Sezonska eksploatacija bugarskih migrantskih radnika

Foto: AFP / Filippo Monteforte
Foto: AFP / Filippo Monteforte

Bugarski se radnici, zbog neprestanog smanjivanja socijalnih prava, nezaposlenosti i niskih minimalnih plaća, sve češće odlučuju napustiti zemlju. Najčešće su njihova odredišta poljoprivredne regije razvijenijih europskih zemalja u kojima nedostaje radne snage, jer domaće radništvo ne pristaje na tamošnje teške uvjete rada.

Vijest o brutalnom tretmanu bugarskih sezonskih radnika u Italiji nedavno se ponovno pojavila u bugarskim medijima. Ovaj put odjeknula je još jače nego ranije vijesti na tu temu jer je uslijedila i opsežna reportaža pod nazivom “Talijanska afera” koja je prikazana na popularnom televizijskom kanalu bTV.

Radnja te horor priče smještena je u blizini talijanskog gradića Foggie i u istoimenoj pokrajini na jugu Italije, no predradnja započinje u Bugarskoj, preciznije, u njenim najsiromašnijim dijelovima, gdje su se standardi života i uvjeti rada srozali na razinu zemalja trećeg svijeta. Ta bi usporedba nekima mogla zvučati kao pretjerivanje, međutim, Bugarska je, uz Rumunjsku, jedina zemlja koja se u ovom desetljeću mogla naći relativno visoko na ljestvici nestabilnih zemalja (Fragile States Index), odnosno na samoj granici između stabilnih i ugroženih zemalja.

Prosječna bugarska plaća, čiji izračun uključuje i najviše plaće, iznosi 521 euro. Plaće niže kvalificiranih radnika kreću se između 300 i 320 eura mjesečno. Istovremeno berači maslina u Italiji zarade oko 30 eura dnevno što znači da se za 10 dana talijanskog ropskog rada može zaraditi jednako koliko niže kvalificirani radnik u Bugarskoj zaradi za mjesec dana.

Naravno, s minimalcem je još gore, pogotovo što postoje veliki pritisci da ga se snizi. Tu govorimo o poražavajućem iznosu od 460 leva (235 eura), koje radnik dobije za osam, veoma iscrpljujućih, radnih dana na talijanskim njivama. Tih 460 leva samo je 30 posto iznad apsolutne linije siromaštva koja iznosi 314 leva; drugim riječima njihov je ekonomski status za jednu trećinu bolji od onih koji se suočavaju s gladovanjem.

Ubrzana emigracija

Očigledno, takva je situacija jedan od najvažnijih potisnih faktora migracija iz Bugarske. Prema Eurostatu, već je 2015. godine slika bila prilično loša. Tada je broj Bugara zaposlenih u inozemstvu bio viši nego zaposlenih u matičnoj zemlji. 2,5 milijuna ljudi s bugarskim mjestom rođenja radilo je izvan zemlje i slalo natrag u zemlju oko 2 milijuna eura (bugarski BDP iznosio je tada oko 40 milijardi eura). Usporedbe radi, radno aktivnog stanovništva u Bugarskoj ima 2,2 milijuna, ali taj broj stalno pada. Broj Bugara koji emigriraju svake se godine, od početka 2010-ih, kreće između 13 i 24 tisuće. Među njima 55 posto je između 20 i 29 godine.

Trenutno je u Italiji oko 120 tisuća Bugara, a od toga 25 tisuća radi u poljoprivrednom sektoru. Oko 90 posto radi sezonske poslove bez ugovora, protivno svim zakonima o radu. No, kako ističu svjedoci iz spomenute reportaže, izbor im je veoma sužen pa iz egzistencijalnog očaja mnoštvo Bugara završava u mjestima poput Foggie, radeći iscrpljujuće i podcijenjene fizičke poslove, tradicionalno rezervirane za migrantsku radnu snagu, kao sezonski berači voća i povrća.

Jedan od radnika koji je trenutno u Foggii objasnio je: “U Bugarskoj nema ničega. Ovdje smo da zaradimo za život. U Bugarskoj se traži diploma, a ja imam samo osnovnu školu (…) Nema posla, nema manualnih poslova. Zato smo ovdje, ostajemo 4-5 mjeseci i u oktobru se vraćamo kući”.

Bugarski geto

Prije tri tjedna u toj se talijanskoj pokrajini nalazilo oko tisuću bugarskih radnika. Prostor u kojem radnici trebaju noćiti ne može se smatrati pristojnim krovom nad glavom. Radi se o barakama i kamp-kućicama u kojima nema tekuće vode ni osnovnih higijenskih uvjeta. Talijani kažu da je to “bugarski geto”.

Sloboda kretanja u takvim je getima uvelike ograničena. “Ne govore jezik, a žele pronaći posao pod svaku cijenu pa dolaze i koriste usluge posrednika – za koje se ovdje koristi izraz caporali”, komentirala je Valentina Vasilionova iz Bugarskog nezavisnog poljoprivrednog sindikata. Rečeno sociološkim rječnikom, “kulturni i obrazovni kapital” bugarskih migranata nije visok. Većina berača rajčica u Foggiji ne govori talijanski i ne poznaje prostor pa mogućnost pronalaska novog i boljeg posla u startu otpada. Potpuno su ovisni o osobi koja ih je ondje dovela. Caporali sve kontrolira – dolaske, smještaj, posao. Postoje slučajevi u kojima je radnicima zapljenjivao njihove putovnice ili osobne isprave. Domaće talijansko stanovništvo iz okolice, ističe da su caporali na ovaj ili onaj način povezani s lokalnom mafijom.

Bugarski caporali iz “Talijanske afere” upravlja s oko šezdeset radnika i od njih uzima proviziju od 50 centi za svaku napunjenu kutiju rajčica. Što znači da samo od njihovog rada uspije zaraditi barem 300 eura dnevno. Uz to, radnici su mu dužni još davanja, primjerice, svaka osoba mu daje pet eura dnevno za prijevoz. Prema podacima koje je skupila lokalna policija, caporali zarade i do 600 eura na dan.

I talijanski sindikati, poput Unije poljoprivrednih radnika (Federazione Lavoratori dell’Agro-Industria, FLAI), upozoravaju na taj problem, ali misle da su stvari izvan njihovog, legalnog dometa. Predstavnici lokalnih radničkih organizacija stalno su na terenu i pokušavaju pomoći eksploatiranim radnicima, upoznaju ih s njihovim pravima i katkad im pomažu u bijegu. Međutim, radnici često odbijaju pomoć. Iz sindikata FLAI to objašnjavaju činjenicom da su posrednici, caporali, osobe kojima su radnici više privrženi. Oni su, većinom, iste nacionalnosti kao i radnici pa se na njih oslanjaju i oko pitanja koja nisu vezana isključivo uz rad.

Svježe voće i truli uvjeti rada

Ponašanje caporalija najdirektniji je oblik nasilja koji pogađa migrantske radnike, ali pritisak dolazi i iz drugih izvora. Za to je odgovorno tržište i cijene poljoprivrednih proizvoda te ograničenja koja proizvođačima nameću trgovci i veliki trgovački lanci te prihvaćanje kalifornijskog modela intenzivne poljoprivredne proizvodnje diljem Europe. Tako poljoprivrednu djelatnost južne Italije na životu održavaju niske plaće i stroga kontrola rada koja, zbog radničke neslobode kretanja, podsjeća na robovlasnički odnos. Izravni grubi eksploatatori, iako najvidljiviji njegov dio, nisu i sam izvor problema.

“Taj je fenomen tipičan za jug Italije, tradicionalno poznat po svojim ‘paralelnim strukturama’ koje su i dalje aktivne. Nazovimo ih ‘mafijom’ ili ‘paralelnim javnim strukturama’, kako god, oni su povezani s eksploatacijom i upravljanjem ljudima kako bi ilegalno zarađivali. Caporali su sitne ribe u tom lancu”, komentirala je Valentina Vasilionova. A daleko od toga da je bugarska priča ekskluzivna. Ona je samo jedna od mnogih koje s vremena na vrijeme isplivaju i nakratko pobude zgrožene reakcije javnosti.

Ne zaboravimo i recentni slučaj, iskustvo rumunjskih radnica sa Sicilije koje je prenio poznati britanski medij u martu ove godine. U toj regiji par tisuća Rumunjki obavlja poslove berbe. Nekoliko radnica podijelilo je s novinarima The Guardiana da njihovi radni dani često uključuju fizičko nasilje, seksualno zlostavljanje, ucijene i prijetnje oružjem – kako njima osobno, tako i njihovim obiteljima i djeci. Prije godinu dana na istom je portalu izašao sličan članak o afričkim migrantima u istoj regiji. A četiri je godine prije toga (2012.) Amnesty International u svom izvještaju upozoravao na loš tretman migranata u talijanskom poljoprivrednom sektoru.

Analize i izvještaji o stravičnom životu berača rajčice s vrućeg juga Italije bezbrojni su. Jasno, ovo nije nov fenomen: ovakav je tip eksploatacije u Italiji prisutan još od 1970-ih, kada je najviše pogađao sjevernoafričke migrante, Tunižane i Marokance. Danas u sličnim uvjetima rade radnici iz Rumunjske i Bugarske, “propadajućih” europskih zemalja.

S engleskog prevela: Anja Vladisavljević