Zapadnoeuropske kompanije, opravdano optužene za prodaju lošije kvalitete prehrambenih i kozmetičkih proizvoda na tržištima post-komunističkih zemalja koje su članice EU, pokušale su ove prakse objasniti “razlikom u ukusu potrošača na siromašnijim i bogatijim unutarnjim tržištima Europske unije”. Time su neuspješno pokušali cijelu stvar prikazati kao zadovoljavanje potreba tržišta, a s ciljem izbjegavanja milijunskih penala koji bi bili jednostavno rješenje za stati na kraj ovim odavno poznatim praksama.
Taktika patronizacije i psihologizacije naroda postsocijalističkih zemalja, kao taktika diverzije sa realnog problema u ovoj priči, ovime nije iscrpljena, nego tek otvara vrata još kreativnijim izlikama. Tako se kapitalistička logika u kojoj je trgovačka marža prioritet veći od baš svih ostalih (društvenih, zdravstvenih, itd.) prihvaća kao neosporivi nadzakon pa se ne propituje previše ni sljedeći zaključak jednog analitičara: “kompanije su reducirale najskuplje sastojke kako bi zadržale ‘pristupačnost’ svojih proizvoda kupcima na siromašnijim tržištima, uz istovremeno zadržavanje iste razine profitnih marži.” No, zanemaruje se činjenica da su, barem u Hrvatskoj, cijene spornih proizvoda jednake onima u Njemačkoj, a u ponekim slučajevima čak i veće, usprkos ogromnim razlikama u životnim standardima ljudi u ove dvije zemlje. Pri pokušaju legitimacije ove izjave zanemaren je ostao i zdravstveni aspekt, barem do uplitanja Rumunjske u priču.
Rumunjski stručnjaci postavili su pitanje povezanosti “redukcije najskupljih sastojaka” u korist šećera i pretilosti školske djece u ovoj zemlji. A odgovor je bio gotovo nevjerojatan: “u Rumunjskoj postoji manjak informacija, majke nemaju dovoljno znanja o pravilnoj ishrani djece”. Ovo dakako “zvoni” na neku skupu i opširnu medijsku kampanju koja će upozoriti majke bez interneta da je šećer štetan za zdravlje njihove djece. Društveni problemi kojeg stvaraju kapitalističke kompanije s ciljem zadržavanja profitnih marži opet se ne rješavaju tamo gdje im je mjesto – u ekonomskoj domeni i odnosu moći zapadnih kompanija spram istočnoeuropskih država – već se umjesto saniranja problema niske kvalitete spornih proizvoda rješenja traže u promjeni ponašanja “žrtava” ovakve ekonomske logike.
Domene rješenja
Isto potvrđuje i iduća rečenica koju su sa Reutersa spremno prenijeli zapadni mediji pa čak i kad se dozvole natruhe ekonomskog diskursa, on se odmah vješto stapa s novom psihologizacijom, ovaj put uz male natruhe čak i historijskog konteksta: “u središnjoj i istočnoj Europi prihodi su i dalje znatno niži nego na zapadu, stoga potrošači, ‘uvjetovani’ nestašicama iz komunističkog perioda preferiraju kvantitetu nad kvalitetom”.
Da ova stvar neće biti riješena na korist istočnoeuropskih potrošača postalo je jasno nakon sastanka ministara na europskoj razini, instanci bez ikakve realne moći. Tamo su naime istočnoeuropske zemlje tražile osnivanje nove komisije za pregled proizvoda koji odlaze na istočna tržišta. Protiv ove dodatne birokratizacije bili su njemački predstavnici kazavši kako nema potrebe za 700 novih službenika. Izjava je dakako izazvala lagano zgražanje među istočnoeuropskim predstavnicima, no njemački delegati bili su u pravu. Ovaj problem treba riješiti tamo gdje mu je mjesto, u domeni financija: ogromnim financijskim penalima spornim kompanijama, poput onih koje je Španjolska naplatila Googleu. Zapadnoeuropske kompanije u tom slučaju imaju izbor ili će pristati na snižavanje svojih marži ili izgubiti dio istočni tržišta.
Ironično, najveća prepreka ovakvom rješenju upravo su same istočnoeuropske države koje su posljednjih 26 godina, poput dobrih europskih učenika, navikle stvari rješavati osnivanjem novih komisija, umjesto da osiromašene proračune pune nabijanjem velikih financijskih penala za svaki ovakav prijestup. Zapadne kompanije obično su u grčevitoj borbi za sve skučenija nova tržišta, stoga bi im prepustiti ono veliko nekoliko stotina milijuna ljudi uzrokovalo veće gubitke od snižavanja marži.