Sklonost europskih dužnosnika upotrebi pedagoške terminologije da bi se opisali politički procesi u Uniji nije nikakva novost. Nakon svih “zadaća” koje su morale “ispuniti” istočnoeuropske zemlje radi pristupanja Uniji, nikoga ne bi trebalo iznenaditi što se za dobar dio njih sad predviđa uspostava razreda s posebnim potrebama. Iako će mnogima to s pravom izgledati kao nezasluženi šamar. Naime, na jučerašnjem samitu “velike četvorke” u Versaillesu, na kojem su sudjelovali predstavnici Njemačke, Francuske, Italije i Španjolske, formulirao se čvrsti plan uspostave “Europe s više brzina” koji će velike zemlje bez sumnje uspjeti progurati na skorom sastanku svih članica organiziranim radi proslave šezdeset godina od potpisivanja Rimskih sporazuma 25. marta.
Prijedlog “više brzina” nedavno je u svojoj Bijeloj knjizi oživio predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker kao svojevrsni odgovor na izlazak Britanije iz Unije. Iako su detalji još uvijek sasvim nedostupni široj javnosti, sigurno je kako se njime nastoje “umiriti duhovi” u Zapadnoj Europi, osobito Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj, u kojima se skoro održavaju izbori na kojima se predviđaju dobri rezultati “antieuropskih” stranka. Uzrok njihove popularnosti, baš kao i u britanskom slučaju (procjenjuju europski čelnici), leži u nezadovoljstvu stanovništva općenito migracijom, a specifično migracijom istočnoeuropskih radnika na Zapad. Podjelom Unije u razred za napredne i one koji (prema riječima Angele Merkel) “kaskaju” moglo bi poslužiti kao pozitivan signal za takve birače.
Od lošeg prema gorem
Brzine u tom prijedlogu doista više podsjećaju na razrede: naime, nije toliko riječ o tempu koliko o intenzitetu integracija. Po svemu sudeći, planira se da zapadnoeuropske zemlje učvrste svoju suradnju dok bi se ona istovremeno ponešto oslabila sa zemljama Istoka. Prva bi mogla stradati otvorenost granica za kretanje ljudi, inače do sada jedan od “stupova” EU. Mnogi elementi zajedništva, poput obrane, vanjske politike, slobode kretanja ili strukturnih fondova bili bi rezervirani za bogatije i “uređenije” zemlje koje bi time jačale svoju koheziju. Što bi dakle ostalo siromašnima koji bi bili uskraćeni za ravnopravno sudjelovanje u određivanju politike Unije? Ostalo bi im, dakako, “slobodno tržište”, odnosno pravo da nastave uvoziti robu i kapital sa Zapada. To je jedini “stup” koji se u Uniji nikada ne dovodi u pitanje.
EU je uvijek bila izrazito asimetričan projekt, i u intenciji i u rezultatima, no njime se do sad barem formalno nikome nije priječilo da ravnopravno sudjeluje samo zato što ne pripada klubu razvijenih. Ovoga mjeseca mogli bismo napraviti odlučan korak od lošeg prema gorem. Teško se oteti dojmu da je stvar manje u “kaskanju” Istoka, a više u potrebama Zapada, koji nema problema s poslovanjem u novim članicama, ali im je nesklon ustupiti politička i socijalna prava. Konkretni prijedlog još dakako čekamo, ali neke se stvari čine izvjesnima: nikome po pitanju migracija neće npr. pasti na pamet da obaveže poslodavce da ne ruše cijenu rada samo zato što ga obavljaju istočnoeuropski radnici. Niti će – još smo sigurniji – vlade poput one hrvatske, koja se ovih dana bavi npr. falsificiranjem historiografije, prepoznati da je ovo pitanje nešto oko čega bi se trebale angažirati.