Tko se boji rizika: đaci ili poduzetnici?

Foto: AFP / Patrick Kovarik
Foto: AFP / Patrick Kovarik

Uz pokoju podnošljiviju epizodu, ekonomije većine zemalja bivše Jugoslavije već se više od 30 godina nalaze u krajnje nezavidnoj situaciji. S obzirom na dugotrajnost nepovoljnih okolnosti, ne čudi da se rješenja i recepti ponekad nastoje pronaći na sasvim neobičnim mjestima: u dječjim glavama. A sve na tragu ustrajnog i tvrdo ukorijenjenog stava da nismo povijesnim nasljeđem i zadanim mentalitetom baš najpogodniji ljudski materijal za kapitalizam.

To navodno pokazuju i istraživanja. Tako se nedavno Boris Jokić, ikona abortirane hrvatske kurikularne reforme, skandalizirao nad rezultatom istraživanja po kojem je za 80% učenika sedmih razreda u hrvatskim osnovnim školama prioritet u životu stabilan i siguran posao. Valjda bi im u životu prioritet trebao biti nestabilan i nesiguran posao. No, ne treba se Jokić brinuti previše za želje sedmaša, ekonomija će im manje-više i ponuditi samo takva radna mjesta.

Selektivni pristup

U tome se nalazi ironija sve izraženijeg trenda da se djecu obučava za poduzetnički svijet neizvjesnosti i rizika. Naime, sve to će im donijeti i “konzervativan” stav i radnički status. Samo što se u medijskim prikazima ekonomske sudbine pojedinaca rizik i neizvjesnost vežu za milijunske investicije, a ne i za ugovore na određeno i minimalnu plaću. Takav vrlo selektivan pristup društvenom statusu rizika i neizvjesnosti, prikladno je predstavljen u srpskom školskom sustavu.

Uvođenjem dualnog obrazovanja učenici se koriste kao ekstremno jeftina radna snaga za poslodavce kako bi im se smanjili rizici i neizvjesnost poslovanja. Istovremeno se u škole uvodi predmet poduzetništvo i tzv. đačke kompanije, kako bi se učenicima usadio duh poduzetničkog ponašanja i spremnost na sve izazove koje tržište nosi sa sobom. Pored krajnje bizarne zamisli da svatko s kvalitetnom idejom naprosto može postati poduzetnik, školski sistem i državna politika pokazuju da se ni oni s kapitalom ne mogu baš održati na izazovnom tržištu bez da ih država ne pomaže radnom snagom svojih učenika i drugim oblicima subvencija.

I zaista, koliko politički i ekonomski slijep moraš biti da vjeruješ kako će poduzetničko obrazovanje učenika pridonijeti ekonomskom prosperitetu, a istovremeno “prave” poduzetnike možeš natjerati da investiraju jedino snažnim državnim subvencijama?