Trg(ovina) ideološkog bofla

Foto: AFP
Foto: AFP

Pored onog ideološkog, glavni prijepor u slučaju preimenovanja zagrebačkog Trga maršala Tita glasio je: je li to važna ili nevažna tema? Odgovor se može svesti na dijagnozu: nevažna je, narod je mahom nezainteresiran, ali ne možemo pronaći važniju. Takav medijsko-politički okvir nudi nam i razumijevanje recepta “uspjeha” angažirane desnice: ne radi se o prepoznatoj “autentičnoj volji naroda”, već o namirisanom klikbejt potencijalu.

Nešto više od deset godina neformalna građanska inicijativa Krug za trg djelovala je sa samo jednim ciljem: ravno deset puta, jednom godišnje, slala je zagrebačkoj Gradskoj skupštini službene zahtjeve za promjenu imena Trga maršala Tita. Strpljivo, početkom svakoga maja, na trgu je organizirala prosvjede u znak sjećanja na ulazak partizana u Zagreb 1945. godine i “tužnu obljetnicu uspostave jugoslavenske komunističke diktature”.

Verzirala se u zahtjevnoj disciplini onomastičke gimnastike, nižući prijedloge novog naziva u rasponu od Sveučilišnog trga do Trga Republike Hrvatske. Na ogradu zgrade Rektorata kačila je bijele ruže s imenima studenata ubijenih na Bleiburgu. Pisala otvorena pisma, slala izjave za javnost, održavala nešto nalik na službenu stranicu: sav taj golemi trud, uzalud. Jer ovih dana, kada je odluka Milana Bandića da napokon promijeni ime trga – i to upravo onako kako su iz inicijative svojevremeno predlagali, u Trg Republike Hrvatske – postala, evo, centralna medijska vijest, kada nema čitanijeg portala bez simuliranog onlajn referenduma ni viđenijeg kolumnista bez originalnog kuta gledanja, Kruga za trg nije se sjetio nitko.

Dok jedni napadaju “prevrtljivog” gradonačelnika koji je Titovim imenom platio pet ključnih vijećničkih ruku s liste Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih u novom sazivu Gradske skupštine, dok drugi tuku po ustašofilnoj desnici koja je priliku za ucjenu brzo iskoristila, dok treći krive premijera Andreja Plenkovića jer je pristankom HDZ-a na zagrebačku političku trgovinu kupio Bandićevu podršku u nacionalnom Saboru, dok četvrti prozivaju mlaku opoziciju, dok peti pretresaju Karamarkovu ostavštinu, baš nijedan komentator, političar ili analitičar nije ovih dana spomenuo jedinu organizaciju koja se dosljedno i uporno, izvan koalicija i mimo kalkulacija, cijelu jednu deceniju borila za ovaj povijesni uspjeh u revidiranju povijesti.

Politička nezainteresiranost

Zaboravljeni su, eto, čak i tamo gdje baš nikako nisu smjeli biti: gostujući u političkom treš spektaklu “Bujica” Velimira Bujanca, Zlatko Hasanbegović nabrojio je niz aktera zaslužnih za promjenu imena trga, ali je krugovaše preskočio, pa smo kasnije na opskurnijim desničarskim portalima mogli pratiti kako ga oni zbog toga prozivaju, dok se on pravda umorom… Više od deset godina teške, pravedničke borbe, a na kraju te zaborave čim se malo umore; na kraju te, da stvar bude gora, zaboravi političar koji je sasvim nedavno premijerno nastupio na jedanaestom prosvjedu ispred kazališta, oportuno uskočivši u Krug za trg tek onda kada mu se učinilo da je dobra prilika, procijenivši da bi mu takav nastup sada mogao biti potreban.

U epizodi temeljitog medijskog prešućivanja desne civilnodruštvene inicijative dok ona ostvaruje svoj temeljni cilj pouka je dvostruka. S jedne strane, svi koji su tvrdili da su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih u političkom programu za zagrebačke izbore uspjeli smisliti samo jednu točku, promjenu imena Trga maršala Tita, bili su u krivu: oni, vidimo, nisu smislili ni to. S druge strane, kolektivni zaborav udruge koja je najzaslužnija za dugogodišnje održavanje antititovske inicijative na političkim marginama – odakle se onda u prvoj povoljnoj konstelaciji mogla, evo, premjestiti u središte zbivanja – zorno pokazuje ono što su neki komentatori već ustanovili: promjena imena Trga maršala Tita, koliko god to nekome skandalozno zvučalo, politički jednostavno nije pretjerano važna. Očito ne toliko da bi oni koji o njoj pišu znali bilo što o organizaciji koja ju je zapravo inicirala. I sasvim sigurno ne onoliko koliko to ovih dana sugerira tematska monomanija svih važnijih medija.

Uostalom, u deset godina prosvjedovanja krugovaši su na trgu okupljali oko hiljadu zainteresiranih ljudi, da bi tek u posljednjih par godina, za vrijeme (post)karamarkovskog ideološkog zaoštravanja po “antikomunističkim” linijama, nekako prebacili skromnu brojku od dvije hiljade demonstranata. Ništa bolje nije ni s druge strane barikada: na nedavnom prosvjedu “Trg je naš” održanom uoči Bandićeve konačne odluke ispred HNK-a u organizaciji lijevih civilnodruštvenih organizacija i političkih stranaka, okupilo se samo hiljadu ljudi. A nakon gradonačelnikove službene najave promjene baš nikakvih prosvjeda, spontanih ili organiziranih, nije bilo. Čak je i onlajn peticija Nove ljevice, taj najnezahtjevniji oblik artikulacije nezadovoljstva, skupila do sada tek nešto više od tri hiljade potpisa: cilj je prikupiti pet.

Lažne i važne teme

Uz takvu razinu zainteresiranosti javnosti, nimalo ne čudi čvrst otpor desničara ideji da se o imenu trga odlučuje na referendumu: neovisno o rezultatu, već bi sama izlaznost za njih mogla biti porazna. Ono što čudi nešto više, iznenadna je sablazan lijevih i lijevoliberalnih komentatora nad kombinatorikom Milana Bandića, koji je – čini se po njihovim reakcijama – tek ovim potezom prešao crtu politički nepodnošljivog ponašanja. Upravo suprotno: Bandićevu bi odluku, umjesto kao čin skandalozne civilizacijske transgresije, trebalo čitati kao konzekventan korak političara koji se šestim gradonačelničkim mandatom upisuje među najdugotrajnije ovdašnje političare na vlasti: ako je njegova pragmatična procjena da mu preimenovanje Trga maršala Tita neće predstavljati preveliki balast, onda takvoj procjeni vrijedi vjerovati.

Teza da promjena imena trga u svakodnevnoj političkoj dinamici znači neusporedivo manje nego što to sugerira medijska histerija koja je ovih dana prati ne znači pritom isto što i teza koju rado variraju mnogi na gubitničkoj, lijevoj i lijevoliberalnoj strani političko-komentatorskog spektra: ne znači, drugim riječima, isto što i teza prema kojoj je preimenovanje manje važno u odnosu na “prave”, “ozbiljne” probleme kao što su, recimo, Zakon o koncesijama i skori kolaps Agrokora ili, na lokalnoj razini, upravljanje gradskim otpadom i infrastrukturna podkapacitiranost vrtića. Nije, doduše, da se s takvom tvrdnjom nije teško složiti: kada primjerice ljevičarska lista Zagreb je naš, osudivši najavljenu promjenu imena, akcent prebacuje na probleme transparentnosti upravljanja gradom, privatizacije komunalnih usluga i “konkretnih projekata koji bi podigli kvalitetu života u Zagrebu”, to zvuči uvjerljivo; kada se kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić ruga novoj desnici zato što je nesposobna politički dobaciti dalje od skidanja ploče s Titovim imenom, to djeluje razložno.

Ali problem je u tome što su stranke s koalicijske liste na kojoj je bio i Zagreb je naš prije samo nekoliko dana sudjelovale u organizaciji prosvjeda “Trg je naš”; problem je u tome što je Pavičićev tekst na kraju samo jedna od čak tri kolumne koje su se istoga dana u Jutarnjem bavile posve istom temom, preimenovanjem trga; problem je, ukratko, u tome što svi oni politički i medijski igrači koji nam objašnjavaju da je brisanje Titovog imena manje važno od “stvarnih” političko-ekonomskih problema nikako ne mogu priuštiti sebi da u toj navodnoj nevažnoj igri ne sudjeluju. Zato nije riječ samo o tome da je promjena imena trga nevažna u odnosu na “ozbiljne” političke teme, jer stvar je radikalnija: ona je doslovno politički nevažna, većini nezanimljiva, lišena bilo kakvog potencijala masovnije mobilizacije. Na svim tim prosvjedima, kontraprosvjedima i peticijama okupljala bi tek po koju stotinu ili hiljadu ljudi; zato je i jedini pouzdan dokaz njene relevantnosti koji smo mogli dobiti – onaj referendumski – naposljetku s dobrim razlozima otkazan.

Poligon vlastite promocije

Ako je točno da političko i medijsko polje konstantno proizvode iluziju značaja teme imena trga – paradoksalno, čak i onda kada nas njihovi akteri uvjeravaju u njenu irelevantnost – onda to naposljetku povratno baca i nešto drukčije svjetlo na politički profil Zlatka Hasanbegovića i njegove novoformirane nove desnice. Daleko od toga da bi bio glasnogovornik “autentične volje naroda” u borbi protiv hegemonije (post)komunističkih političkih, ekonomskih i medijskih elita, kao što se sam predstavlja, još dalje od toga da bi bio čisti politički “ideolog” koji svaki potez povlači sasvim dosljedno i pravocrtno iz svojih radikalno desnih uvjerenja, kao što mu se često nevoljko priznaje, najdalje od toga da bi bio samo opasan ustašonostalgični fanatik jednodimenzionalnog programa, kao što mu protivnici pripisuju: Hasanbegović je, čini se, barem podjednako još i vješt politički manipulator koji spretno koristi kontradikcije političko-ekonomskog sistema i pronalazi ključne točke medijskog ulaska na javnu scenu.

Pa onda, evo, spremno eksploatira desetogodišnji rad desničarske inicijative Krug za trg kako bi ga iskoristio za vlastitu promociju. Baš kao što je, recimo, za svoju promociju svojedobno znao iskoristiti crowdfunding kampanju neprofitnog portala Forum.tm, kojem je prethodno s pozicije ministra kulture uskratio mogućnost javne potpore, da bi kasnijom donacijom od 61 dolara kupio sebi dosta medijskog prostora. I baš kao što je za vlastitu promociju iskoristio nedavno glasanje o Zakonu o koncesijama, kada nije s ostatkom opozicije napustio sabornicu kako bi srušio kvorum, ali je glasao protiv zakona skupa s još dvoje radikalnih desničara i tako se prokrijumčario u baš svaku medijsku vijest iz Sabora toga dana…

Guranje neprofitnih medija koji obavljaju javnu funkciju “na tržište” i istodobno protivljenje “koncesionarskom” zakonu o komercijalizaciji javnog prostora pritom su u osnovi oprečne političke operacije, tako da o čvrstoj ideološkoj fundiranosti Hasanbegovićeve pozicije ne može biti govora: ono što ih povezuje samo je njegova sposobnost da obje situacije iskoristi kao poligon vlastite promocije. A tu mu promociju, skupa s krijumčarenjem marginalnih tema u središte političkih zbivanja i pretvaranjem relativno skromne glasačke podrške u famu o “autentičnoj” narodnoj politici, prvenstveno omogućuju domaći mediji: nesposobni da barem, za početak, u gesti minimalne aritmetičke higijene prebroje sve te potpisnike peticija, prosvjednike i kontraprosvjednike, pa nešto preciznije procijene aktualni domet Hasanbegovićeve politike.