Izleti daleko od stvarnosti: nova-stara politička klima u Makedoniji

Foto: AFP / Robert Atanasovski / Postizborno slavlje pristalica VMRO-DPMNE-a. Decembar 2016. godine
Foto: AFP / Robert Atanasovski / Postizborno slavlje pristalica VMRO-DPMNE-a. Decembar 2016. godine

Tek što se učinilo da će Makedonija nakon dvije godine nestabilnosti dobiti stabilnu vladu, dogodio se novi politički prevrat. Nakon što je predsjednik odbio dati mandat za sastav vlade koaliciji socijaldemokrata i albanske platforme, u zemlji se ponovno rasplamsala nacionalistička retorika.

Ćorsokak u kojem se Makedonija ponovno našla posljednjih dana ljudima koji ovdje žive ne predstavlja nikakvu posebno novu situaciju. Nakon niza javnih političkih spinova, manipuliranja vijestima i prosvjeda stranačke klijentele na ulicama Skopja, atmosfera straha i tenzija “konačno” je postala stvarnom. Premda je jasno da su političke stranke koristile sve oblike manipulacija kako bi duboku krizu (koja je rezultat korupcije i državne represije) pretvorile u etničke sukobe, nacionalističke manifestacije postale su u tom procesu nažalost pravim problemom.

Ako smo i mogli pomisliti da se nakon masovnih socijalnih i nadetničkih mobilizacija protiv vladajuće koalicije VMRO-DPMNE-a i DUI-ja dogodio ozbiljan iskorak koji je stvorio novu političku realnost u ovoj zemlji, sada možemo zaključiti da nije došlo ni do kakve definitivne političke promjene. Društvo će biti oblikovano i određeno rezultatima interakcije progresivnih i reakcionarnih snaga. Reduciranje rasprave na argumente poput “tko je prvi počeo”, što posljednjih dana viđamo čak i među lijevim aktivistima, u konačnici će dovesti do jačanja etničkih pozicija uz objašnjenje zaštite od napada drugih. Umjesto nastavljanja takvih rasprava, ovdje bih radije želio naglasiti legitimnost i albanskih zahtjeva i makedonskih potreba, uz naglasak da su pritom izrazito problematični načini na koje su političke elite artikulirale ove političke zahtjeve.

Albanski zahtjevi i makedonske potrebe

Albanska platforma nastala je u trenutku kada nije bilo konteksta za zahtjeve koje je ona postavila (poput provođenja albanskog jezika kao službenog u cijeloj zemlji). Nakon 10 godina sudjelovanja u vladi, DUI je odjednom naveo popis zahtjeva čija bi realizacija osigurala veću jednakost makedonskim Albancima. Tim su činom istovremeno priznali poraz politike koju su sami provodili prethodnih 10 godina. No, opravdanje koje nude za ovakav razvoj situacije jest da ranije nije bilo šanse uz “dobru vjeru” koalicijskog partnera uvjeriti u principe sada iznesene u zahtjevima. Stoga je prema njima, postizborno stvaranje koalicija predstavljalo izvrstan tajming za uvjetovanje albanskog sudjelovanja u vladi rješavanjem nagomilanih problema koje bi se zaista već jednom trebalo riješiti. Međutim, “jednom za svagda” pristup rješavanju albanskih problema u Makedoniji došao je u trenutku kad su Albanci napokon prestali glasati po etničkim linijama i na decembarskim izborima glasali za socijaldemokratski SDSM, tradicionalno promatranu kao etnički makedonsku stranku. Stoga je objašnjenje koje su ponudili albanski zastupnici neodrživo u kontekstu realne društveno političke situacije koja je prethodila izborima.

Usprkos tome, situaciju u zemlji zapalila je reakcija VMRO-DPMNE-a ali i značajnog dijela etničke makedonske zajednice. To je stvorilo društveni momentum koji prekida s kontekstom prosvjeda koje smo poznavali posljednje dvije godine. Razumljivo je, takav se razvoj događaja jednim dijelom mogao i očekivati, s obzirom na ucjene albanskih stranaka, no ona je usprkos tome ipak definitivno preoblikovala političku klimu u zemlji. Pozivi protiv upotrebe albanskog jezika, zazivanje čiste Makedonije, za obranu ustavnih odredbi i unitaristički karakter zemlje, također su pretjerani i iščašeni u odnosu na snagu postavljenih albanskih zahtjeva. Na ovaj su način, ova dva “izleta” daleko od stvarnosti pridonijela međusobnom radikaliziranju retorika koje nemaju nikakvo utemeljenje u činjenicama.

Albanski jezik službeni je jezik u Makedoniji već godinama i u upotrebi je na brojnim, iako ne svim, razinama državne administracije. To znači da je mobilizacija s ciljem sprječavanja “opasnosti” koja prijeti od albanskog jezika potpuno promašen fokus. S druge strane, zahtjev albanskih stranaka da ih se uključi u pregovore s Bugarskom (koja zbog nerazriješenih historijsko-kulturoloških pitanja sprječava početak pristupnih pregovora Makedonije i Europske unije) na sličan način predstavlja potpuno iracionalan zahtjev, jer između ove dvije zemlje trenutno ne postoje nikakvi formalno otvoreni pregovori. Iz gore navedenih primjera očit je način na koji se dominantnim diskursom, kroz zagovaranje stvari koje u realnosti ne postoje, oblikuje političku stvarnost u zemlji i na taj način stvara ozbiljne društvene tenzije i materijalne preduvjete za buduću socijalnu dezintegraciju. Jednom kad se spirala spinova zakovitlala i počela privlačiti pristalice, postaje sve teže zadržati poziciju viših etičkih vrijednosti, poput istine.

Nacionalizam, ljevica i socioekonomska pitanja

Baš kao i u SAD-u i u Europi svjedočimo ekstremnim i inače nezamislivim načinima na koji politika oblikuje istinu. Stoga bi umjesto lamentiranja nad periodom post-istinitosti, progresivne snage trebale pristupiti političkom modeliranju drugačijih istina. Isticanje činjenica trenutno se čini izgubljenim slučajem za koje se ne zalažu ni najokorjeliji liberali. U Makedoniji, implementiranje ovoga pristupa značilo bi stvaranje novih valova socijalnih mobilizacija koje bi se predstavile kao društvena istina. Postoji naime ozbiljan segment društva, u biti, njegova većina, koja je i dalje spremna okupiti se oko zahtjeva emancipatorne političke agende. No, s obzirom na sada već raspršeni društveni pokret iz 2015. godine, čini se izrazito teško zamisliti ponovni zamah takve društvene snage u ovako kratkom periodu. Bez takvog nečeg, i uz otegotne okolnosti oživljavanja tenzija po etničkim linijama, može se očekivati da će veliki dio u prethodne dvije godine formirane “nove većine” regresirati natrag na binarna ograničenja pozicije žrtve i agresora.

Za trenutni društveno politički moment u zemlji krucijalno je da ljevica počne adresirati etnička pitanja. Njezin dosadašnji značajan neuspjeh leži u fokusiranju samo na socioekonomske probleme. Premda su socioekonomska pitanja svakako pristup koji treba razvijati i kojim se treba baviti, sada se pokazuje kako je indiferentnost prema važnim društvenim problemima poput etničkih ozbiljan nedostatak jer se ne smije ignorirati politički kontekst u kojem se neka politička akcija provodi. Kada ljevica prepusti etnička pitanja samo nacionalističkoj desnici i time ih učini njihovom ekskluzivnom temom, moguć je scenarij kakvog danas gledamo u Makedoniji. Desnica koristi etnička pitanja kako bi zakrila socijalne i ekonomske nepravde, taktika kojoj ljevica često prigovara, no uporno prepušta desnici teren za njeno uznapredovanje.

Od ljevice se i u ovom slučaju traži da ponudi progresivan i obuhvatan odgovor čija bi ulazna točka morala počivati na načelima slobode, jednakosti i emancipacije, uz istovremeno prioritiziranje marginaliziranih društvenih skupina. To bi značilo zajedničku lijevu platformu u kojoj bi jednako bili zastupljeni i zahtjevi Albanaca za jednakošću i potreba Makedonaca da sačuvaju svoj identitet. No, ta platforma mora istovremeno adresirati primjerice i prava Roma na obrazovanje. Ovo stvara mogućnost za ujedinjavanje navedenih zahtjeva i potreba, koje su pritom još i kompatibilne. Način na koji će ih se prezentirati, ovisi o njihovom diskurzivnom oblikovanju koje bi ih organski prikazalo kao srodne.

Nažalost, svjedočimo spinovima i manipulaciji koji generiraju nestabilnost u zemlji, no sada, postavljeno u regionalni i međunarodni geopolitički kontekst, to poprima još šire razmjere. Radi se o uvjetima koji prethodno nisu imali nikakvu ulogu u razvoju situacije u Makedoniji, dok sada rađaju istim destabilizacijskim potencijalom u kontekstu širih geopolitičkih konfrontacija. Posljednjih dana “istok” i “zapad” sve više postaju dijelom makedonske krize. Invokacijama “ruskih” ili “američkih” interesa na Balkanu, kao “šire slike”, vidimo upletanje međunarodnih silnica u kontekstu u kojem, realno, postoji potpuni izostanak “stranog interesa”, barem, sve dok ti interesi ne postanu stvarni, samim zazivanjem međunarodnih interesa. S obzirom na razvoj situacije protekle dvije godine, jedna je stvar sigurna – nema prečaca ka stabilizaciji i normalizaciji situacije u zemlji. Razrješenje situacije nije ni približno na horizontu skore budućnosti. Zapravo, u Makedoniji trenutno svjedočimo prilagodbi takvog modela vlasti kojem je za opstanak potrebno društvo koje se kontinuirano nalazi na prekretnicama i čija je nepredvidivost političkog razvoja postala norma, umjesto iznimke. Stoga je možda i trenutna napetost tek još jedna razina nestabilnosti na koju se moramo naviknuti. Druge predvidive opcije djeluju još tragičnije.

S engleskog prevela Andrea Milat