Majčinstvo u Makedoniji

Foto: AFP / Robert Atanasovski
Foto: AFP / Robert Atanasovski

Biti majkom u Makedoniji još uvijek je težak društveni zadatak. Kombinacija društvene zanemarenosti i tradicionalno jakog patrijarhata rezultira nimalo lokalno specifičnim oblicima mizoginije.

Jedna od najdominantnijih slika Makedonije u tradicionalnoj folk muzici i književnosti je ona majke – umorne, izmučene, rastrgane patnice koja tuguje. Ne bi nas stoga trebalo previše iznenaditi da su perspektive majčinstva ovdje mračne i isuviše slične kulturološkim prikazima. Usprkos činjenici da su proteklih godina trudnoća i majčinstvo postali opasni po život i zdravlje žena, država i društvo čine vrlo malo da podrže i pomognu novim majkama u tim turbulentnim prvim godinama života i odgoja najmlađih članova društva – poslovično poznatima kao “budućnost zemlje”.

Pozicija žena kao građanki drugog reda (pogotovo onih koje su u plodnoj fazi svog života) ranjiva je i sve više ovisi o brizi i podršci okoline, a ta izloženost, kao i nemar nad ovom velikom društvenom skupinom, dobro se može vidjeti po stanju javnih ginekoloških klinika i odjela.

Sve lošije stanje zdravstvenog sustava Makedonija popločalo je put sve plodnijim privatnim i dakako, skupim, rodilištima, koja možda nude određenu razinu standarda usluge, ali su nažalost van dosega većini žena u ovoj zemlji. Rezultat toga je da žene nemaju izbora već moraju koristiti usluge javnih bolnica u kojima su uvjeti doista poražavajući. Očajno stanje ne odnosi se samo na rodilišta i ginekološke odjele već je loše stanje, odraz opće lošeg stanja u cijelom javnom zdravstvenom sustavu u Makedoniji. Općem lošem dojmu doprinosi i zapanjujuće loš odnos bolničkog osoblja prema ginekološkim pacijenticama – on je naime otvoreno patronizirajući, ponižavajući, i u najboljem slučaju granično uvredljiv, prepun skrivenog podteksta “slut-shaminga”.

Nasilje nad trudnicama – indikator niskog poštovanja

Vrijeđanje žena tijekom poroda i psihološko nasilje dobro je pokrivena tema u akademskom diskursu, no usprkos tome što se radi o iskustvu velikog broja žena, mediji su ponovno ostali gluhi na ove probleme. Teror koji žene prolaze u iznimno opasnim životnim trenucima, nije postalo ni političkom temom niti se javnost zgražala nad ovim praksama. Je li moguće da je uzrok toga tradicionalna percepcija poroda kao inherentno bolnog iskustva čiji je cilj “ukrotiti i poniziti ženu” te ju ovim putem učiniti krotkom i poslušnom? U Makedoniji su zabilježeni slučajevi fizičkog i verbalnog nasilja nad ženama tokom poroda, kao i oni kad su ostavljene potpuno same i bez nadzora u trenucima previjanja od porođajnih bolova. Takva iskustva na neke žene ostavljaju cjeloživotne traume i utječu na negativnu odluku o novom porodu.

Osobne potrebe i želje trudnih žena uvelike su zapostavljene, a one su rutinski ušutkivane i trenirane za stanje polu-ropstva (jedan od oblika ovakve represije su i restriktivni zakoni o pobačaju). Sve uz objašnjenje kako one nisu liječnice ni medicinske sestre te njihova mišljenja o vlastitom tijelu (tijekom poroda, ali i šire) nemaju nikakvu važnost, do te granice da nemaju pravo tražiti ni informacije o nalazima kako bi na temelju toga mogle adekvatno sudjelovati u donošenju odluka o sebi samima pa i o vlastitoj djeci.

Nedavno je tako otkriven skandal u kojem je jedan ginekolog zaposlen u privatnoj klinici rutinski lagao ženama o uspjehu procesa umjetne oplodnje. Naime, često je govorio ženama da su trudne, usprkos tome što je znao da začeće umjetnom oplodnjom nije uspjelo. Nakon što je jedna žena skupila dovoljno hrabrosti da javnosti prijavi ovu priču te medijima da njegovo ime i objasni njegova zlodjela, dogodilo se očekivano: zatrpala ju je lavina mizoginog ismijavanja (na društvenim mrežama) popraćenih optužbama da je glupača koja nije shvatila da joj liječnik laže. Usprkos manjku podrške javnosti, pridružile su joj se druge žene potrijekpljujući njezinu optužbu i svjedočeći kako je teško bilo izaći s ovime u javnost, kao i da su nakon cijelog procesa kod istog liječnika ostale opljačkane, ponižene i posramljene. Proteklih desetljeća, zabilježeno je više smrtnih slučajeva žena tijkom poroda. Nekima su uzroci nemar (najpoznatiji takav slučaj je onaj pijanog anesteziologa u Gevgeliji), a drugima sepsa uzrokovana lošim higijenskim uvjetima, a prisutni su i ostali uzroci.

Građanke drugog reda

Statistički podaci dobiveni domaćim i međunarodnim mjerenjima posljednjih godina ukazuju na negativni trend, odnosno porast stope mortaliteta novorođenčadi i smrti žena pri porodu. Prema Državnom zavodu za statistiku, u službenom Ljetopisu za 2015. godinu stoji da je perinatalna smrtnost u Makedoniji porasla na 14,3 posto što je brojka veća od bilo koje EU zemlje i trostruko veća od prosjeka na razini cijele Europe. Usporedbe radi kažimo da je ova brojka za isti period u Srbiji iznosila 8,9 posto, u Bugarskoj 11 posto i u Hrvatskoj 5,7 posto. Smrtnost novorođenčadi – i u Makedoniji i u drugim zemljama – češća je među Romima, zbog višestruke diskriminacije s kojom se suočavaju romske žene. Poseban oblik poraza pri tom proizlazi iz neučinkovitosti vladinih politika – usprkos deklarativnom prioritiziranju ovog problema, stope smrtnosti i dalje rastu.

Nadalje, naša zemlja ne bilježi statistike o post-porodiljnoj depresiji, niti je razvila ikakve metode njenog detektiranja, a kamoli modele liječenja – opet, posebno zanemarene ispadaju žene koje ne žive u velikim administrativnim centrima. Situaciju otežava i činjenica da je traženje bilo kakve psihološke pomoći još uvijek društveni tabu te se smatra užasno sramotnim činom. Posljedično, ne znamo broj majki koje pate od ovog sindroma ili tjeskoba i vrlo je teško pod ovim uvjetima poduzeti bilo kakve, a kamoli adekvatne mjere ili zagovarati bilo koja rješenja u obliku javnih politika (osim očitih – poput istraživanja broja žena i broja njihovih problema).

Ne zna se ništa ni o kvaliteti života žena u prvim mjesecima nakon poroda. Postotak žena koje žive s proširenom obitelji svoga supruga, u Makedoniji je još uvijek relativno visok (izražena ruralnost), a u skladu s tradicionalnim patrijarhalnim vrijednostima, na Balkanu se u ovakvim situacijama nevjesta nalazi na posljednjem mjestu ljestvice društvenog položaja. Socijalna i obiteljska pozicija mladih majki dakle zahtijeva da budu pokorne, poslušne i brze u izvršavanju naredbi. Tradicionalni, a praznovjerni rituali vezani za trudnoću i porod, od njih često zahtijevaju takve prakse koje se iz današnje perspektive smatraju smiješnima, a njihova je funkcija uglavnom da se majke veže a kuću.

Situacija je pritom samo malo bolja za žene koje žive u nuklearnim obiteljima – uz kuću ih umjesto ispraznih rituala veže manjak pomoći oko djeteta, kućanski poslovi (“ženska dužnost” naspram koje stoji muška uključenost koja se sastoji od ponude pomoći), izlazak s tržišta rada (npr. samo 26 posto djece u Makedoniji pokriveno je mjestima u javnim dječjim vrtićima) i gubitak javne uloge u životu društva (gubitkom posla – implicitna prijetnja svakodnevno prisutna u životu žena, posebno trudnica, i posebno u privatnom sektoru). Pitanje majčinstva ili karijere gotovo je postalo inherentnim za svaku ženu, pri čemu se životne okolnosti poslože tako da mnogo njih sreže svoje poslovne ambicije i odluči stagnirati profesionalno kako bi postale majkama.

Posebni oblik mržnje prema samohranim majkama

Samohrane majke u našem su društvu još jedna posebno ugrožena skupina. Uvijek na rubu siromaštva ili beskućništva, nepokrivene socijalnim stanovanjem, nezaposlene, gotovo potpuno same odgajaju djecu. Praktički jedina pomoć koju imaju od države je dječji doplatak zamagljen opsežnim birokratskim procedurama. Tu je dakako i socijalna stigma – nemoralne i manjkave žene – “rak društva” kao što glasi optužba s društvenih mreža.

Donedavno je postojala barem jedna patrijarhalna struktura u kojoj su žene imale primarni kredibilitet – ona u kojoj su one smatrane primarnim skrbnicama, no i ovo se sada mijenja s porastom broja inicijativa za uvođenje “pravno dijeljenog skrbništva” odnosno dijeljenog roditeljstva upisanog u slovo zakona. Inicijativa se temelji na optužbi da samohrane majke namjerno udaljuju očeve od djece te “iskorištavaju mehanizam alimentacije” – koja je inače zakonski tako nisko propisana da čak i prema našim standardima ne zadovoljava nikakve potrebe djeteta. Pritom veliki postotak očeva izbjegava plaćanje alimentacije iskorištavajući različite rupe u zakonu, pa čak i izbjegavaju plaćanje i usprkos zakonu, jer ne postoji mjera sankcije za to.

No, kad se u obzir uzme da u ovoj zemlji žene imaju mnogo niža primanja od muškaraca, kao i mnogo niži društveni ugled, da rade četverostruko više poslova vezanih za kućanstvo, odgoj i skrb nego muškarci, da je prema nekim procjenama obiteljsko nasilje muškarca uzrok razvoda u čak 73 posto slučajeva, da ne postoje adekvatna skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja – ova zakonska inicijativa samo bi zacementirala marginalnu društvenu poziciju samohranih majki.

U nedostatku većeg optimizma za kratkoročne i odgovarajuće javne politike države, te u nedostatku opće društvene solidarizacije s majkama u Makedoniji, završila bih ovaj tmurni portret u kojem je majčinstvo mehanizam potlačivanja i pokoravanja žena jednom zrakom svjetla. Ponovno se, kao i obično, kad zakaže država, ženska solidarnost pokazuje tako moćnim mikrofonom kojeg se ne može dugo ignorirati. U Makedoniji se tako razvija sve veći broj skupina žena koje rade na zajedničkom cilju ženske emancipacije da čak i ovi početni zaleti nude utjehu u mogućnosti svjetlije budućnosti.

S engleskog prevela Andrea Milat