalna ulaganja, stoga hiperinflacija novoosnovanih javnih i privatnih veleučilišta i visokih škola nije rezultirala adekvatnim odrazom na tržište rada.
Broj nezaposlenih visokoobrazovanih osoba u 2011. porastao je za više od 51 % u odnosu na 2008. Uzroci tome su veći broj novootovorenih javnih i privatnih visokoobrazovnih institucija, zatim porast broja diplomiranih osoba te objektivno nedovoljan broj novootvorenih radnih mjesta na tržištu rada.
Analiza strukture nezaposlenih osoba prema razini obrazovanja, kao i slobodnih radnih mjesta po rodu zanimanja u Republici Hrvatskoj pokazuje kako više od 1/3 osoba nakon završenog tercijarnog obrazovanja završava na Zavodu za zapošljavanje. Kombinacija ovih faktora dovela je do posljedica koje Hrvatsku svrstavaju na visoko drugo mjesto zemalja po broju nezaposlenih mladih osoba u EU, odmah iza Španjolske.
Dugoročne posljedice
Jedan od razloga zašto se veliki broj prvostupnika izravno nakon izlaska s fakulteta prelijeva u rezervnu armiju radne snage je loša implementacija HKO-a radi čega nikome, pa ni samim prvostupnicima, nije točno jasno koje poslove oni mogu obavljati i za koju plaću. Kako ni državi, ni poslodavcima, ni samim prvostupnicima nije jasna razlika između sveučilišnih i veleučilišnih kvalifikacija, ovaj problem mogao bi se jednostavno riješiti na način koji to predlaže HKO, no s tim se ne slažu članovi akademske zajednice, a posebno oni njeni dijelovi koji bi izgubili na vrijednosti u slučaju provedbe izjednačavanja kvalifikacija, poput primjerice, najzastupljenijih tercijarnih ekonomskih kvalifikacija.
Da je sama Bolonjska reforma loša po kvalitetu obrazovanja, stara je i dobro argumentirana priča, kao i činjenica da je ona u Hrvatskoj izrazito loše provedena, no 11 godina od njezine implementacije, Bolonja ima i svoje prve široko vidljive posljedice i to u obliku visokog stupnja nezaposlenih visokoobrazovanih mladih osoba. Prema informacijama koje je u javnost plasirao aktualni ministar obrazovanja znanosti i sporta Predrag Šustar, u Hrvatskoj danas imamo 50.000 ljudi koji su završili veleučilišta i visoke škole te su praktički nezapošljivi, radi čega je jasno da se zaista radi o rastućem problemu.
Interesni ratovi u samoj akademskoj zajednici nimalo pritom ne pomažu riješiti problem kojeg je sama akademska zajednica pomogla stvoriti, a s posljedicama po živote brojnih visokoobrazovanih i nezaposlenih mladih ljudi u Hrvatskoj, pri čemu je najradikalniji primjer onaj medicinskih sestara. Premda je Zakon o HKO-u moguće osporavati na brojnim načelnim razinama, u aktualnom društvenom kontekstu, on za skupinu ljudi na koju se odnosi proizvodi manje štete nego što to proizvodi njegovo nedonošenje. Akademska zajednica pritom je toliko zaokupljena vlastitim internim problemima koje sve pokušava artikulirati s obzirom na opći društveni interes i budućnost, a da pritom ostaje nesvjesna dugoročnih štetnih posljedica koje pritom proizvodi.