Agrokor: recenzija prve sezone

Foto: AFP
Foto: AFP

Konačnom objavom nalaza revizije i formiranjem famoznog saborskog povjerenstva ostvarili su se preduvjeti za kratki rezime političko-ekonomske trakavice oko Agrokora. Taj rezime možemo podijeliti na tri razine, makar su neizbježna poklapanja i međusobni utjecaji. Prva i osnovna je ona ekonomska: zatečeno stanje i izgledni scenariji. Druga je obilježena političkim reakcijama, mahom stranačkim i parlamentarnim, dok je treća rezervirana za medijsku optiku. Pa krenimo s potonjom.

Još od početka godine, većina domaćeg mejnstrima nastojala se polako prilagođavati novoj situaciji. (Auto)cenzura i ode poduzetničkom geniju Ivici Todoriću postepeno su nestajali, a počele su ih zamjenjivati tzv. kritički i “objektivni” tekstovi čija je zapravo svrha bila otvoriti vrata za senzacionalističko čerupanje propalog tajkuna. No, problema s prijelazom nisu bili lišeni ni mediji koji se nisu libili pisati o Todoriću i Agrokoru prije izbijanja krize. Tako se vodeći među njima, najčitaniji tabloid u državi, Index, nakon Todorićevog otvaranja bloga i napada na Vladu, morao nekako suočiti s činjenicom da cijeli proces, uključujući i tzv. Lex Agrokor, nije nekakva zavjera Todorića i HDZ-a kojom se štiti samo jedna osoba. Uz početna nesnalaženja, lako su zaobišli problem. Naime, dosljednost im nikad nije bila presudna.

Mase i ozbiljni dečki

Nakon objave nalaza revizije u medijskom je polju zavladao konsenzus pristupa. A najbolje ga ilustrira sam kraj pressice izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka. Pitanja su se odradila, službeno je objavljen kraj, Ramljak je krenuo skupljat papire sa stola, montažeri su pripremali fade out, ali jedna novinarka nije mogla izdržati: “Ali recite nam, koga ste točno prijavili Državnom odvjetništvu? Nemojte da moramo nagađati i uznemiravati javnost.” Drugim riječima, nas politički i ekonomski procesi zanimaju jedino ako im se kao epilog sluti remetinečki zatvor. Kao što nas u nalazu revizije zanima samo ono što su privatno trošili Todorić i njegova obitelj.

Naravno, pravna strana priče i kaznena odgovornost nisu banalna i nebitna stvar, ali problem je kad postaju prevladavajući pristup koji se publici prodaje sukladno žanru sapunice. To što privatno trošenje Agrokorovih sredstava sigurno nije uzrokovalo de facto stečaj koncerna i što je ta prepravljena stavka u reviziji manja od, recimo, one koja se tiče vrijednosno neusklađene imovine Konzuma Sarajevo, nije baš najvažnija stvar. Time nek se bave računovodstveni stručnjaci i ekonomski analitičari u drugoj rubrici, mi smo ovdje zaduženi za rubriku: spektakli. Takva medijska “podjela rada”, diktira također i odvojenost političkih rubrika: mase su tu da se zgražaju i navijaju, a ozbiljni dečki za ozbiljne stvari.

Svi po istoj matrici

Naravno, u odjecima nalaza revizije koja je otkrila računovodstvene manipulacije, nisu izostale niti klasične reakcije, kako medijske tako i političke: “toga ima samo u nas” ili “ovo je još jedan dokaz koliko smo daleko od pravog kapitalizma”. Ali koliko daleko moraš biti udaljen od političke realnosti pa da, na primjer, zaboraviš da su izbijanju globalne ekonomske krize prije deset godina prethodile takve zavjereničke makinacije svjetskih banaka i rejting agencija da prema njima Todorićevi trikovi izgledaju kao dječja krađa u igri Monopoly? Takve usporedbe nisu tu da iskupe Todorića niti da naprosto ukažu na to da je kapitalizam stvar zavjera, već čisto da pristup postave u nešto realnije okvire.

Političari su nastavili sa svojim sukobima i optužbama oko cijele priče, također, prilično udaljeni od realnih zbivanja. U svemu tome je najiskreniji bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke Krešimir Beljak koji je ustvrdio da njemu ništa više nije jasno. Naravno, iskren je bio je i Zlatko Hasanbegović koji nije mogao bez spominjanja UDBA-e. Uglavnom, svi funkcioniraju, pogotovo u oporbi, po istoj matrici: kako iskoči koji motiv, tako se iskoristi kao prilika za pucanj. A šira slika svakim danom sve više kopni. Isti ti koji se danas žale na privilegirani status Agrokora kod svih, a prvenstveno HDZ-ovih vlada, donosili su zakone o strateškim investicijima i zazivali uklanjanje prepreka i poticaje za investitore. Nema spora, stvar je tako nešto transparentnija, ali učinci nisu previše različiti.

Glavna lekcija

I na kraju, ekonomska sudbina koncerna Agrokor. Kao i prije nekoliko mjeseci, sve je i dalje neizvjesno. Nakon revizije, jedino je sigurno, kao što je i Ramljak natuknuo, da opstanka nema bez otpisa dijela dugova. Kako će taj otpis teći, dokle su spremni ići kreditori, a dokle dobavljači koji spominju 15% kao gornju granicu, ne zna se. Nisu izvjesni ni prioriteti naplate potraživanja, makar su Lex Agrokorom određene neke smjernice. Također, neizvjesni su i oblici naplate, odnosno, hoće li doći do preuzimanja dionica pojedinih kompanija iz koncerna. Povjerenstvo je načelno tu da pronađe balans, makar s privilegiranjem određenih aktera.

Bez ikakve sumnje, Lex Agrokor je zakonski okvir za političko kontrolirani stečaj kompanije. Eventualni pravni i ustavni nedostaci zakona zasigurno su problem, ali ne predstavljaju retroaktivno objašnjenje cijelog procesa. Kao što ga ne predstavlja niti friziranje poslovnih knjiga. Čak i uz tako friziranje, Agrokor se posljednjih godina, pa i prilikom akvizicije Mercatora, zaduživao po prilično visokim kamatnim stopama. A te stope nisu ništa drugo nego indikator rizičnosti poslovanja. Dok je, na primjer, konkurencija uživala u povlaštenim kreditima i to iz javnih sredstava. To nam samo govori da sav onaj javni novac koji se prelio u Agrokor nije “kriv” za raspad, već nije bio dovoljan za uspjeh na tržištu. Uza svu nužnost sudskih procesa i raskrinkavanja političkih veza, nažalost, to nam ostaje kao glavna ekonomska lekcija.