Popovska lingvistika: poslanica “velikog dobavljača”

Foto: AFP / Hrvoje Polan
Foto: AFP / Hrvoje Polan

Čini se da krajnje neizvjesna sudbina najveće hrvatske kompanije nimalo ne zabrinjava najveću instituciju civilnog društva u državi – katoličku Crkvu. A zašto i bi? Osim povremeno istaknutih kolizija nedjeljom, uglavnom je riječ o paralelnim kolosijecima. Dok Agrokoru obilne državne subvencije nisu bile dovoljne za opstanak na tržištu, one koje prima Crkva, zajamčene Vatikanskim ugovorima, sasvim su dovoljne: kako one izravne, tako i one neizravne putem radnih mjesta u obrazovnom sustavu. Također, ovaj “veliki dobavljač” ima “prirodni” monopol na svom tržištu, a i lišen je kreditnih opterećenja, osim onih zagrobnih.

Potvrdu Crkvine indiferencije prema tržišnim turbulencijama i stanju nacionalne ekonomije, priuštila nam je jučerašnja Uskršnja poslanica kardinala Josipa Bozanića. Iako je žanr tih poslanica mahom zasnovan na raskoraku s društvenom realnošću, ovaj put je kardinal žanr doveo do točke pucanja, približivši se pritom nekim susjednim žanrovima, poput fantasyja. Dakle, cijela poslanica je posvećena navodnom napadu na hrvatski jezik. Naravno, motiv je očigledan: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Svašta je kardinal u poslanici nadrobio, ali vrhunac predstavlja interdisciplinarni zaključak, zasnovan na ognjištarskoj lingvistici i geopolitičkim teorijama admirala Davora Domazeta Loše: napad na jezik samo je uvertira u vojni napad na Hrvatsku.

Tko bi nas trebao napasti, nije sasvim jasno. S obzirom na materijalno stanje Hrvatske vojske, posebice avijacije, čini se da možemo napasti jedino sami sebe. Međutim, kao što Crkvu ne zanima ni nacionalna ekonomija, ne zanimaju ni silna proturječja niti petparačka logika. Da ponovimo: a zašto i bi? Društvena uvjerljivost ovakvih poslanica i sličnih crkvenih političkih istupa ne proizlazi iz samog sadržaja, već iz spomenute infrastrukturne moći: radi se o najjačoj instituciji civilnog društva u državi. Ona ne samo da osigurava infrastrukturnu podršku HDZ-u i njegovim političkim satelitima i partnerima, već u mnogim dijelovima države, pogotovo ruralnim i ekonomski zapuštenim, Crkva predstavlja gotovo jedinu društvenu infrastrukturu i prostor okupljanja zajednice.

Prozivanje Crkve da se ne miješa u politiku nego bavi “duhovnim” stvarima, jednako je politički naivno kao i zasnivanje stava o zajedničkom jeziku isključivo na znanstvenom dokazu. Politička konkurencija Crkvi ne može se iscrpiti samo na nužnoj kritici ovakvih poslanica. Ona se može izgraditi jedino mukotrpnim širenjem drukčije mreže solidarnosti i društvene infrastrukture koja nipošto ne smije isključiti one koji u crkvenim odajama pronalaze društvenu utjehu i politički smisao.