Usprkos upozorenjima stotina europskih znanstvenika te apelima brojnih europskih NGO-ova i građana, Europski parlament 17. januara ove godine podržao je amandmane Komisije na Direktivu o obnovljivim izvorima energije za period nakon 2020. godine.
Površinski promatrano, može se činiti da se, npr. za razliku od predsjednika SAD-a, Europski parlament u pravilu nalazi na pravoj strani rasprave o klimatskim promjenama, stoga mejnstrim mediji, uglavnom slijepo prenoseći priopćenja “legitimnih izvora” u pravilu naglašavaju nepostojeću revolucionarnost europskih klimatskih politika. Lako je nasjesti na ovu iluziju kad sve vijesti govore o “ujedinjenju” europskog energetskog tržišta ili o “ambicioznim klimatskim ciljevima” od 35 do 40 posto ukupne europske energije koja bi uskoro trebala dolaziti iz obnovljivih izvora energije (OIE).
Međutim, bioenergija dobivena od biomase – gorenja drva – čini čak 65 posto Europske energije dobivene iz obnovljivih izvora. Upravo je to razlog zašto se zemlje poput balkanskih mogu pohvaliti “visokim” stupnjem energije (posebno toplinske) dobivene “neštetnim” putem. Ne radi se dakle o visokim ulaganjima u solarne ili izvore iz vjetra, valova i sl., već o dobrom starom grijanju na drva.
Oslabljena pravila
Stara verzija ove Direktive iz 2009., poticala je sakupljanje suhih i mrtvih drveća te prikupljanje piljevine i drugih otpada poput onih iz industrije papira, i njihovo sagorijevanje, jer raspadajuće drveće ionako ispušta CO2, stoga su razlike malene, a korist ipak postoji. Radi ovoga je šumska biomasa postala najveći izvor OIE u Europi. Međutim, nove izmjene u Direktivi sada omogućavaju i rezanje šuma te njihovo pretvaranje u ogrjev. Jedna od većih mana Direktive je to što omogućava državama i industrijama da prikupljaju bodove za korištenje OIE, iako će energiju dobivati sječom i sagorijevanjem zdravih šuma. Pritom gorespomenuti apeli zainteresirane javnosti nisu bili nešto posebno rigorozni, već su zahtijevali samo da se korištenje biomase ograniči na nusproizvode drvne i papirne industrije i šumskog otpada.
Glavni prijepor čini se leži u razumijevanju održivosti šuma: znanstvenici upozoravaju da je moguća sjeća stabala iz održivih šuma, no da to nipošto ne znači da sagorijevanje takvih stabala čini energetsku industriju održivom u ovom smislu, iz poprilično banalnog razloga: što se takvo nenužno sagorijevanje pretvara u emisije CO2 u atmosferu. Dok s druge strane, zdrava neposjećena stabla apsorbiraju CO2 iz atmosfere i služe nam kao “pluća planeta”. Dodaci Direktivi omogućavaju povećanje udjela energije dobivene iz sagorijevanja biomase, a promatrano iz makroekonomske perspektive, ovo će vjerojatno oživjeti uvoz drva izvan EU (recimo iz šumom bogatih balkanskih zemalja) što će u konačnici reducirati broj zrelih stabala koja skladište CO2 iz atmosfere.
Politička regresija
EU ovime nastavlja putem kojim idu Kina, Japan i druge zemlje što ogromna postrojenja za sagorijevanje ugljena pretvaraju u pogone za sagorijevanje biomase i to u grandioznim omjerima. Paradoksalno, sagorijevanje drveća zapravo rezultira i većom količinom CO2 u atmosferi baš zato što stabla imaju dvostruku funkciju upijanja i ispuštanja CO2, a pritom ne rastu dovoljno brzo da kompenziraju sječu.
Stoga su, ističu znanstvenici, amandmani na Direktivu zapravo oslabili njezinu snagu sprječavanja klimatskih promjena što je u izravnoj suprotnosti sa Pariškim sporazumom. Istim onim za kojeg su samo nekoliko godina ranije tvrdili da ne treba sadržavati penale i sankcije jer je to patronizacija zemalja i industrija koje, činilo se uvjerljivim i logičnim, žele čisti planet i sprječavanje klimatskih promjena. Treba li uopće napominjati da su i u ovoj štetnoj europskoj politici glavnu lobističku ulogu odigrale Finska i Švedska koje imaju izrazite profitne interese u drvnoj industriji.
No, priča srećom još nije gotova, javna rasprava na ovu temu u EU razvijat će se u idućih nekoliko mjeseci. Ove je promjene još moguće zaustaviti, ali samo ako se o njima bude izvještavalo na pravi način.