društvo
Hrvatska
tema

Crowdfunding za golo preživljavanje

Foto: AFP: Karen Bleier

Prikupljanje malih donacija putem internetskih platformi za financiranje projekata ili proizvoda, gdje su donatori budući korisnici ili kupci, mnogima se čini kao poštena tržišna utakmica: uspijeva onaj projekt za koji publika pokaže interes. Dok u komercijalnim djelatnostima možda ne izgleda tako, ovaj model poslovanja problematičan je kad se prebaci na usluge i dobra koja trebaju biti u potpunosti javno financirana.

“Budućnost neprofitnih medija – između pomoći države i crowdfundinga“, tako je glasio naslov nedavno održane tribine u zagrebačkom Privrednikovom domu. Bilo je to usred crowdfunding kampanje “Ima nas!” koju je pokrenulo uredništvo portala Lupiga, a kojoj je pribjeglo nakon prošlogodišnjeg ukidanja sredstava Ministarstva kulture. Sudionici tribine, troje novinara i jedan stručnjak za crowdfunding, pretresli su goruće probleme hrvatskog novinarstva. U situaciji u kojoj ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek nastavlja smjerom prethodnog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, i reže, ili ukida, već ionako sramotno male potpore medijima, nakon Zareza i Le Monde Diplomatiquea, gase se i pritajuju portal Muf i časopis Libra Libera, a i ostali strepe od toga.

Tribina je učinila razvidnim i to da, kada govore o tome tko treba financirati neprofitne medije, novinarska struka i stručnjaci za crowdfunding zauzimaju posve oprečne političke pozicije. Dok su se sudionici iz novinarske struke složili da je neprofitne medije potrebno javno financirati, predstavnik potonjih stručnjaka, Marko Gregović, izrazio je posve suprotan stav: novinarstvo ne ulazi u kategoriju minimuma za koji država treba izdvajati sredstva i upravo zbog toga on podržava Lupiginu kampanju. Stvar je to principa jer, kaže, ne bi podržao kampanju za bolesnu djecu, s obzirom da vjeruje da o zdravstvenoj skrbi država mora voditi računa. Ono što Gregović vidi kao rješenje za opstanak neprofitnih medija je to da se “prestane pričati o državi i Nini Obuljen-Koržinek i okrene se suvremenim tehnologijama, crowdfundingu i kriptovalutama”.

Razumljivo je zašto se na ovom prijeporu nije inzistiralo ni na samoj tribini ni u kasnijim izvještajima: u trenutku Lupigine kampanje i trenutku u kojem je izgledno da se na civilnoj sceni sprema još kampanja kojima će se neprofitne organizacije boriti za život, propitivanje metode preživljavanja svojih kolega moglo bi biti shvaćeno kao nedrugarsko. No dugoročno gledano, zanemariti ovaj politički problem i zadržati se na pitanju može li se preživljavati crowdfundingom (a na koje i sami novinari daju negativan odgovor jer su i novinarska i čitateljska scena osiromašeni preko svih granica), značilo bi prešutno pristati na smjer kojim će se nezavisno novinarstvo preseliti na tržište.

Dodajmo da Lupiga nije jedini nezavisni medij koji se dao u ovaj poduhvat (i putem njega uspio pribaviti sredstva) – na kampanju se krajem 2016. odlučio i nezavisni portal Forum.tm i time postao prvi medij koji je u Hrvatskoj crowdfundao novce za rad. Pored medija, i mnoge su udruge civilnog društva prisiljene na taj način tražiti spas. U 2017. godini, primjerice, crowdfundan je novac za održavanje FALIŠ-a, šibenskog festivala alternative i ljevice, nakon što su organizatori odbili drastično smanjenu donaciju Ministarstva kulture. Radio Student je u jesenskoj kampanji prikupio novce za prijeko potrebni odašiljač, a u ožujku 2017. udruga otpuštenih tekstilnih radnica propale industrije Kamensko crowdfundingom je prikupljala novce za nove strojeve. U 2016., poznatoj po radikalnom zaokretu kulturne politike u desno, novce je crowdfundao Subversive Film Festival, a te su godine na isti način prikupljeni i novci za dva prosvjeda podrške kurikularnoj reformi inicijative Hrvatska može bolje.

Bez rizika na tržište?

Paralelno s rezanjem javnih potpora i okretanjem organizacija civilnog društva crowdfundingu, razvija se i branša domaćih stručnjaka za crowdfunding, koji kao buduće korisnike crowdfundinga (pored obrtnika, poduzetnika i start-upova) vide upravo udruge, inicijative, zadruge i ostale aktere koji žele provesti društveno korisne projekte. Tako društveno poduzeće Brodoto, trenutno vodeći domaći akter među stručnjacima za crowdfunding, od 2015. jednom godišnje organizira Crowdfunding akademiju te Crowdfunding konvenciju koja okuplja međunarodne stručnjake i domaće uspješne crowdfundere.

I same organizacije civilnog društva bave se educiranjem o crowdfundingu pa je tako Udruga za razvoj civilnog društva SMART u ožujku 2017. godine u suradnji sa Zakladom za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva objavila “Vodič za crowdfunding“, svojevrsnu početnicu za sve buduće crowdfundere. Njegov autor Hrvoje Hafner, inače pokretač stranice crowdfunding.hr, objašnjava što je zapravo crowdfunding: “proces u kojem se od javnosti traži financijska podrška za pokretanje kreativnog projekta ili poduzeća”. Odvija se preko specijaliziranih internetskih platformi putem kojih se nastoji potaknuti veći broj ljudi da manjim novčanim uplatama podrže projekt ili proizvod koji će se realizirati ako se u zadanom vremenu prikupi dovoljan novac. Hafner ističe prednosti crowdfundinga koje navodno revolucionariziraju financijsku industriju: omogućuje se testiranje ideje prije izlaska proizvoda na tržište, omogućuje se “direktan pristup kapitalu” i zaobilaženje “kolaterala” kojeg zahtjeva tradicionalni financijski sektor te se minimalizira rizik, kako pokretača kampanje, tako i samog podržavatelja koji ulaže malo, pa u slučaju nezadovoljstva ishodom kampanje nema mnogo ni za izgubiti. Dodatan benefit je i veliki marketing koji kampanja osigurava proizvodu prije same realizacije.

Direktan kapital, tržište, minimalizacija rizika i marketing čine, dakle, ključne riječi digitalne poduzetničke fantazije koju utjelovljuje crowdfunding, na koju se potiče neprofitne medije i udruge kao na “korak u suvremenost”, a koji dugoročno znači dodatnu liberalizaciju i njihovo prebacivanje na tržište. Stoga ne čudi što je širenje crowdfundinga poljem domaćeg civilnog društva ispunilo mokre snove blogera s Liberal.hr-a, koji slavi Lupiginu kampanju kao primjer “evolucije društva na djelu” zbog činjenice da je Lupiga napokon “maknuo ruku iz njihovih džepova” i posegnuo u džepove vlastitih čitatelja. Liberal.hr nam tako objašnjava i da tržišna utakmica novinarstvu može samo vratiti elan jer “država ubija novinarstvo kad mu daje pare”.

Akumulirani resursi i gomila (neplaćenog) rada

Niz kritičara, mahom stranih, pozabavio se dekonstruiranjem ideje o crowdfundingu kao “digitalnoj demokraciji na djelu” te upozorilo na njene negativne strane i dugoročno štetne implikacije. Najprije valja spomenuti da se iza svake crowdfunding kampanje nalazi puno prekarnog, neplaćenog i afektivnog rada koji obuhvaća pripremu, promociju, gomilu ustrajnog lobiranja, intenzivnu komunikaciju s kolegama, medijima, poznanicima, javnošću i podržavateljima, zatim administraciju, plaćanje i slanje nagrada (perkova) te follow-up kampanje kako ne bi bilo iznevjereno povjerenje podržavatelja. Sve to mora biti obavljeno “s duhom” jer je, prema Hafneru, upravo “vlastita osobnost” tajni sastojak koji prodaje proizvod. Riječ je o gomili resursa koji na kraju dana ne jamče uspjeh – jednako važan faktor je dobar tajming odnosno raspoloženje javnosti, kao i potentnost socijalnog kapitala koji prethodno posjedujete. To stručnjaci za crowdfunding ne skrivaju nego jasno objašnjavaju da nije riječ o “lakom novcu” i da se u kampanju ne treba upuštati bez pripreme. Osim toga, kad je riječ o resursima, nije nevažno spomenuti i da se dio prikupljenih sredstava (obično 5%) plaća samoj platformi te da određen postotak (malo veći od 3%) odlazi na troškove transakcije.

Zastupanje stava da crowdfunding “ukida barijere pristupa novcu” direktno se oslanja na već uvriježenu tvrdnju da slobodnom tržištu svatko ima šansu za uspjeh. Međutim, da biste ga pokrenuli potrebni su vam solidna informatička pismenost, neograničen pristup internetu, poznavanje engleskog, PR-vještine te solidan socijalni kapital. Veće šanse za uspjeh imat će onaj crowdfunder koji tih resursa ima više. K tome, postoji i određena geografska uvjetovanost. Crowdfunding se uglavnom pokreće u velikim gradovima u kojima postoji veća koncentracija digitalno pismenih, dobrostojećih ljudi. U Hrvatskoj je 2016. godine najviše kampanja, njih 27, provedeno u Zagrebu, dok su još samo u Rijeci i Zadru provedene po tri kampanje.

Vrijedi istaknuti i to da, iako je u Hrvatskoj relativno mnogo društveno korisnih kampanja (u 2015. je “community” bila kategorija pod kojom je crowdfundano 7 od 36 projekata). Ipak najveći kapital privlače komercijalni projekti pa je tako te iste godine najviše novaca skupila crowdinvesting kampanja za razvoj platforme za 3D virtualni shopping “Trillienium” koju je proveo “poslovni anđeo” Hrvoje Prpić. Mit o tome da crowdfunding stubokom mijenja logiku klasične tržišne utakmice opovrgavaju i sami crowdfunding-stručnjaci kada savjetuju da se prije kampanje unutar kruga obitelji, prijatelja i kolega treba osigurati trećinu sredstava jer će ostatak javnosti uplatiti tek kad se uvjeri da kampanja ima dovoljno dobre šanse za uspjeh.

Privid političkog

Osim zablude “demokratičnosti” i univerzalnosti, prisutna je iluzija o “političkom djelovanju” kroz crowdfounding. Društveno korisne kampanje se zato najčešće komuniciraju kao poziv na sudjelovanje u promjeni i preuzimanje moći u svoje ruke, kao što je vidljivo i u kampanjama Lupige, Forum.tm-a i FALIŠ-a, koje su nosile nazive “Ima nas”, “Neka vide da nas ima” i “Nemoj da fališ”. Formulirane kao politički fightback poručivale su da će uspjeh kampanje, bez obzira na visinu iznosa, značiti moralnu pobjedu. Koliko je ona važna u politički nepovoljnim uvjetima pokazuju i priznanja Lupige i Forum.tm-a da su im novci u cijeloj kampanji bili manje važni spram odnosa na osjećaj podrške i kohezije. Taj osjećaj, ipak, ne smije zamagliti dvije činjenice: prva je ta da polet zbog dobivene podrške ne može kompenzirati stabilne prihode bez kojih je sustavan, kvalitetan i plaćen rad neodrživ, a druga je ta da crowdfunding daje partikularno rješenje za problem koji je strukturalne, političke prirode.

U Americi je, primjerice, gotovo polovica svih crowdfunding kampanja vezana uz zdravstvenu skrb i medicinske usluge. Da se poslužimo lokalnim, i manje ekstremnim, primjerom, u Hrvatskoj su se, pak, roditelji školaraca organizirali da opreme školu pametnim pločama, pokušavajući tako barem minimalno kompenzirati činjenicu da se Hrvatska nalazi na dnu Europske unije po ulaganju u školstvo. Kako upozoravaju neki kritičari, ove platforme ne nude ništa što bi omogućilo kolektivno organiziranje. Riječ je samo o prividu političkog koji pruža osjećaj javnog angažmana inzistirajući na humanitarnosti kao dijelu neoliberalne ideologije koja naglasak stavlja na participaciju umjesto na politički antagonizam. Javni problem se tako privatizira, osnažuje se pretpostavka o slabosti javnog sektora, a odluka o tome koji je projekt vrijedan financiranja prepušta se individualnoj procjeni svakog podržavatelja.

Dok crowdfunding može poslužiti kao metoda preživljavanja, on ni na koji način ne može zamijeniti političku borbu ili predstavljati smjer kojim se krećemo prema svjetlijoj budućnosti nakon što se okrenemo od “države i ministrice kulture”. Ne suprotstaviti se toj poziciji značilo bi pristati na depolitizaciju pitanja budućnosti neprofitnih medija i potpisati liberalni stav da to pitanje treba prepustiti pojedincu i tržištu.