Nakon jučerašnjeg neriješenog ishoda u slučaju izglasavanja nepovjerenja ministru financija Zdravku Mariću u Saboru, Božo Petrov podnio je ostavku na mjesto predsjednika Sabora i time preduhitrio zakazano glasovanje o povjerenju njemu. Neriješeni ishod ostavio je svim akterima dovoljno interpretativnog prostora da mogu i dalje komotno inzistirati na svom viđenju cijele situaciju i prozivanju oponenata. Na tom tragu je i Petrovljeva ostavka, čin u svrhu hvatanja što “čišće” startne pozicije u predstojećoj predizbornoj kampanji.
Kao i proteklih dana, opet su na repertoaru proceduralna nadmudrivanja oko epiloga krize u kojem svi nastoje etiketu krivca prišiti nekome drugome. Danas se održavaju konzultacije kod predsjednice Republike, a ponovnom zasjedanju parlamenta prethodi sjednica Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav na kojem bi se trebala donijeti odluka o proceduralno najispravnijem mehanizmu funkcioniranja Sabora nakon ostavke Petrova, a u kontekstu u kojem nitko zapravo nema funkcionirajuću većinu. No, dok ne saznamo ishod ove proceduralne trakavice, vratimo se još jednom na ishodište političke krize i ključne inicijalne političke argumente koji su ga obilježili.
Istina u kamatama
Kao što je poznato, sve je krenulo SDP-ovim pokretanjem inicijative o izglasavanju nepovjerenja Zdravku Mariću kojoj su svojevrsnu podršku dali ministri iz MOST-ove kvote u Vladi i time “zaslužili” micanje s ministarskih pozicija. Odmah je uspostavljen politički front, zasnovan na prostoj činjenici da je Marić bio zaposlenik Agrokora: MOST je prozivao premijera Plenkovića i HDZ da zaštitom Marića štite kriminal u Agrokoru, a premijer je odgovarao da se oni isključivo brinu o stabilnosti nacionalne ekonomije. Po navodima iz MOST-a, HDZ krije da je Agrokor lažirao financijske izvještaje, a MOST se, prema optužbama iz redova bivših koalicijskih partnera, naprosto bavi demagogijom. I mediji su u priličnoj mjeri preuzeli taj obrazac: oni neskloni HDZ-u inzistiraju na navodnom kriminalu u Agrokoru, dok oni skloniji im veličaju lik i djelo premijera Plenkovića kao navodnog jamca stabilnosti.
No, u priči oko navodnog kriminala u Agrokoru i lažiranja izvještaja (i uloge Zdravka Marića u svemu tome), za koje se smatra da su presudno utjecali na krizu koncerna, svi zaboravljaju jednu skoro pa banalnu stvar. Naime, ako su ti izvještaji i bili lažirani kako bi se zamaglilo pravo stanje, očito nisu bili ili nisu mogli biti dovoljno lažirani. Zašto? Pa naprosto zato što se Agrokor posljednjih nekoliko godina na financijskim tržištima morao zaduživati po iznimno visokim kamatama. Što je kamata? Kamata je “cijena” novca. Kako se ta cijena određuje? Tako što na osnovi bilance kompanije i situacije na tržištu (npr. snaga konkurenata u sektoru), financijska institucija koja novac posuđuje procijeni rizik. Rizik čega? Rizik u nastojanju kompanije da tim kreditom uspije osigurati dovoljan profit koji bi jamčio njegovu otplatu.
S obzirom na to da su kamate Agrokoru bile prilično visoke ili da čak u nekim slučajevima krediti nisu bili odobreni, jasno je da su financijske institucije imale prilično realan uvid u situaciju u kompaniji. Dakle, bez obzira na eventualno lažirane izvještaje, situacija je akterima na tržištu bila jasna. I u tome zapravo leži politički krimen Zdravka Marića: on se kao izvršni direktor za strategije i tržište kapitala bavio upravo međunarodnim financiranjem i visina tih kamata mu je bila dovoljan indikator rizičnosti situacije u kojoj se koncern nalazi. Inzistiranje na kriminalu (dogodio se on ili ne) kao presudnom faktoru u slučaju Agrokor, dubinski svjedoči o političkoj potkapacitiranosti trenutne opozicije, ali i većine medijskih analitičara, koji političke procese mogu razumjeti jedino u moralno-pravnom ključu. Dok god je tako, briselski činovnici poput Plenkovića moć će nam se prodavati kao jamci stabilnosti.