Kad se smiju ugasiti jedne novine? Raznoliki pritisci na medije u Bugarskoj

Foto: AFP / Dimitar Dilkov
Foto: AFP / Dimitar Dilkov

Poput većine manjih istočnoeuropskih zemalja, Bugarska proživljava tešku krizu medija. Višedesetljetne cijenjene medijske institucije nestaju preko noći u sumnjivim dealovima, dok se paralelno razvijaju medijska carstva čija intencija nije “pravovremeno informiranje”. Intelektualci, nekad nosioci zahtjeva za “slobodom tiska”, očito se ne snalaze u promijenjenom kontekstu.

Tvrdnja da su nezavisni mediji središnji stup svake liberalne demokracije već je dugo izlizani kliše. No u Bugarskoj je “konsolidacija demokracije” išla ruku pod ruku sa sve snažnijom monopolizacijom medijskog tržišta koja je dovela do gašenja niza kvalitetnih publikacija. Nedavno su medijsku scenu potresle još dvije vijesti: najava gašenja časopisa Kultura i zapljena imovine Ive Prokopieva, vlasnika Economedije, velike medijske grupacije koja uključuje opće i poslovne novine. S obzirom na slabu ponudu kredibilnih medija, ove su vijesti izazvale određeno nezadovoljstvo među “brbljavim klasama“. No dok su Prokopievljeve brige potaknule val reakcija (npr. bugarski Helsinški komitet slučaj je nazvao “napadom na imovinu”), propadanje Kulture bilo je praćeno tišinom. Kako objasniti ovu selektivnu ljutnju?

Kultura je osnovana 1957., a njezino originalno ime bilo je Narodna kultura. Očekivano, novine su preimenovane ranih devedesetih kada su odustale od svojih narodnih pretenzija. Glavna urednica je Koprinka Červenkova, kazališna kritičarka i bivša članica “disidentskog” intelektualnog krila Partije. Ona je 1989. nakratko izbačena iz novina i iz Partije zbog osnivanja Kluba za potporu Glasnosti i Perestrojki, jedne od prvih organizacija “civilnog društva”. Takva se društva (iako su formalno zalagala za reformu i održanje sustava u skladu s ambicijama sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova) danas slave kao prvi antikomunistički pokreti. Červenkova je uz to bila jedna od uzvanica famoznog doručka koji je za istočnu umjetničku i kulturnu inteligenciju organizirao tadašnji francuski predsjednik François Mitterrand.

Već sljedeće godine, na temelju svoje nove disidentske slave, Červenkova se trijumfalno vraća u Kulturu kao glavna urednica, a Ministarstvo kulture (do tada formalni vlasnik) novine poklanja njezinoj fondaciji. No s tržišnim reformama i posljedičnim povlačenjem države iz kulture, novine zapadaju u sve teže financijske probleme zbog kojih se 2005. najavljuje gašenje. Tada je apel za spas novina potpisao niz istaknutih intelektualaca, uključujući i npr. Mariju Todorovu, a organizirana su i prikupljanja sredstava. U zagovorima spašavanja novina tada se miješaju zgražanja nad ukusom masa i apologetske tvrdnje da je Kultura nezavisna i od države i od kapitala.

Desničarski dobročinitelj

Apeli očekivano nisu spasili novine, pa je Kultura odustala od svoje proklamirane neovisnosti od kapitala te je prodana fondaciji Communitas koju je osnovao lokalni financijaš i bankar Svetoslav Božilov. Proklamirani cilj fondacije je “razvoj civilnog društva”, no njezin koncept “građanskog aktivizma” izravno je povezan s ultrakonzervativnom kršćanskom agendom. Kupnjom Kulture, fondacija je dobila mogućnost da lansira još jedan medij – nazvan Portal Kultura – koji se uređuje nezavisno od tiskanog izdanja i promovira kršćanski fundamentalizam i desni ekstremizam, te osim gorljivog antikomunizma, povremeno objavljuje i antisemitske članke. Stara, tiskana Kultura, nastoji zadržati distancu prema svojem portalu i nastavlja promovirati svoj tradicionalni liberalizam i otvoreno društvo, što dakako uključuje antikomunizam, ali se ne svodi samo na to.

Krajem prošle godine, Kultura je najavila kako se tiskana publikacija ipak gasi u lipnju 2018. godine, a nakon toga trebala bi izlaziti nova publikacija pod istim imenom, ali s novim uredničkim timom koji je do sada radio na portalu. Drugim riječima, Kulturin parazitski ekstremno desni dvojnik preuzima reputaciju starih novina uz pomoć novog vlasnika. Sve to događa se u trenutku kada Božilov dobiva nagradu Bugarskog donorskog foruma, filantropske organizacije, zbog pomoći koju je Communitas pružao kulturnim i obrazovnim projektima. Njegova “pomoć” Kulturi je paradoksalno činila dobar dio tih donacija. Za razlike od reakcije prije dvanaest godina, kada su Kulturini čitatelji prosvjedovali protiv gašenja i pomogli u traženju novog vlasnika, najava zatvaranja ove godine nije nikoga potaknula na reakciju.

Moglo bi se reći da nestanak stare Kulture označava svojevrstan kraj generacije liberalnih intelektualaca iz 1990-ih, kao i njihovih demokratskih aspiracija, te uspon nove ere kojom dominiraju konzervativci i ekstremna desnica. Taj trend na kulturnom i medijskom polju dakako prate i promjene na političkom polju, osobito od kad je ekstremna desnica mlađi partner u vlasti. Ovaj snažan zaokret udesno sa sobom je povukao i mnoge bivše liberale što je jedan od razloga zašto nitko ne prosvjeduje protiv preuzimanja Kulture. Drugi je taj što Božilov ima reputaciju “poštenog i kulturnog poduzetnika”, pa tko su intelektualci da dovode u pitanje njegovo sveto pravo da sa svojom imovinom radi što ga je volja?

Posvađani ortaci

Iz istih je razloga reakcija na sudbinu vlasnika Economedije bila sasvim suprotna. Ivo Prokopiev, koji je osnivač liberalnih i poslovnih novina Kapital i Dnevnik, također ima reputaciju “poštenog gazde”. Kapital je osnovao uz pomoć Reutersa 1993. godine, a taj period danas povremeno opisuje kao romantičnu faza prvobitne akumulacije: “počeli smo s jednim pokvarenim kompjuterom, znate”. Kao što je spomenuto, imovina (u vrijednosti od preko 100 milijuna eura) nedavno mu je “zamrznuta” odlukom domaćih antikorupcijskih tijela zbog sumnje u nezakonito poslovanje prilikom kupovine jedne tvornice 2000. godine. Prokopiev, njegovi odvjetnici i mediji, za pravne probleme optužuju konkurentskog tajkuna Deljana Peevskog i njegove veze s vlastima.

Kapital redovito napada Peevskog, no njihov je sukob eskalirao 2013. godine, tijekom velikih prosvjeda nakon njegova imenovanja na važnu poziciju kontrole nad tajnim službama. Prokopiev se tada etablirao kao “prozapadni” oligarh, nasuprot Peevskom. Svog konkurenta Prokopiev optužuje za kontrolu nad aktualnom vladom, što argumentira upravo svojim pravosudnim problemima, navodeći da inače državna tijela ne istražuju privatizacije starije od deset godina. Taj napad vlade i Peevskog, prema njegovom tumačenju, nije usmjeren samo protiv njega osobno, već protiv “slobode medija”. Cijelu situaciju međutim komplicira činjenica da je upravo Prokopiev odigrao ključnu ulogu u postavljanju aktualnog premijera Bojka Borisova na vlast.

Njih su dvojica, zajedno sa spomenutim Božilovim, još 2002. godine osnovali udrugu Globalna Bugarska. Njezin proklamirani cilj bilo je stvaranje nove elite koja će budućim europskim fondovima upravljati mnogo transparentnije, a sve je uskoro rezultiralo i osnivanjem stranke Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) s Borisovim na čelu. Ona je trebala poslužiti konsolidaciji bugarske desnice koja se bila raspala koju godinu ranije. Prokopiev i Božilov svojevremeno su osnovali i televizijski kanal koji je služio populariziranju nove stranke, ali je on u međuvremenu ugašen. No iz Prokopievih medija jasno je da su on i Borisov u sukobu već neko vrijeme, čak i prije spomenute istrage.

Pravila tržišta

Ova dva slučaja jasno pokazuju kako i kontrarevolucija jede svoju djecu, iako iz drugih razloga i na drugačiji način. Svojevremeno je Červenkova, urednica Kulture, vjerojatno mislila kako će njezino djelovanje rezultirati autentičnijom Perestrojkom od one na koju je državna birokracija u tom trenutku bila spremna. Teško da se nadala da će procesi u čijem je započinjanju ona sudjelovala dovesti do bankrota ne samo njezinih novina, već i njezine generacije “pristojnih” liberala. Isto tako, Prokopiev se u svoju misiju konsolidacije i oživljavanja tada propale desnice vjerojatno upustio očekujući “stvarni” zaokret prema likvidaciji posljednjih ostataka socijalizma, sada otjelovljenih u korupciji. Nije se sigurno nadao da će ta desnica, koju je doveo na vlast, jednoga dana uništiti njegovo medijsko i industrijsko carstvo.

U reakcijama na ove događaje, na vidjelo opet izlazi liberalno shvaćanje toga što čini pravo nasilje: ako privatni investitor ugasi kulturnu instituciju staru šezdeset godina, njegova se suverena odluka ne može dovesti u pitanje, bez obzira na to kakve su njezine posljedice za bugarsku javnost. Osobito, dakako, ako investitor odgovara ideji moralnog gazde, koji svoju poslovnu djelatnost nadopunjuje filantropijom i promocijom ultrakonzervativizma. Brzo je, čini se, zaboravljeno kako se Božilov obogatio u sumnjivim privatizacijskim poslovima te da su neki od njegovih najbližih poslovnih suradnika iz 1990-ih u međuvremenu likvidirani u mafijaškim obračunima. Ako pak, s druge strane, nasilje nad medijem dolazi od države, to se percipira kako sasvim nelegitimno državno miješanje u tržište (ili čak, očekivano, obnova komunizma) koje zahtijeva odlučan otpor.

S engleskog preveo Nikola Vukobratović

* Autorica zahvaljuje Martinu Marinosu i Ognjan Kasabovu na komentarima i sugestijama.