Konferencija o klimatskim promjenama u organizaciji Ujedinjenih naroda koja će se održavati od 30. novembra do 11. decembra tekuće godine u Parizu, po mnogočemu će, čini se, biti inovativna. Inovacije se sastoje od promjena u govoru o klimatskim promjenama, koje međutim, u sebi kriju potpuni nedostatak pravnih sankcija za kršenje ekoloških sporazuma čime oni gube svaku pravnu težinu. Naime, pregovarači i lobisti, posebno oni iz Sjedinjenih Američkih Država, predlažu da se umjesto “ružnih” riječi poput “kazne” ili “sankcije” na konferenciji o daljnjem sprječavanju stakleničkih plinova i zaštiti sada već globalno kritično zagađenog okoliša govori u sintagmama poput pritiska jednakih (“peer pressure“) , “kooperaciji” i “utrci prema vrhu”.
Od predstavnika vlada 200 zemalja koji će se nalaziti na ovom summitu očekivao se dogovor po pitanju preokreta klimatskih promjena, no takvo očekivanje ostaje, čini se, naivna ideološka nada. Prema izjavi Christiane Figueres, voditeljice Sekretarijata za klimatske promjene pri UN-u, “velika većina zemalja članica slaže se kako se umjesto u kategorijama sankcija, o klimatskim promjenama treba govoriti u terminima zajedničkih napora”. Figueres ovakvu poziciju opravdava neuspjehom dosadašnjih sankcija te oglušivanjem najvećih zagađivača poput SAD-a i Kine o sporazumu iz Kyota koji je prestao vrijediti 2011. godine, a nakon kojeg nije ostvaren dogovor u Kopenhagenu te su najveći zagađivači jednostavno nastavili zagađivati okoliš bez sankcija.
Fatalna pogreška
Kritičari ovog pristupa slažu se da je nedostatak pravnih i financijskih sankcija i penala za zagađenje okoliša fatalna pogreška Pariškog procesa, posebno ako se u obzir uzme da je dogovor iz 2011. godine podrazumijevao žestoke financijske sankcije za kršenje ekoloških sporazuma kako bi se osiguralo bilo kakvo realno smanjenje stakleničkih plinova ali i zagarantirala pravna snaga novog sporazuma. Podsjetimo, dosad su razvijene zapadne zemlje zaobilazile postojeće ekološke protokole tako što su uz izdašne subvencije UN-a i Europske unije kupovale ugljikove kredite od zemalja u razvoju, čime su samo prividno smanjile ispuštanje stakleničkih plinova u zemljama maticama, ali su ih povećavale u zemljama u razvoju.
Glavni cilj Pariškog procesa je zaustaviti globalni rast temperatura koje izazivaju suše, poplave, toplinske valove, što su promjene koje uzrokuju i velike poljoprivredne štete koje će ukoliko se nastave redovno događati u istim dijelovima planete izazvati nove velike migracije stanovništva. Elina Bardram, voditeljica delegacije Europske komisije kazala je kako bi slaba pravila, bez sankcija i penala ozbiljno ugrozili cijeli sustav te da su snažni mehanizmi prisile od krucijalne važnosti za zaustavljanje ljudskog uzroka klimatskih promjena. No, usprkos ovoj izjavi iz birokratskih redova EU sve se više umjesto sankcija spominju sustavi “obećanja i revizija”.
Istovremeno, Kina i SAD jasno su uoči sastanaka u Parizu kazale kako neće pristati ni na koji oblik međunarodnog nadgledanja poštovanja sporazuma. S obzirom na nespremnost većine zemalja da doista stavi zaustavljanje negativnih klimatskih promjena kao prioritet nad ostvarivanjem profita i ekonomskim rastom, može se kazati kako je pariški proces propao i prije nego što je počeo. Spin od sankcija prema tzv. pozitivnoj motivaciji samo je deklarativna promjena pristupa, poanta je da ni sankcije koje je propisivao Kyoto nisu bile dovoljne da države i korporacije smanje globalnu emisiju stakleničkih plinova. Ma kakav diskurs UN koristio u ovom slučaju, posljedice nedostatka političke namjere da se zaustave nadolazeće ekološke, ekonomske i socijalne katastrofe te postavljanje planete i čovječanstva ispred logike maksimizacije profite čini se i u ovako radikalnim trenucima još je uvijek nemoguća misija.