Napokon se odigrala i posljednja, dugo očekivana, runda recentnih “preslagivanja” na hrvatskoj političkoj sceni. Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović izbačen je iz Hrvatske demokratske zajednice. Sve je započelo u predvečerje vikenda, otkrićem da se Hasanbegović nalazi na izbornoj listi Brune Esih za predstojeće lokalne izbore u Zagrebu. Nakon što je sam vikend protekao obilježen proturječnim izjavama premijera Plenkovića o sudbini Hasanbegovića u HDZ-u, ponedjeljak je odagnao dileme. Nakon Hasanbegovićeve presice na kojoj je oštro kritizirao premijera i trenutno stanje u HDZ-u, stiglo je šturo priopćenje o njegovom izbacivanju iz stranke.
Da ne ostane sve na tome, Plenković je novinarima poslao Milijana Brkića, predstavnika “tvrde” struje u HDZ-u, kako se eliminacija Hasanbegovića ne bi čitala kao plod njegova “umjerenjaštva”. Naime, znao je Plenković da će se Brkiću “omaknuti” kakav šovinistički prijestup, prijeko piarovski potreban u ovoj situaciji. Tako je Brkić “razriješio” pitanje eventualnog većeg angažmana Milorada Pupovca u rekonstrukciji vlade izjavom da u Hrvatskoj odlučuju Hrvatice i Hrvati, a ne Srbi. Nije to prvi put da Brkić Pupovcu osporava politički legitimitet, već ga je prije u Saboru, za vrijeme prethodnog saziva, tjerao da se “vrati odakle je došao”. To što je Pupovac rođen u Hrvatskoj, a Brkić u BiH, očito ne igra presudnu ulogu.
Ishodišna proturječja
Hasanbegović je pročitani govor na novinskoj konferenciji utemeljio na navodnoj podudarnosti vlastite moralne pozicije i linije “autentičnog” HDZ-a koju Plenković iznevjerava. Drugim riječima, on se ponaša kao izvorni HDZ-ovac, a sve ono što mu se događa zapravo je dokaz skretanja HDZ-a s puta. Na sličnom su tragu bile i jučerašnje izjave dvojice lidera bivšeg HDZ-ova koalicijskog partnera MOST-a. Tako je Božo Petrov zapravo ponovio svoju prošlotjednu izjavu po kojoj HDZ zapravo nije uspio iznjedriti pravog predsjednika još od smrti Franje Tuđmana i implicitno uputio glasače na to da su oni na neki način autentični nastavljači Tuđmanove politike. Nikola Grmoja bio je još precizniji u svom obračunu s premijerom i izravno ga prokazao kao izdanka “tehnokratske” struje HDZ-a iz devedesetih, povezujući ga s bivšim premijerima poput Valentića i Gregurića, navodnim političkim zaštitnicima Todorića i kreatorima privatizacije.
Obje odmetnute frakcije, i ona Hasanbegovićeva i ona MOST-ova, svoj današnji politički kapital i moralni integritet žele zasnivati na slici tobožnjeg autentičnog HDZ-a iz devedesetih koji više ne stanuje unutar HDZ-a. No, slaganje mozaika “autentičnog” HDZ-a prilično je zeznuta stvar. Hasanbegoviću, na primjer, zasigurno nije po volji bila politika HDZ-a u Bosni i Hercegovini kojoj teško možemo osporiti autentičnost. MOST-u navodno ne odgovara privatizacijska pljačka, također ključni biljeg autentičnog HDZ-a, ma da su prije nepunih godinu dana žestoko branili Tihomira Oreškovića, čovjeka koji je na premijersko mjesto došao iz kompanije koja je kupila i razmontirala Plivu. S obzirom na nevolje s autentičnošću, možemo zaključiti da ona Hasanbegoviću zapravo predstavlja licencu za slobodnije koketiranje s radikalnim nacionalizmom, a MOST-u naprosto alat za moralistički apgrejd svoje mlitave političke vizije.
U jedno možemo biti sigurni: ideološka fermentacija proturječja ishodišne “misije” HDZ-a i dalje će nastaviti hraniti političke projekte u Hrvatskoj. Bez obzira na eventualne uspjehe tih projekata svi će se nasukavati na istoj stijeni: proturječju između nacije kao solidarne zajednica i slobodnog tržišta kao jamca društvenog razvoja. Niti Hasanbegović niti Grmoja ne shvaćaju da su korupcijske prakse na odmaku od kojih grade svoje političke karijere upravo odgovori na to proturječje.