Liberalni diskurs o populizmu je izraz klasnog prijezira

Foto: Slaven Vukasović
Foto: Slaven Vukasović

S Danijelom Dolenec, profesoricom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, razgovarali smo povodom njenog angažmana na predstojećim lokalnim izborima. Dolenec je kandidatkinja za dogradonačelnicu platforme Zagreb je NAŠ koja na izbore izlazi u koaliciji s još četiri stranke. No, u razgovoru se nismo izravno fokusirali na pitanja gradske politike, već smo se dotaknuli širih teorijskih i političkih pitanja koja na određeni način predstavljaju okvir i koordinate njenog političkog angažmana.

Posljednjih se nekoliko godina uvriježio analitički konsenzus po kojem je narod izgubio povjerenje u političke elite. Izborni rezultati širom tzv. Zapadnog svijeta naizgled potvrđuju takvu dijagnozu. Međutim, treba napomenuti da je taj trend, izražen prije svega u biračkoj apstinenciji, prisutan već nekoliko desetljeća. Također, ne treba zaboraviti niti da je povijesno uporište te dijagnoze prilično ograničeno: naime, politička stabilnost “braka” između liberalne demokracije i kapitalizma usko je vezana uz geografski skučen i povijesno kratak period tzv. Zlatnog doba kapitalizma tridesetak godina nakon Drugog svjetskog rata. Kakav je tvoj pogled na tu prevladavajuću optiku razumijevanja (post)krizne politike i koliki analitički doseg pripisuješ pojmu populizma koji tu optiku uglavnom prati?

Slabljenje konvencionalnih oblika političke participacije u smislu pada izlaznosti na izbore, pada povjerenja u političke institucije i pada brojnosti članstva u strankama, politolozi doista evidentiraju već neko duže vrijeme – sjetimo se da je Colin Crouch pojam post-demokracije popularizirao još početkom 2000-tih godina. Pored toga, još su dvije dimenzije o kojima se danas raspravlja u kontekstu krize predstavničke demokracije. Prva je novi ciklus prosvjednih pokreta i masovnih mobilizacija, od Indignadosa i Occupy-a, preko Tahrira do masovnih prosvjeda u Sloveniji, Bugarskoj, Makedoniji i tako dalje, a koji vežemo uz period nakon financijske krize 2008. godine. Društvene i političke posljedice 2008. godine su također već opsežno elaborirane u literaturi, a mogli bismo ih sažeti tako da kažemo da je politika štednje djelovala kao svojevrsni akcelerator dugotrajnijih procesa rastućih društvenih nejednakosti. Treća dimenzija o kojoj se puno piše i raspravlja je preoznačavanje pojma desnice i rast izborne potpore desnom populizmu. Taj fenomen isto nije od jučer. Na primjer SVP, Švicarska narodna stranka, koja je jedna od najjačih stranaka desnog populizma u Europi, najveći je uspon zabilježila u periodu od kraja devedesetih do sredine 2000-ih. No, vjerojatno je bilo potrebno da se svi ovi trendovi preklope, krenu sinergijski djelovati i uzmu maha u ključnim zemljama jezgre da bi pitanje krize liberalne demokracije postalo prvorazredno društveno pitanje.

Što se pak interpretacija ovih fenomena tiče, tu postoji brdo problema. Trumpova pobjeda i snažni izborni rezultati desnih populista u Europi često se tumače esencijalistički i kulturološki, kao posljedica erupcije “autoritarnih ličnosti”, neobrazovanosti, neke vrste zaostalosti, ili u našoj lokalnoj varijanti “egalitarnog sindroma”. S tim da imamo tu imamo i dodatan problem tumačenja ovih fenomena u zemljama post-socijalističke Europe, gdje sve vrvi od orijentalizma i auto-rasizma.

Prema tome, mislim da je prvo potrebno reći da, ako govorimo o političkoj krizi, da se radi o istom fenomenu na istoku i zapadu Europe, naravno uz specifične artikulacije u svakom nacionalnom prostoru. Drugo, da bismo razumjeli što se danas događa nužno je poći od politekonomske perspektive; politologija je često preusko fokusirana na političke institucije, što joj ozbiljno ograničava analitički doseg. Trendove koje sam spomenula – pad konvencionalnih oblika političke participacije, rast prosvjednog djelovanja i rast desnog populizma – naime povezuje činjenica da politike ekonomskog liberalizma većini ljudi donose ekonomsku nesigurnost i cijeli niz vezanih društvenih rizika. A, budući da sve mainstream stranke ustraju na politikama ekonomskog liberalizma, tu se nalazi izvorište “nepredstavljenosti”: izborne apstinencije, okretanja vaninstitucijskom djelovanju, pa i podršci desnom populizmu.

Što se tiče populizma, u našem javnom prostoru posezanje za etiketom populizma dolazi s istih adresa liberalnih komentatora kao i analize “egalitarnog sindroma”. U korijenu jednog i drugog nalazi se Volksphobie, svojevrsni klasni prijezir, a politička funkcija plašenja populizmom sastoji se u tome da se ideja demokratskog samoodređenja poistovjeti s iracionalnom i opasnom masom.

Širom Evrope ta se pitanja oko demokracije, populizma, elita i političke reprezentacije uglavnom prelamaju preko stava o Europskoj uniji i njenim institucijama. Čini se da nam taj okvir, iako prilično politički realan, stalno postavlja zamku: ako se Europskoj uniji pristupi kao institucionalnom okviru podešenom zahtjevima kapitala i ograničavanju demokratskog utjecaja, riskira se optužba za pogodovanje desnici, a ako se Unija prihvati kao okvir za demokratsku i političku borbu riskira se upravo otvaranje prostora desnici unutar nacionalnog okvira. Kako procjenjuješ tu zamku političke “podjele rada” na nacionalnom i nadnacionalnom nivou i što smatraš pogodnom ulaznom točkom, analitičkom i političkom, za pokušaj “nadilaženja te podjele?

Mislim da je podjela rada koju opisuješ vrijedila dosta dugo kao okvir koji je na neki način pre-determinirao poziciju ljevice, odnosno desnice prema EU. No, nakon što je Macron u Francuskoj dobio izbore na platformi koja kombinira zagovor ekonomskog liberalizma s mogućnošću “Frexita”, mislim da smo ušli u novi period u kojem će kritika postojećih EU institucija biti značajno “mejnstrimizirana” i više neće biti politički nemoguće za liberale, a onda i ljevicu, oblikovati eksplicitno eurokritički politički program. Evo baš prekjučer su novinske agencije sa sastanka Macrona i Merkel prenijele njihov zajednički stav o nužnim dubokim reformama Europske unije

U Hrvatskoj je situacija politički i ideološki ponešto drukčija. Također se rasprava vrti oko nacionalnog i nadnacionalnog nivoa, samo što taj nadnacionalni nivo predstavlja nepostojeća federacija: Jugoslavija. Što ti se čini, zašto smo, nakon gotovo pa 30 godina od raspada bivše države, prisiljeni voditi rasprave u tom okviru? Što nam rasprave o prirodi jugoslavenskog projekta govore o dosezima nacionalnog projekta? Pošto je teško sasvim zaobići taj okvir rasprave, što ti se čini kao uvjerljiv politički i analitički odgovor koji bi mogao predstavljati produktivan korak van, bez zanemarivanja povijesnih pitanja?

Možda se trideset godina čini kao dugo razdoblje, ali i u Španjolskoj se još uvijek vode rasprave oko Francovog režima, a mogli bismo naći još puno sličnih primjera u Europi. Politolozi te dugotrajne okvire političke rasprave zovu rascjepima i od njih zapravo očekujemo da su na neki način “zamrznuti”. Naime, oni aspekti naših identiteta koje stranke uspješno politiziraju kroz inicijalni period političke pluralizacije postanu s vremenom diskurzivni okvir političkog natjecanja. Kod nas se ta pluralizacija dijelom dogodila još unutar okvira Jugoslavije, ugrubo govoreći, podijelivši dobitnike i gubitnike tog režima, a političko je natjecanje od devedesetih naovamo petrificiralo taj rascjep. On se do danas na desnici odražava u negativnim stavovima prema Jugoslaviji, zajedno s izraženim nacionalističkim i socijalno konzervativnim orijentacijama. To je sukus HDZ-ovog projekta izgradnje države i svog režima vladanja, dok se svi ostali politički akteri u Hrvatskoj određuju na nekom kontinuumu spram tako oblikovanog političkog programa. Odnosno, desnici tako složen teren odgovara, a ostali su bili preslabi da promjene teren na kojem se vodi rasprava. Tako da, iako sada u Hrvatskoj stasa generacija za koju je Jugoslavija daleka apstraktna prošlost, zbog svoje politiziranosti ona još uvijek predstavlja političku valutu; s protokom vremena njome je zapravo sve lakše manipulirati jer korespondira sa življenim iskustvom sve manjeg broja ljudi – što znači da ju je lakše mitologizirati.

Upravo mi se borba protiv mitologizacije Jugoslavije čini kao ključan zadatak i to tako da nedvosmisleno kažemo da za ljevicu nema vraćanja unatrag. U onom trenutku kad ljevica svoj utopistički potencijal i nadu u emancipaciju zamijeni nekakvom nostalgijom za prošlošću, osim što pomaže svojoj samo-marginalizaciji, postaje zapravo reakcionarna. Lijevi projekti 20. stoljeća, kako socijalna država na zapadu tako i socijalistička Jugoslavija na istoku, danas predstavljaju povijesne činjenice iz kojih možemo i trebamo učiti, i to je sve. Naš je zadatak dakle ispuhati svaki balon mitologizacije i pokazati da povijesno razdoblje Jugoslavije nosi unutar sebe razne kontradikcije, da je ta povijest komplicirana i nesvodiva na jednostavne parole – kao i svaka nacionalna povijest. Često si neutemeljeno utvaramo da je naša povijest posebno tegobna i nosimo je kao kakvu stigmu – ali dajte pogledajte samo povijest dvadesetog stoljeća u Europi i nađite mi zemlju koja u nju nema upisane traume građanskih ratova, kolonijalnih užasa i eksploatacije svih vrsta.

Pored nacionalističkog stalnog prekrajanja povijesti Jugoslavije, liberalna inteligencija također iz tog perioda crpi sav svoj analitički arsenal da bi “opravdala” neuspjehe restauracije kapitalizma. Jedno od analitičkih oruđa je i centralni pojam Josipa Županova i domaće sociologije – egalitarni sindrom. Sudjelovala si u raspravi o analitičkom dosegu tog pojma koji se predstavlja kao bezvremenska dijagnoza za tumačenje naše ekonomske i političke inertnosti. U ishodišnom radu i u daljnjim diskusijama koje su se prenijele iz akademskog u medijsko polje, efikasno i efektno si raskrinkala sve deficite takvog pristupa, ali ovdje me zanima nešto drugo. S obzirom da pojam u sebi nosi snažne konotacije svojevrsnog klasnog prijezira, možeš li iz te perspektive komentirati vrlo neobične proplamsaje klasne politike kod nas zadnjih nekoliko godina? Naime, meni se čini da su tri najzanimljivije političke pojave na domaćoj sceni prilično zasnovane na nekakvoj predodžbi klasnih odnosa, ma u koliko grotesknim oblicima. Radikalna desnica svijet tumači na osnovi sukoba između jugoslavenskih kulturnih i obavještajnih elita i hrvatskog naroda; MOST cilja na podjelu između običnog, malog i radišnog čovjeka naspram političkih elita; a Živi zid je nastao na borbi za obespravljene (deložirani), a kao neprijatelja projiciraju urotu financijskih elita i političkih im pokrovitelja.

Politolozi bi rekli da su to sve primjeri desnog populizma. Cas Mudde, analitičar koji se bavi strankama desnice, kaže da je desne populiste karakteriziraju tri dimenzije. Prva je upravo ovo o čemu govoriš, različite izvedenice pozivanja na narod u odnosu na elitu, često u ključu domaće ili međunarodne zavjere i prijetnje. Druga je nacionalizam, s posebnim naglaskom na fetišiziranje jedinstva i homogenosti nacije, a treća je autoritarnost, uz pozivanje na red i stabilnost, te oslanjanje na vođe koji će nas izvesti na pravi put.

Da to povežemo s egalitarnim sindromom, primjeri koje navodiš, radikalne desnice, Mosta i Živog zida, glorificiraju “narod” i “malog čovjeka”, ali od njih istovremeno očekuju isključivo pasivnu ulogu, ulogu sljedbe. Taj diskurs kapitalizira osjećaj klasne nepravde, a kao izlaz nudi “čišćenje” vlastitog naroda, povratak starome, iskonskom, neiskvarenom. To je naravno podvala, ali sam diskurs ne iskazuje klasni prijezir. Liberalni diskurs pak o egalitarnom sindromu, a i o populizmu, s druge strane, svakako jest izraz klasnog prijezira. Nešto što je u osnovi racionalan zahtjev – za više ekonomske sigurnosti, za dostojanstvenim životom, reinterpretira se kao atavističke vrijednosti zaostale iz predmodernosti, devijantne i neprilagođene suvremenom svijetu. S tim da je još kod Županova zapravo jasno da se radi o namjernom retoričkom zahvatu. Na jednom okruglom stolu, časopisa Ekonomike iz 1984., u raspravi o egalitarnom sindromu Županov ne spori da su egalitarni stavovi za radničku klasu zapravo racionalni; njemu je problem što je taj stav “društveno mjerodavan”. Ne tim rječnikom, ali Županov tadašnje političke elite optužuje zapravo za populizam jer radnicima daju egzistencijalnu sigurnost, a zauzvrat dobivaju podršku za svoj režim. No, ono što je tu najvažnije naglasiti jest da je krajnja politička funkcija takvih figura opravdavanje nedemokratskih modela vladavine. Među našim elitama postoji široki konsenzus da su ljudi ovce, ili u najboljem slučaju nezrela djeca, koju je potrebno “izvesti na pravi put” – a ne uključiti u odlučivanje. Zašto je to važno? Jer se upravo na toj se točci spajaju liberalne elite i konzervativna desnica: i jednima i drugima odgovara pasiviziranje većine. U toj nedemokratičnosti se nalazi temelj političkog saveza liberala i desnice.

Naravno, ključna tema proteklih mjeseci u Hrvatskoj je kriza u Agrokoru. Zasad je, čini se, zbog lokalnih izbora, rasplet krize prebačen na početak ljeta. Čini li ti se da slučaj Agrokor može predstavljati određeni tip političke cezure i kako procjenjuješ dosadašnje odgovore ključnih političkih aktera? Naime, očito je da oporba nije u stanju sagledati cijelu stvar van okvira korupcije. A borba protiv korupcije, kao i širom bivšeg socijalističkog bloka, i dalje predstavlja ključan politički resurs, ali i okidač za mobilizaciju. Iako je to prilično razumljivo, nedvojbeno se nameće pitanje kojim političkim alatima nadići uski (anti)korupcijski okvir razumijevanja ekonomskih i političkih procesa. To se pitanje još izrazitije nameće na lokalnoj razini, odnosno još je teže razinu argumentacije i agitacije podignuti iznad priče o korupciji i klijentelizma. S obzirom na to da si kandidatkinja za dogradonačelnicu Zagreba na predstojećim lokalnim izborima i vrlo angažirana u izradi programa i kampanje platforme Zagreb je NAŠ, možeš li malo “posvjedočiti” o problemima na tom tragu?

Što se tiče nadilaženja govora o korupciji kao ključa za razumijevanje ekonomskih i političkih procesa, ne čini mi se tu zadatak težim na lokalnoj razini; dapače, mislim da se tu nalazi još jedan argument zašto je u izgradnju lijeve političke organizacije ključno krenuti od lokalne razine. Naime, za javnu raspravu oko korupcije ključni je problem što u post-socijalističkom prostoru postoji svojevrsni meta-okvir koji po prilici tvrdi da smo mi implementirali “krivi” kapitalizam. Opet tobože zbog specifičnih patoloških nasljeđa iz prošlog režima, tako ide narativ, ono što mi imamo nije pravi kapitalizam nego “politički”, crony, ortački kapitalizam – cijeli je niz pridjeva koje bismo tu mogli još dodati iz javnih rasprava – ali glavna im je poveznica teza da, dok se pravi kapitalizam temelji na poduzetništvu, odnosno poštenom radu i zalaganju, ovaj naš se temelji na klijentelizmu i korupciji. To je ugrađeno u same temelje interpretacije devedesetih u čitavom prostoru post-socijalističke Europe, i stoga nije moguće nametnuti se kao relevantan politički akter bez artikulacije pozicije na tu temu.

Ono što mi se čini kao dobar ulaz da bismo promijenili tu raspravu jest inzistiranje na perspektivi međunarodne političke ekonomije, odnosno da u razgovor uđemo tako da kažemo da, doista, kapitalizam u Hrvatskoj ili Bugarskoj je drugačiji nego u Francuskoj ili Danskoj, ali nije li zanimljivo da čitava europska periferija dijeli karakteristike kao što su deindustrijalizacija, visoka nezaposlenost ili pad javnih ulaganja u socijalnu zaštitu. Drugim riječima, da bismo se izmakli iz interpretacije koja će krivnju za korupciju svaliti na nemoralne pojedince, uhljebe ili neradnički mentalitet i prešli na teren gdje se o tim fenomenima može govoriti kao sustavnim karakteristikama kapitalističkih društava, moramo koristiti komparativni okvir. Izuzetno je važno osporavati auto-rasističke interpretacije prema kojima su “naši ljudi” lijeni uhljebi, pa “imamo vlast kakvu zaslužujemo” itd., a čini mi se da je to moguće postići kroz inzistiranje na usporedbi karakteristika zemalja europske periferije, čime ukazujemo na sistemske karakteristike i ograničenja. To je i jedan od razloga zašto smo se u istraživačkom projektu Buntovnička demokracija koji vodim odlučili analizirati političke procese u Hrvatskoj i Srbiji, te Španjolskoj i Portugalu.

Da se vratim na lokalnu razinu, mislim da je kroz borbe za pravo na grad moguće jasnije ukazati na sustavne karakteristike korupcije, nego što je to slučaj s primjerima kao što je Agrokor. Kada političku borbu oprimjerite kroz vrlo konkretne borbe oko javnog prostora, kao što su borba za Varšavsku ulicu ili za park na Savici, zapravo je lakše pokazati da se ne radi o nekom pojedinačnom primjeru moralne korupcije, nego da dogovori ekonomskih i političkih elita mimo javnog interesa predstavljaju zapravo “normalno” stanje funkcioniranja sustava.

I za kraj, malo na biografskom tragu: kakav tip testa ti predstavlja politički angažman s obzirom na prethodni i tekući teorijski i istraživački rad? Naime, pisanje rada o nekom problemu i predlaganje političkog rješenja za taj problem istovremeno su povezani, naprosto zato što prijedlogu rješenja nužno prethodi analiza, ali su institucionalno i “žanrovski” prilično razdvojeni procesi. Ne pitam to zbog nekakve biografske intrige, već zbog činjenice da je svojevrsna izolacija lijevog intelektualnog rada na akademiji i u sličnim kontekstima jedan od ključnih organizacijskih problema za ljevicu.

U nešto više od deset godina koliko radim u znanosti razvila sam angažirani istraživački program, baveći se nizom tema za koje mislim da su važne za oblikovanje zelenog lijevog političkog programa: od pitanja javnog financiranja visokog obrazovanja s kojim sam krenula 2005., preko analiza stranačkog natjecanja i demokratizacije, analize razvoja društvenih znanosti u Jugoslaviji, otvaranje pitanja odrasta kao programa za radikalni zaokret ka održivosti, pa do teme kojom se sada najintenzivnije bavim – a to je uloga društvenih pokreta i druge vrste novih političkih aktera u suvremenoj krizi liberalne demokracije u Europi. Istovremeno sam već duži niz godina uključena u razne inicijative i programe kojima je fokus zagovaranje i političko obrazovanje, tako da su mi istraživačko i političko djelovanje u tom smislu duboko prožeti.

No, iskorak koji sam napravila s kandidaturom u ime Zagreb je NAŠ svakako je za mene nova razina političkog angažmana, o kojoj sada zapravo ne stignem dovoljno reflektirati. Kao što možeš pretpostaviti, kontemplacija i akcija imaju neke temeljne nekompatibilnosti. Istraživački je rad u osnovni samotan, zahtjeva rutinu, planiranje, ustrajnost. S druge je strane duboko kolektivni karakter političkog angažmana, ne samo u smislu odluka koje se donose nego i u banalnom smislu uspjeha doslovno svakog poteza – koji uvijek ovisi o više ljudi. Povrh toga, političko natjecanje je vrlo dinamično polje, koje zahtijeva istovremeno taktičko i strateško razmišljanje, paralelni rad na puno razina, nošenje s uzusima medijskog komuniciranja i tako dalje.

Tu je i nošenje s rizikom izlaganja i neuspjeha, koji je u ovoj fazi iznimno velik. Nespremnost na preuzimanje tog rizika mi se čini glavnom preprekom zašto se više ljudi iz akademske zajednice politički ne angažira – odnosno, ne angažira se u ovakvim pothvatima kojima predstoji mukotrpan put, s vrlo neizvjesnim povratima. Raskorak između intelektualnog rada i političkog djelovanja na ljevici istovremeno je i uzrok i posljedica slabosti ljevice i nadam se da će djelovanje platforme Zagreb je NAŠ uspješno smanjiti rizike da se novi ljudi iz intelektualnog polja angažiraju u politici.