Rumunjski “obiteljaši” oblikuju političko polje

Foto: AFP / Daniel Mihailescu
Foto: AFP / Daniel Mihailescu

Ubrzo nakon dugo iščekivanog ulaska u Europsku uniju, mnoge je istočnoeuropske zemlje zahvatio val ultrakonzervativizma koji je već znatno oblikovao političko polje. Iako za mnoge neočekivan, ovaj pokret nije ni spontan ni slučajan. Rumunjski primjer pokazuje neke od mehanizama kroz koje se jedna marginalna ideologija ugurala u politički mejnstrim.

Pod službenim pokroviteljstvom vlade, Mađarska je od 25. do 28. maja bila domaćin skupa zagovornika patrijarhalnog koncepta obitelji. Budimpeštanski obiteljski samit bio je doista masovan skup. Okupio je širok krug desničarskih organizacija koje spajaju čvrsti stavovi protiv prava na pobačaj, retorika protiv gejeva te predanost “tradicionalnim” obiteljima i kršćanskoj vjeri. Među njima našle su se hrvatska udruga U ime obitelji, srpska stranka ekstremne desnice Dveri, talijanska Lega Nord, francuski La Manif pour Tous, neizostavna američka evangelička desnica i druge organizacije iz cijelog svijeta. U sklopu samita održan je i godišnji sastanak Svjetskog kongresa obitelji (WCF), saveza primarno američkih nevladinih organizacija s utjecajne kršćanske desnice. Uz entuzijastičnu potporu mađarske vladajuće stranke Fidesz, upravo je WCF činio organizacijsku okosnicu ove globalne mreže društvenih konzervativaca.

U tom desničarskom okruženju ugodno se osjećao rumunjski sudionik skupa, Bogdan Stanciu, inače osnivač nevladine organizacije koja se bori protiv prava na pobačaj. On se u Budimpešti mogao pohvaliti značajnim uspjesima: Rumunjska je prema njemu “predvodnica borbe za obitelj i očuvanje europskog civilizacijskog modela”. Ta neskromna izjava odnosi se na nedavnu odluku rumunjskog parlamenta da dopusti održavanje referenduma na kojem bi se odlučivalo o ustavnoj definiciji braka kao zajednice žene i muškarca. Zapravo, takva definicija već je sadržana u zakonima, no unošenje u Ustav bi onemogućilo legalizaciju istospolnih brakova u budućnosti. Na tu odluku parlament je bio potaknut impresivnim brojem od čak tri milijuna potpisa na peticiju koju je organizirala Koalicija za obitelj (Coaliția pentru Familie, CPF).

Nju čini nekoliko desetaka organizacija, od kojih je većina religijskog karaktera, no dovoljno je široka da uključuje i nešto što se zove Udruženje pametnih roditelja. Na neki način, Koalicija je alter-ego liberalnog civilnog društva iz 1990-ih. Ona je vrlo aktivna u bazi, sposobna izvršiti pritisak na državne institucije i izrazito desničarska. Prvi se puta pojavila 2013. godine kada se usprotivila neuspješnoj inicijativi za civilno partnerstvo. Uspjeh hrvatske inicijative U ime obitelji iste godine dao je dodatni poticaj. Malo prije toga, mađarski Fidesz je također promijenio svoj Ustav kako bi zabranio istospolne brakove. I jedna i druga zemlja su obranile svoje postupke pred Venecijanskom komisijom, što je dokazalo kako je zabranu gej brakova unutar liberalnog zakonskog okvira nemoguće zaustaviti bez snažnog socijalnog pritiska u smjeru LGBT prava.

Borba protiv vjetrenjača ili nametanje agende

Ovi uspjesi također su pomogli u jačanju nezgrapnog saveza između američke kršćanske desnice i lokalnih konzervativaca na istoku Europe. Zajedno s mnoštvom organizacija-članica, WCF je odigrao značajnu ulogu u ovom zbližavanju. Drugi važniji akteri su nevladine organizacije američke religijske desnice Liberty Counsel i Alliance Defending Freedom (ADF) koje pružaju pravnu pomoć u dugotrajnim pravnim borbama za “prirodnu obitelj” i “vjerske slobode”. U Rumunjskoj je npr. ADF igrao ključnu ulogu u tom poslu. Cijeli proces koji je pokrenula Koalicija se može činiti bespotrebnim, jer ionako kuca na otvorena vrata. Donekle slično kao u Hrvatskoj 2013. godine, zakoni već onemogućuju istospolne brakove. Tvrdnje da bi “pritisak LBGT zajednice” mogao promijeniti pravila nemaju nikakvog pokrića u činjenicama. LGBT organizacije su daleko od bilo kakvog utjecaja na politiku. Još do 2001. godine, “homoseksualnost” je bila kazneno djelo, a diskriminacija je naravno svakodnevna pojava.

Od prvog prijedloga 2013. godine, sve inicijative za uspostavu civilnog partnerstva su zamrle (ponekad herojski) na hodnicima rumunjskog parlamenta. Ni jedna od njih nije došla do faze glasovanja u dva doma tog tijela. Za razliku od Hrvatske, ne postoji nikakva namjera da se, unatoč ustavnim ograničenjima, popravi položaj LGBT zajednice, pa je vjerojatnost da se nakon referenduma uvede neki oblik civilnog partnerstva mala. Da ni ne govorimo o gej brakovima koji su daleko iza horizonta. Gotovo sve političke strane izrazile su svoju potporu ciljevima Koalicije, pa su njezini pokušaji da se predstavi kao zaštita od neke opasnosti izazvali kritike čak i kod podržavatelja, koji smatraju da se Koalicija bori protiv ideoloških vjetrenjača. No lagana politička komešanja su se ipak pretvorila u snažne valove, a referendum je uspio polarizirati javnu sferu.

Čelnik jedine parlamentarne stranke koja je odbila podržati referendum je npr. podnio ostavku. Puno važnije od toga, referendum je dao priliku društvenim konzervativcima da se organiziraju i pokažu svoje mobilizacijske vještine, čime su natjerali i javnu sferu i državne institucije na reakciju. Kampanja je bila politička škola za kršćansku desnicu, kamp za obuku kroz koji su se brusile i rafinirale političke strategije. Bez sumnje, CPF je uspjela popularizirati marginalnu društveno konzervativnu agendu i nametnuti je javnoj sferi, između ostalog iskorištavajući neke od najeksponiranijih građana Rumunjske u svojoj kampanji. Politička težina LGBT zajednice je nakon toga znatno pala, pa bi uspjeh referenduma bio bi simbolička pobjeda nad zajednicom koja se ionako tek oporavlja od desetljeća kriminalizacije. No pobjeda naposljetku i nije samo simbolička: Koalicija je već uspjela promijeniti društvenu i političku kartu Rumunjske, kao i uloge u društvenim konfliktima.

Izgradnja neprijatelja

Bez obzira na rezultate referenduma, “debatu o obitelji” je već oblikovala kršćanska desnica. U njoj se tobože suprotstavljaju snage tradicije i modernizatori koje podržava Europa, branitelji “prirodne obitelji” i “briselski, soroševski” NGO-ovi. Sudionici ove debate su bez obzira na njihove stvarne pozicije ugurani u jedan od ovih dvaju tabora, prisiljeni da biraju strane, ali bez mogućnosti da odabiru polje borbe. Uspješnost takve strategije već je demonstrirana u Poljskoj i Mađarskoj gdje je politički prostor definiran u tim koordinatama; odnosno, kao borba između ružnih sila globalizacije i bijelih vitezova tradicije i “kršćanske Europe”, koje utjelovljuju Orbán i Kaczyński. Istodobno, LGBT osobe ni krive ni dužne postaju ilustracija te navodno prisilne globalizacije i u skladu s tim su izložene najvećem dijelu nasilja koje ona izaziva. Ovakvo mapiranje političkog polja moguće je, između ostalog, zbog karaktera političkog sustava na istoku kontinenta.

Još od pada socijalizma, političke stranke su rijetko pokušale razviti uže odnose sa svojim biračima. Nisu uspostavljene nikakve organizacije poput sindikata, udruženja građana ili drugih tijela koja bi smanjila jaz između stranaka i stanovništva. S obzirom na to, veze između njih su ostale izrazito slabe, što se jasno vidi kako po niskoj izlaznosti u svim zemljama regije, tako i po nedostatku glasačke lojalnosti strankama. U takvom sustavu, bez jasnih ideoloških identiteta i posredničkih institucija koje bi osigurale stabilno glasovanje, izbori se pretvaraju u borbu za nasumično skupljanje glasova u promjenjivom biračkom tijelu. Bazen od tri milijuna glasova koji je osigurala CPF u tom smislu nije beznačajan. I pritom nije riječ samo o broju. Kao što je prošla godina pokazala, Koalicija može mijenjati način na koji je oblikovan politički govor. Njezina je kampanja omogućila nešto što je strankama uvijek nedostajalo: utemeljenje u civilnom društvu i jasno razdvojeni ideološki profili.

Agenda Koalicije znatno je šira od jednog referenduma: oni svakako ciljaju na zabranu abortusa, ali i druge mjere koje tobože štite “prirodnu obitelj”. Program pokazuje utjecaje ekonomske krize na istočnoeuropsku desnicu, koji su osobito vidljivi u Mađarskoj i Poljskoj, no i u Slovačkoj i sada Rumunjskoj. Recesija je konzervativnu desnicu učinila osjetljivom na određene socijalne mjere suprotstavljene strogo neoliberalnom pristupu. Poljska stranka Prava i pravednosti (PiS) izbore je dobila prije svega zbog obećanja velikih dječjih doplataka, a slične je mjere poduzeo i Fidesz. No njihove su redistribucijske mjere uvijek ograničene i dolaze s ideološkim paketom. On pak uključuje apokaliptična upozorenja zbog pada nataliteta i pozive na jačanje patrijarhalnih struktura. Na to se nadovezuje antimigrantska ksenofobija koja se opravdava istim strahovima. Svaka redistribucija je dakle usko povezana s vizijom socijalne zaštite kao nacionalističkog i patrijarhalnog projekta. Stidljive socijalne mjere pritom služe samo da se nacija zaštiti od neprijatelja. A oni, kao što smo vidjeli, mogu biti članovi LGBT zajednice koji žele zaštititi svoja osnovna prava ili pak žene koje žele kontrolirati vlastita tijela.

S engleskog preveo Nikola Vukobratović