Libertarijanac za kormilom bugarskog ministarstva okoliša

Foto: Screenshot
Foto: Screenshot

Novi bugarski ministar zaštite okoliša, kandidat desnice, izvrstan je primjer zamagljenih granica između ekstremne i umjerene desnice. On pruža još jedan argument za ilustraciju teze da se nacionalistička desnica ne zasniva tek na zabludjelom populizmu.

Novi bugarski ministar zaštite okoliša je Neno Dimov, izabran je 4. maja kao član nove vlade čije je formiranje uslijedilo nakon prijevremenih parlamentarnih izbora u martu ove godine. Ovo je treća GERB-ova vlada pod vodstvom Bojka Borisova od 2009. godine, bez sumnje, najuspješnijeg bugarskog političara nakon 1989. godine. Ipak njegova je popularnost preuveličana. Borisov još do sada nije uspio ostati na vlasti do kraja mandata. U koalicijama naime uvijek ovisi o konzervativnim, liberalnim i ekstremno desnim strankama. Novost u najnovijoj vladi predstavlja činjenica da je GERB po prvi put i službeno stupio u koaliciju s ekstremnom desnicom koja mu je do sada samo davala potporu u parlamentu. Koalicija s Ujedinjenim patriotima (OP)1 popraćena je potpisivanjem formalnog sporazuma u sklopu kojeg je nekoliko ministarskih mjesta dano partnerskim strankama. Jedan od takvih ministara je ovaj za zaštitu okoliša, Neno Dimov.

Dimov je promoviran kao nestranački i nepristrani stručnjak, no detaljnija analiza otkriva itekakvu pristranost. Iako nije usko povezan sa ekstremno desnim nacionalistima koji su ga predložili, on pripada konzervativnom libertarijanskom krilu u okviru takozvane umjerene desnice. U tom smislu, Borisov je, čini se, genijalan taktičar, sposoban istovremeno imati i ovce i novce. Dimov je ministar po Borisovljevom ukusu, no ipak, sve kritike koje će eventualno izazvati, npr. po pitanju njegove bezuvjetne podrške privatnim interesima u kontekstu svih ekološki štetnih investicija, bit će usmjeravane prema GERB-ovim koalicijskim partnerima. Dimovljeva pripadnost tradicionalnoj desnici lako je vidljiva. Za početak, sjedi na čelu “Instituta za desne politike”, pro-GERB-ovskog think tanka čiji su najvažniji međunarodni partneri njemačka fundacija Konrad Adenauer i američki Međunarodni republikanski institut. Novi ministar je također osnivački član Demokrata za snažnu Bugarsku (DSB), odvojka od antikomunista iz devedesetih koji su se bili okupili oko Ivana Kostova, postajući nakon toga konzervativcima u kulturološkom i liberalima u ekonomskom smislu. Novi, “nepristrani” i “nestranački” ministar također je bio zastupnik u parlamentu u mandatu DSB-a u periodu od 2005.-2009. godine.

Drugi Reagan protiv “novog zla”

Dimov je ranije radio i kao zamjenik ministra okoliša u vladi Ivana Kostova (1997.-2001.). Potonji je ostao zapamćen po implementaciji neoliberalne politike šok terapijama, po brzom prijenosu moći s javnog na privatni sektor i općenito po brutalnim oblicima postsocijalističke prvobitne akumulacije kapitala. U stvari, Kostovljev ministar okoliša dao je zeleno svjetlo za investicijski plan projekta Bansko ski resort nakon što je odobrio nezadovoljavajuću studiju utjecaja na okoliš. Projekt Bansko jedan je od najflagrantnijih simbola katastrofalnih ekoloških posljedica koje su rezultati nereguliranog rasta skijaških odmarališta. Štoviše, bugarski pokret za zaštitu okoliša upravo je oko ove teme fokusirao svoj otpor.

Dimovljeva ideologija srodna je protrumpovskom republikanizmu u Sjedinjenim Američkim Državama. On je hvalio Donalda Trumpa kao drugog Reagana, koji je “zajedno sa Margaret Thatcher vodio rat protiv zla”. Sada, prema njemu, Donald Trump i Theresa May imaju priliku da se “bore protiv novog zla”, a koje Dimov definira kao “crveno-zelenu propagandu” obilježenu terminima poput “političke korektnosti” i “strahovima od globalnog zatopljenja”. Također smatra kako postoji jasan novi konzervativni konsenzus svih političkih stranaka u Bugarskoj, pri čemu je pitanje tek tko će zgrabiti priliku i “zajahati val promjena koje su započele u SAD-u i sad stižu u Europu”.

Novi ministar okoliša sebe vidi kao antikomunističkog križara. On je ujedno i aktivist Svjetske lige za slobodu i demokraciju (WLFD), osnovane 1966. pod imenom Svjetska antikomunistička liga (WACL). Prošle godine, Dimov je bio presudan za organizaciju sve-muškog panela Lige u Sofiji na kojem je sudjelovao i Rosen Plevneliev, tadašnji predsjednik, inače predstavnik liberalne antikomunističke struje i entuzijastični zagovaratelj NATO-a. WLFD je ogranak ekstremno desne Antikomunističke lige azijskih naroda koja je nastala tijekom Hladnog rata s ciljem prikupljanja međunarodne podrške za kineskog nacionalistu Chiang Kai-sheka. WLFD je često optuživan za ekstremno desne stavove. Jedan od primjera je činjenica da je tu instituciju vodio Roger Pearson, biznismen koji se nije sramio svojih eugeničkih stavova i notorni neonacist. Drugi je optužba za prodaju oružja antikomunističkim paravojnim formacijama poput kontrasa u Nikaragvi. Pedigre organizacije, međutim, Dimovu, koji sebe vidi kao predvodnika antikomunističke borbe što se ovog puta vodi na polju klimatskih znanosti, protiv “ljevičarskog multikulturalizma” i zelenih, ne predstavlja problem.

Po pitanju azilanata Dimovljevi stavovi na liniji su ekstremne desnice. On naime tvrdi da Europa treba priznati da se nalazi u ratnom stanju ­– ratu civilizacija. Pošto izbjeglice mogu postati vojska koja ne dijeli stil života sa domaćom populacijom, te time predstavljaju sigurnosni rizik, granice se moraju držati zatvorenima, drži on. Ministar ovdje igra na dobro poznatu “feminističku” kartu – on se naime protivi samo pretpostavljenom lošem tretmanu žena, koje za razliku od europskih kršćanki još uvijek nisu ostvarile rodnu ravnopravnost. Svoj svjetonazor sažeo je u stavu da je “naša civilizacija porodila Prosvjetiteljstvo i sve što je došlo potom, uključujući i kapitalizam, najbolji ekonomski sustav“. Povijest je, vjeruje Dimov, konflikt između snažnih, inovativnih pojedinaca i slabih parazitskih evolucijski nesposobnih masa. Populizam je još jedan problem, koji prema njemu, olakšava novim ljudima da postanu političari, usprkos tome što se radi o kompliciranoj profesiji koja zahtijeva adekvatnu izobrazbu.

Negator klimatskih promjena

Dimov je poznat kao glasni negator klimatskih promjena. “Klima se neprestano mijenja, mogli bismo tako bilo što nazvati promjenom, što zapravo znači da se radi o manipulaciji”, kazao je u jednom od svojih govora. Ipak, za sebe tvrdi kako je tek skeptični savjetnik i stručnjak, usprkos tome što argumente temelji, u najmanju ruku na dubioznom znanju, eufemistički kazano. Godine 2012. napisao je cijelu knjigu protiv klimatskih znanosti u kojoj razvija teoriju urote o klimatskim promjenama kao “spački koja se mjeri u trilijunima”. Čak i ako se otope polarne kape, rekao je Dimov u jednom intervjuu, razina oceana se ne može podignuti jer “led Sjevernog pola nije uzemljen, već pluta. Tako ako se i otopi oceani se na globalnoj razini ne mogu podignuti”. Otapanje leda bi ipak mogao biti problem, ali samo na Grenlandu, jer je Grenland, prema geografiji ministra okoliša, kontinent. Premda se razina oceana ne bi podigla, pojašnjava Dimov, mora će svakako biti manje slana jer će biti razblažena slatkom vodom polarnih kapa, te će prema tome samo neke riblje vrste osjetiti manjak soli. Ljudi bi pak trebali biti zadovoljni toplijim vremenom, jer će, nastavlja Dimov, Grenland postati ono što je oduvijek trebao biti – zelena zemlja. Njegov krovni argument vrti se oko načela da je globalni porast temperatura obmana, no zapravo se radi o tome da je toplija Zemlja dobra stvar.

On se protivi klimatskim promjenama, principima zaštite okoliša i održivom razvoju. U razgovoru datom za libertarijanski think tank Atlas, koji se nekada zvao Institut za radikalni kapitalizam, a dobio je naziv po djelu “Atlas Shrugged” Ayn Rand, Dimov je kazao da je održivi razvoj “novi socijalizam”: “To je pokušaj ponovnog uvođenja planske ekonomije nakon pada željezne zavjese 1989. i tržišnih reformi. Društva ne mogu preuzimati nikakvu odgovornost za buduće generacije jer nema načina da znamo hoće li ono što mi danas smatramo dobrim sutra postati zlim.” Dimov svoje stavove pokušava potkrijepiti drugim setom argumenata poput onoga da su najveći ekološki problem početkom 20. stoljeća u SAD-u bile prljave ceste, dok je u Francuskoj u 19. stoljeću isto predstavljao izmet konja. U konačnici, postavlja se pitanje, kako je on uopće došao u obzir za poziciju koja zahtijeva toliko mnogo promišljanja o odgovornosti prema budućim generacijama.

Kao što je primijećeno u članku Ivajla Atanasova, objavljenom na utjecajnom progresivnom bugarskom internet portalu Barikada, Dimov će biti antiekološki ministar ekologije. Radi se o očitom paradoksu koji utjelovljuje duboki razdor u transformaciji europskih političkih elita. Kao žestoki zagovornik konzervativne opozicije protiv tzv. “ljevičarskog multikulturalizma” na putu prema punom frontalnom sudaru s ekolozima, te kao militantni antikomunist i Trumpov navijač, jasno je zašto je baš on favorit ekstremne desnice, koja ga je i nominirala za ministarsku poziciju. Njegove libertarijanske vrijednosti u ekonomskim pitanjima kao i činjenica da je dijelom političke elite koja je nametnula ekonomsku liberalizaciju u Bugarskoj, indikativne su za naivnost promatranja nacionalističke desnice kao tek populističke primjene ekonomskog libertarijanstva. Kao što primjer Dimova pokazuje, svjedoci smo znatno agresivnijoj ofanzivi liberalne ekonomije.

S engleskog prevela Andrea Milat

  1. OP okuplja tri najveće ekstremno desne stranke: VMRO, Ataka i Nacionalni front za spas Bugarske (NFSB). Zabavna je informacija o nekim američkim neonacistima koji su aplaudirali novoj bugarskoj vladi []