“U socijalizmu si mogao kupiti samo jednu vrstu čokolade”. Tom se krilaticom desetljećima potvrđivala ispravnost puta kojim je Istočna Europa krenula 1991. godine. U popularnom imaginariju konkurirala joj je jedino zloglasna nemogućnost kupnje banana koja je godinama morila socijalističkog trudbenika sitog stanarskog prava, industrijskih radnih mjesta i nekonkurentnog besplatnog zdravstva. Slijedeći popularne mitove, mogli bismo zaključiti kako je jedini razlog zašto je realsocijalizam opstao na Kubi dok je propao u Europi taj da na Karibima dobro uspijevaju i kakao i banane. Kako bilo, obećavani konditorsko-voćarski raj na zemlji koji je trebao nastupiti napuštanjem socijalizma i uspostavom slobodnog tržišta prehrambenih proizvoda ipak se pokazao teže dohvatljivim.
Za početak, mnoge su zemlje otkrile da je – umjesto nabujale male privatne inicijative i njezinih proizvoda – domaća tržišta preplavila roba velikih stranih kompanija, koje su sa svojim značajnim kapitalom lako izgurale lokalnu konkurenciju. Još gore, iste te velike kompanije brzo su zaključile da se novo tržište može osvojiti a da se ne poštuju standardi usvojeni za Zapad. Njihov trijumf bio je toliko uvjerljiv da se na Istoku lako mogla prodavati znatno lošija roba bez da se ugrozi tržišni udio. To je problem na koji su godinama bespomoćno upozoravale udruge za zaštitu potrošača bez ideje kako bi mu se moglo doskočiti. Nova se nada na horizontu pojavila prošli tjedan kada su vlade Mađarske, Slovačke i Češke najavile kako će zajedno ovu nepravdu pokušati riješiti na najvišoj europskoj razini.
“Mi smo zapravo europska kanta za smeće”, konsternirano je zaključio češki ministar poljoprivrede Marián Jurečka najavljujući novi “zakon EU” koji bi propisivao obavezu iste kvalitete istog proizvoda u svim zemljama Unije. Riječ je o neobičnoj inicijativi, osobito stoga što je pokreću zemlje posljednjih godina poznate kao veliki protivnici općih pravila na razini EU koja ugrožavaju nacionalnu suverenost. No to su ujedno i zemlje koje su među prvima dovele u pitanje rezultate “demokratskih promjena” pokrenutih ranih 1990-ih, najavljujući tijekom posljednjih nekoliko godina da traže nove puteve za svoje zemlje, različite i od onih socijalističkih i od onih liberalnih. “Novi putevi” već su uvjerljivo razmontirali tragove kritičnih medija ili “civilnog sektora” bez da su na bilo koji način riješili socijalne probleme ovih zemalja.
Njihovi nositelji valjda računaju da bi ovom posljednjom inicijativom mogli ispuniti barem izvorni tranzicijski san – onaj o kvalitetnoj ponudi čokolade – kad već ne mogu nijedan drugi.