Prema informacijama koje su objavile brojne novinske agencije, Kraljevina Danska prva je zemlja u svijetu koja je uspostavila instituciju “digitalnog ambasadora”. Suprotno onome što bi sugeriralo ime, nije riječ o nekoj smartfon aplikaciji koja će zamijeniti dansku diplomatsku službu, već o živoj i stvarnoj osobi koja će unutar te službe imati specifičan zadatak. Digitalni ambasador bit će u osnovi osoba zadužena za komunikaciju s tzv. informacijskim divovima, tj. kompanijama poput Googlea, Facebooka ili Microsofta. Drugim riječima, radi se o nekoj vrsti sasvim neprikladno imenovane agencije za privlačenje stranih investicija, osobito kreirane kako bi se umilila monopolistima jednog sektora.
Suprotno standardnoj praksi u komunikaciji država s investitorima, Danska je taj posao odlučila prepustiti Ministarstvu vanjskih poslova. U obrazloženju te odluke, ministar Anders Samuelsen iznio je sljedeću tvrdnju: “Ove kompanije su postale nova vrsta nacija, i to je nešto što trebamo uzeti obzir […] One na Dansku utječu jednako kao i druge nacije. To je nova realnost”. Prvi diplomat jedne europske zemlje tako je jednim potezom poništio definiciju suverenih država koja je u međunarodnim odnosima vrijedila stoljećima. Umjesto konzervativno shvaćene kontrole nad definiranim teritorijem i stanovništvom putem instrumenata državne vlasti, Samuelsenova nova realnost kao države tretira sve one aktere čiji je proračun dovoljno velik da im konkurira.
Sasvim nenamjerno, danski novi tretman tehnoloških divova je otvorio i pitanje karaktera tih navodnih “novih nacija”. Jer, riječ je o kompanijama u privatnom vlasništvu, čiji je suveren neizabrani upravni odbor, čiji su podanici u osnovi zaposlenici, a čiji se veliki proračuni pune preprodajom osobnih podataka korisnika, praksom koja bi u svakoj “staroj naciji” bila ilegalna. To što su IT divovi postali toliko utjecajni naposljetku je posljedica spremnosti država da im u poreznom smislu “gledaju kroz prste” te da im prepuštaju da besplatno koriste osobne podatke njihovih stanovnika, čija bi prava formalno trebale štititi.
Daleko od neke “nove realnosti” na koju bi države tek trebale reagirati, status privatnih kompanija kao “novih nacija” posljedica je svjesne odluke vlada “starih nacija” da dio ingerencija ranije podložnih demokratskoj proceduri sada prepuste diktatu privatnih kompanija.