Klasna borba u sjeni izbornog cirkusa

Foto: AFP / Nikolaj Dojčinov
Foto: AFP / Nikolaj Dojčinov

Povodom prošlomjesečnih parlamentarnih izbora u Bugarskoj, strani su se mediji uglavnom bavili spekuliranjem o tome koji je od kandidata “bliže Rusiji”, dok su domaći političari papagajski ponavljali fraze o “ubrzanju reformi” i “borbi protiv korupcije”. Istovremeno, u zemlji se odvijao velik val štrajkova koji je otvorio teme od zaista egzistencijalnog značaja za većinu stanovništva.

Teme koje su u najvećoj mjeri odredile bugarske parlamentarne izbore održane krajem marta bile su borba protiv korupcije, pravosudna reforma, uravnoteženje proračuna, nacionalna sigurnosti itd… Izuzev sporadičnih obećanja povećanja penzija, niti jedno socijalno pitanje nije se pojavilo u diskusijama između stranaka. Unatoč tome, “socijala” je itekako postala aktualna u periodu oko izbora: neisplate plaća i druga kršenja radničkih prava dodatno su zaoštrila odnose rada i kapitala te izazvala nekoliko štrajkova. Istodobno, izbijanje epidemije zaraznih bolesti u najvećem romskom i turskog getu u Bugarskoj demonstriralo je mizerno stanje zdravstvene skrbi.

U gradiću Vetrenu u južnoj Bugarskoj radnice jedne tvornice cipela u talijanskom vlasništvu štrajkale su zahtijevajući plaće koje im nisu isplaćene već mjesecima. U veljači 2017. sve su radnice otpuštene bez zakonske obavijesti o prekidu radnog odnosa i bez da su im isplaćena potraživanja. Nakon ovog iznenadnog gašenja tvrtke, pedesetak krojačica organiziralo je živi zid oko tvornice kako bi spriječile vlasnika da iz nje iznese mehanizaciju. S obzirom na visoka dugovanja koja tvrtka ima prema njima, tražile su da ta mehanizacija služi kao polog za dugove koje je nagomilao vlasnik. Predstavnici vlasnika pokušali su pregaziti radnice teretnim vozilom kako bi probili blokadu, a zbog tog slučaja je naposljetku intervenirala i policija.

Tvornica je zapošljavala oko 120 žena, a njihove su plaće iznosile između 150 i 300 eura mjesečno. Osim što im nisu isplaćivali plaće, vlasnici nisu ni ulagali u razvoj tvornice na što su se obavezali. Stoga se ovaj besplatan rad odvijao u strahovitim uvjetima. Sama zgrada je zapravo bivša škola koja je ranih 1990-ih privatizirana kako bi se u njoj otvorilo nekoliko malih pogona. Nitko od novih vlasnika nije naravno ulagao u samu zgradu, njihova je logika uvijek ostvariti neki kratkoročni profit kombinacijom izdašne državne pomoći i mizerni radnih uvjeta i plaća. Situacija je takva u cijeloj odjevnoj industriji. U poznatom slučaju otprije desetak godina, dvije su radnice poginule od udisanja otrovnog ljepila jer vlasniku nije palo na pamet osigurati im neku zaštitu.

Smrtonosne koncesije

Nedavno je istjecanje plina u jednoj tvornici lijekova izazvalo smrt dvojice radnika koji su popravljali cisternu. Iako se ovo dogodilo svega tjedan dana prije izbora, niti jedna od stranaka nije se udostojila komentirati incident ili založiti se za bolje radne uvjete. Činjenica da Bugarska ima jednu od najvećih stopa smrtnosti uslijed nesreća na radu u Europskoj uniji ne impresionira osobito političku elitu. Ni nedavni štrajk u rudniku mangana u Obročištu, na istoku zemlje, nije dobio prostora u diskusijama i to unatoč zastrašujućim uvjetima rada koji tamo prevladavaju te čestim smrtnim slučajevima. Pretprošle godine, tridesetdevetogodišnji rudar poginuo je uslijed urušavanja jedne galerije, a još su trojica hospitalizirana. Niti jedan od njihovih kolega nije pristao razgovarati s novinarima zbog straha od gubitka posla.

Radi se inače o najvećem nalazištu mangana u Europi, a oni koji ga kopaju ujedno spadaju među najslabije plaćene rudare na kontinentu. Stoga su 9. marta započeli obustavu rada, a onda i štrajk glađu zahtijevajući 30 postotno povećanje plaća, njihovo redovito isplaćivanje, zatim povratak naknade za prehranu, prijevoz i stanovanje. No prije svega zahtijevali su reviziju ugovora o koncesiji iz 1999. godine, potpisanog s privatnom tvrtkom Euromangan, čiji su pravi vlasnici skriveni iza off-shore računa. Smatra se kako je glavni vlasnik Hristo Kovački, zloglasni rudarsko-energetski tajkun i političar. On je ujedno vlasnik rudnika Bobov dol gdje su u oktobru prošle godine radnici okupirali dio zgrada. Drugi navodni vlasnik je Krasimir Mihailov, u čijem su rudniku Oranovo 2013. poginula petorica rudara, dok bi manji partneri trebali biti Nikolaj Banev, neuspješni predsjednički kandidat 2016. godine, i Ivo Prokopiev, vlasnik lanca liberalnih medija i akter više političkih projekata desnice.

Prema radnicima, tvrtka Euromangan predstavlja opasnost ne samo za njihove plaće, već i za budućnost rudnika. Kako kažu, vlasnici su pokušali zaustaviti štrajk tako što su poplavili dio rudnika. Također su zabranili radnicima koji upravljaju pumpama da dođu na radno mjesto navodeći da se boje radničkih okupacija. Prema novinarskim izvještajima, tvrtka još od 2008. ne prijavljuje profit, što ujedno znači i da je oslobođena svih poreza, pa čak i naknade za koncesiju u protekle dvije godine. Sve što sada plaća je paušal od 50 tisuća eura godišnje – sasvim simboličnu cifru za eksploataciju najbogatijeg europskog nalazišta mangana.

Radnici bez nadnica

Naravno, povoljni uvjeti za koncesionara ne znače i dobre plaće za radnike. Dapače, oni dobivaju jedva polovicu prosječne bugarske plaće u ovom sektoru, odnosno svega 230 eura. Naknada za noćni rad je mizernih 14 centa po satu, a i takve plaće u pravilu kasne. Kada su se rudari pobunili početkom marta, isplaćene su im plaće za januar. Nakon štrajka, vlasnici su pristali na povećanje naknade za noćni rad… za jedan cent.

Dva posljednja štrajka u Vetrenu i Obročištu ponukala su Konfederaciju nezavisnih sindikata Bugarske (KNSB) da zahtijeva zakonsku regulaciju pitanja zaostalih plaća. Pozivajući se na nalaze inspekcije rada, KNSB navodi da je ukupna vrijednost neisplaćenih plaća negdje između 15 i 45 milijuna eura. No to je zapravo vrlo konzervativna procjena, koja se temelji na onome na što su sami radnici u štrajku upozorili, a nitko ne zna koliko ih je još bez plaće koji se ne bune. Sindikalni prijedlog, koji je i službeno uručen Ministarstvu socijalne politike i Parlamentu nikada nije dobio odgovor, što jasno pokazuje razinu interesa institucija za ovaj problem.

Neisplata plaća ne pogađa samo rudare ili krojačice u provincijskim izrabljivačkim tvornicama, već i one koje se voli smatrati dijelom “ekonomije znanja”. Pedeset radnika telekoma nedavno je također štrajkalo zahtijevajući neisplaćene plaće. U znak protesta blokirali su cestu prema aerodromu, a njihov je predstavnik ispričao kako nisu dobili plaću već tri mjeseca te kako je zbog toga velik dio radnika već napustio posao na što je firma jednostavno odgovorila – novim zapošljavanjima. Unatoč zakonskim mogućnostima da država kompenzira neisplaćene plaće radnicima bankrotiranih firmi, u stvarnosti je procedura toliko komplicirana i rezultati toliko slabi da se cijeli postupak radnicima jedva isplati. Paradoksalno, fond za naknadu neisplaćenih plaća toliko se slabo koristi da je država oslobodila poslodavce obaveze uplate zbog viškova, dok radnici bez plaća i dalje štrajkaju.

U prvom tomu Kapitala, Marx objašnjava kako radnik uvijek zapravo kreditira kapitalista jer dobiva plaću za ono što je već odradio. U Bugarskoj ga izgleda dvostruko kreditira, jer ne dobiva svoju nadnicu ni nakon što je odradio posao.