Za rješavanje prve točke prošlotjednog samita čelnika zemalja Europske unije u Bruxellesu bilo je predviđeno tek nekoliko minuta. Radilo se o ponovnom izboru Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća. Međutim, upravo je Tuskova matična zemlja, Poljska, tu formalnost pretvorila u dulju raspravu. Poljska predstavnica u Europskom vijeću, premijerka Beata Szydło, prošli je četvrtak, na prvom danu samita, izjavila da ne odobrava zaključke sastanka, tj. još jedan Tuskov mandat, i zbog toga smatra da ni samit“nije relevantan” budući da se zaključci u Europskom vijeću (većinom) donose konsenzusom.
Poljska vlada inzistirala je na drugom kandidatu Jaceku Saryuszu-Wolskom, zastupniku u Europskom parlamentu. Tuska tereti za zloupotrebu svoje funkcije s ciljem miješanja u domaću politiku, smatrajući ga odgovornim za opomene Europske komisije koje su prošle godine izrečene Poljskoj nakon političke krize izazvane reformom Ustavnog suda. Reizbor Donalda Tuska službena Varšava vidi kao napad na Poljsku i nastavak njemačke dominacije nad Europskom unijom. No poljska isprazna prijetnja bila je očigledna u trenutku kada su se sve ostale članice, uključujući njihove “prirodne” višegradske saveznice, odlučile podržati Tuska. Nakon zajedničkih ksenofobnih istupa ovih zemalja u vrijeme izbjegličke krize, a kasnije i najava Viktora Orbańa i Jarosława Kaczyńskog o provođenju zajedničke “kulturne kontrarevolucije”, čini se da su ovoga puta neposredni ekonomski interesi ovih zemalja, čvrsto vezani uz Njemačku, ipak prevladali nad “solidarnošću” motiviranom kulturnim nazadnjaštvom.
Uzoran briselski đak
Tusk se politički isprofilirao kao liberal već u studentskim danima. Za vrijeme komunizma djelovao je u opozicijskim krugovima okupljenim oko male grupe liberala iz Gdanjska. Jedan je od osnivača Građanske platforme (PO), inače članice Europske pučke stranke (EPP), a 2003. godine postaje je njezin čelnik. Godine 2007. njegova je stranka dobila parlamentarne izbore i Tusk postaje poljski premijer i tu će funkciju zadržati i nakon izbora 2011. Ekonomska politika njegove vlade uglavnom je ostajala u okvirima europskog neoliberalnog konsenzusa, a Poljska je opetovano dobivala pohvale sa Zapada kao najuspješnija tranzicijska priča. Doduše, Tusk je znao pokazati i dozu pragmatizma, pa se na vrhuncu europske ekonomske krize, kada se i Poljska približila recesiji, odlučio na blagi otklon od liberalne ekonomske ortodoksije, povećavajući javnu potrošnju i stvarajući veliki proračunski deficit.
Ipak, kako se u globalu pokazao vjerodostojnim zagovaračem slobodnog tržišta, privatizacija i mjera štednje, postaje i primjeren kandidat za obnašanje važnih funkcija Europske unije te je 2014. godine izabran za predsjednika Europskog vijeća. Budući da se radi o relativno novom tijelu u institucionaloj strukturi Europske unije (od 2009.), a Tusk je tek drugi predsjednik te autsajder u “briselskom balonu”, koji govori lošim engleskim (ali jako dobro komunicira na njemačkom), mnogi njegovi europski kolege predviđali su da će se u novoj ulozi loše snaći. Međutim, novi predsjednik Vijeća uskoro usavršava svoj engleski, kao i osnove vođenja europske politike. Otkad je preuzeo svoju dužnost, Europu je pogodilo nekoliko kriznih momenata, grčki bailout, izbjeglička kriza i Brexit, a Tusk nikada nije pokazao nikakvu ambiciju za iskakanje iz zadanih okvira.
Ukoliko događanja od prošlog četvrtka u Bruxellsu imaju nekakvo značenje, omjer glasova od 27:1 za Donalda Tuska prije svega može značiti želju čelnika zemalja EU-a za održavanjem stabilnosti. Uz to, diplomatski debakl poljske vlade pokazuje da je tobožnji otpor Njemačkoj od strane srednjoeuropskih nacionalističkih vlada, u velikoj mjeri tek poza koja nema realno materijalno uporište. Nepromišljena gesta premijerke Szydło mogla bi gurnuti Poljsku na europsku marginu ili kako će se uskoro govoriti, “ograničiti joj brzinu”.