Enigma naroda

Foto: AFP / Elvis Barukčić
Foto: AFP / Elvis Barukčić

Kao što smo najavili u uvodu prošlotjednog tematskog bloka, ovaj tjedan se bavimo ulogom i funkcijom figure naroda u političkoj retorici postjugoslavenskih zemalja. Pritom polazimo od pretpostavke da je “narod” uvijek na neki način šifra za klasne odnose. Bilo da se radi o eufemizmu za radničku klasu, bilo da se radi o nacionalnom saniranju klasnih podjela.

Mogu se izdvojiti dvije uočljive tendencije političkog baratanja s “narodom” u javnom prostoru. Za prvu možemo reći da dolazi “odozgo”: koriste ju političke elite, liberalni ekonomski analitičari i nacionalistički prigušivači klasnih razlika. Elite rade na patronizaciji naroda, često i izravno kroz klijentelističke odnose. Analitičari narod naprosto vrijeđaju, smatrajući ga smetnjom u oplodnji kapitala, dok ga nacionalisti uglavnom viktimiziraju: dovoljno se prisjetiti svih priča o žrtvama.

S druge strane, pozicija “odozdo” nastoji afirmirati narod kao politički faktor. Tu se uglavnom radi o pokušajima političkog proboja nedovoljno afirmiranih aktera, iako je taj sentiment prilično raširen. Ključni obrazac je prevođenje klasnog antagonizma, tj. prepoznatih ekonomskih nejednakosti, u politički prihvatljive podjele: najučestalija je ona naroda protiv političkih elita, protumačena kroz korupciju. Treba napomenuti da ova perspektiva odozdo nerijetko s onom odozgo dijeli nacionalistički ključ čitanja, ma da gotovo uvijek u potrazi za političkom legitimnošću.

Analitička i politička oklada ovog temata temelji se na procjeni da razumijevanje društvenih proturječnosti u figuri “naroda” predstavlja presudan ulog u oblikovanju klasnih politika i organizacija.