Iako je neposredno pred smrt krajem 1990-ih, nakon desetljetne vladavine u Hrvatskoj, Franjo Tuđman bio u sutonu svoje popularnosti, ovaj ceremonijalno zvani “prvi hrvatski predsjednik” posljednjih godina doživljava svoj veliki comeback kao fantazirani “otac Domovine”. Nekada simbol hrvatskog tranzicijskog zaostajanja, autoritarni je šef države sada uvjerljivo kanoniziran, i to na obje strane političkog spektra.
Sedamnaesta obljetnica smrti Franje Tuđmana prošla je u hrvatskim medijima prilično stidljivo. Bivši predsjednik očito nije naročiti clickbait potencijal pa su tako izostali omiljeni žanrovi: “Evo što je Tuđman…” ili “Otkrivamo nepoznate epizode iz…”. Teško da to možemo pripisati uredničkom pijetetu prema uspomeni na preminulog. Ono što smo imali su fotogalerije s mise zadušnice i polaganja vijenaca, popraćene floskulama prisutnih, nekoliko suzdržanih komentara o političkom nasljeđu, “gdje su i što rade” rubrika o Tuđmanovoj obitelji i tu i tamo pokoja anketa sa stručnjacima za mrtve državnike.
Tu stidljivost uglavnom možemo pripisati političkom konsenzusu o povijesnoj ulozi Franje Tuđmana, bolno očitome u činjenici da je vijenac na Mirogoju položio i novi predsjednik SDP-a Davor Bernardić. Ipak, tu i tamo ponešto zaiskri oko Tuđmanova nasljeđa, uglavnom na razini dnevnopolitičkog folklora. Ovaj su put dva medijska istupa nešto prije samo obljetnice podigla malo prašine. Slučajnom koincidencijom ili ne, radilo se o istupima dvaju političara s otoka Brača. Prvi se tiče intervjua koji je Jutarnjem listu dao HDZ-ov ministar graditeljstva i prostornog uređenja, Lovro Kuščević, dok je drugi istup onaj bivšeg SDP-ova ministra uprave, Arsena Bauka, u obliku posta na Facebooku.
Sliku tvoju ljubim
Inspirirana velikom Tuđmanovom slikom u Kušćevićevom uredu, novinarka ga je upitala za pojašnjenje te kustoske odluke. Ministar je odgovorio: “Držim kako na predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, utemeljitelju RH, moramo stvarati, rekao bih, tuđmanizam kao jednu državotvornu viziju i doktrinu koju treba izučavati i na njoj graditi razvoj Hrvatske. Zaslužan je za stvaranje moje stranke HDZ-a, utemeljitelj je moderne Hrvatske te zaslužuje biti u svakom državnom uredu.” Kao i u većini dosadašnjih pozivanja na “tuđmanizam” kao tobožnju političku doktrinu izostao je bilo kakav oblik elaboracije te doktrine. Od samog Kuščevića je, naravno, teško to i očekivati. O talentu za distinkcije možda najbolje svjedoči odgovor na jedno od sljedećih pitanja u intervjuu. Potaknuta činjenicom da je ministar s Brača, novinarka ga je upitala navija li za Hajduka. Uz ogradu da baš i nije ljubitelj nogometa, Kuščević je odgovorio: “naravno da navijam jer navijam za cjelokupni hrvatski sport”. To je, otprilike, najviše što možemo izvući o Tuđmanovoj državotvornoj viziji iz političkog profila sadašnjih HDZ-ovih dužnosnika, pogotovo u svjetlu činjenice da se radi o daleko najomraženijoj figuri s hrvatskih stadiona devedesetih, svejedno radilo se o Maksimiru ili Poljudu.
Iako naizgled vrlo neobično, čini se da o načelima tuđmanizma kao političke doktrine puno više možemo saznati iz tabora suparničke stranke – SDP-a. Upravo je bivši predsjednik te stranke, Zoran Milanović, možda i najokorjeliji “tuđmanist” u suvremenoj hrvatskoj politici. No tome ćemo se vratiti nešto kasnije. Dakle, Arsen Bauk je odlučio reagirati na mutavu reakciju čelništva HDZ-a na postavljanje spomen-ploče članovima HOS-a u Jasenovcu. Kao što je poznato, skandal je izbio jer se na spomen-ploči poginulim hosovcima nalazi i grb udruge koji sadržava ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Inspiriran vjerojatno i kustoskim trendovima otočkog mu kolege Kuščevića, Bauk je izvijestio javnost da u njegovom uredu po novome stoji slika Franje Tuđmana u partizanskoj uniformi s petokrakom na čelu. Pritom je i dodao: “Pozivam sve ove koji su ‘za dom spremni’ da je dođu skinut. Ako im nije ‘delikatno’.”
S “delikatnim” se Bauk referirao na premijera Andreja Plenkovića koji je tim epitetom počastio situaciju u Jasenovcu. Kao i mnogo puta do sada, SDP-ovci se, ozbiljno potkapacitirani u političkoj imaginaciji, u kritici HDZ-a oslanjaju na prepoznata proturječja u njihovoj politici ili retorici. Ta se taktika, kao i u ovom slučaju, često svodi na karikaturu. Nije prvi put da iz SDP-a nastoje provocirati svoje političke oponente pozivajući se Tuđmanovu partizansku epizodu i kasniju karijeru u socijalističkoj Jugoslaviji. Nezgoda s takvim odavanjem počasti određenom dijelu Tuđmanove političke putanje jest u tome što izostavlja krajnji rezultat te putanje: političko konvertitstvo. HDZ-ovci se u svoju obranu mogu samo pozvati na evropske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima, a SDP ostaje na braniku političkog konvertitstva, odnosno – tuđmanizma.
Rezidencijalna književnost
Dakle, iz HDZ-a često čujemo zazive za okretanje tuđmanizmu, kao političkoj doktrini, dok u politici tu “doktrinu” uglavnom slijedi SDP. U nedostatku nekakvog ozbiljnijeg dokumenta, akademskog ili političkog, koji bi nam razložio elemente te doktrine, pokušajmo ih skicozno nabaciti. Može li se nešto izvući iz Tuđmanovih teorijsko-historiografskih radova? Sigurno može, ali rezultat bi bio pandan tome da političku doktrinu “pernarizma” pokušamo izvesti iz njegove “monetarne teorije”. Manje-više je riječ o radovima koje je Tuđman pisao u periodu socijalističke represije u vili u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Bez putovnice, ali s puno povijesne imaginacije, Tuđman je pripremao svoju teoriju za onaj trenutak kad nastupi raspad socijalizma. Riječ je o svojevrsnoj rezidencijalnoj umjetnosti, prilično raširenom fenomenu u suvremeno-umjetničkom svijetu. Književnici ili umjetnici odu u neki stari dvorac ili vilu uz jezero i tamo odvojeni od političko-socijalne stvarnosti kreiraju svoja djela. Tako je i Tuđman, u svojoj socijalističkoj rezidenciji, pisao krajnje maštovite knjige. Za pokazati razinu maštovitosti ne treba puno: na primjer, u prilog nekim svojim antisemitskim tezama, Tuđman se poziva, ni manje ni više, nego na citate Adorna i Horkheimera iz “Dijalektike prosvjetiteljstva”.
Postoje li možda neki obrasci koji bi se mogli uzeti iz njegove političke uloge i prateće retorike? Također nam je izbor prilično sužen i prepun proturječja. U tim prigušenim pozivanjima na doktrinu tuđmanizma, često se kao njeno ishodište ističe da je on “utemeljitelj moderne hrvatske države”. Pored toga što nemamo nekakav njegov političko-teorijski dokument u pozadini, države se ipak ne utemeljuju kao književni žanrovi ili modni trendovi. Da je tome tako, najbolje svjedoči činjenica da na suvremenoj hrvatskoj desnici nemamo ozbiljnu teoriju suverenizma. Tome dijelom doprinosi mit o predziđu kršćanstva kao jedan od ključnih elemenata hrvatske državnosti. Taj mit dio je nacionalnih fantazija gotovo svih perifernih evropskih država. Radi se o tome da se politička podređenost evropskim centrima moći i povijesni status topovskog mesa pretvori u poziciju moralne uzvišenosti. Pored krajnje karikaturalnog antibalkanskog mitelevropejskog kiča i sklonosti kao crtanju granica susjednih država, sve što od Tuđmana u domeni vanjske politike i navodnog suverenizma imamo je izjava Washington Timesu kako će ga “povijest smjestiti bok uz bok s [Franciscom] Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije”. Nešto slično tome kao kad se danas Šešelj identificira s Trumpom.
Feudalna trickle-down teorija
A kad smo već kod suverenizma, ne treba zanemariti niti ekonomsku dimenziju. Ima li nam što tuđmanizam ponuditi za ova ekonomski teška vremena? Skoro pa ništa. Često i oni koji su mu blagonakloni ističu kako mu je ekonomija bila slaba točka, kako je previše olako dopustio “divlju privatizaciju”. Iako je teško zamisliti kakva je privatizacija u takvim uvjetima mogla biti nego “divlja”. Naime, s obzirom na režim koji je prethodio, gotovo pa nitko od domaćih aktera nije imao dovoljno kapitala za ozbiljne privatizacije. No tu je proradila Tuđmanova povijesna imaginacija koju je brusio u socijalističkoj rezidenciji. Projekt stvaranja nacionalne buržoazije u otvorenoj maloj ekonomiji na evropskoj periferiji, od početka osuđen na neuspjeh (ne i za neposredne aktere), Tuđman si je nastojao opravdati anakronim prispodobama o dvjesto bogatih obitelji. Posrijedi je bila trickle-down teorija s feudalnom notom koju je naknadno pokušao razraditi Zlatko Canjuga. Iako mu teorija o “stališima” [staležima] nije prošla, na čuvanje je dobio Tuđmanovu najdražu igračku: NK Dinamo.
Dakle, iz Tuđmanova teorijskog i praktičnog djelovanja ne ostaje nam puno operativnih alata za političko djelovanje danas. Toga su svjesni i u HDZ-u pa se nikad ni ne odlučuju na ozbiljniju razradu njegove ostavštine. No čini se da nisu baš u SDP-u koji na određenim aspektima Tuđmanova nasljeđa želi graditi svoje politike. Tako je upravo bivši premijer Milanović predložio da se novi zagrebački aerodrom zove po Tuđmanu. Radi se možda o najvećoj travestiji tuđmanizma koju je prvi uočio Jurica Pavičić: aerodrom koji je dan u koncesiju privatnoj francuskoj kompaniji nosi ime po “utemeljitelju moderne Hrvatske”, a prijedlog je došao od suparničke političke stranke. Druga bitna odrednica SDP-ovog tuđmanizma je njihovo, već spomenuto, inzistiranje na Tuđmanovoj partizanskoj prošlosti i uklapanju antifašističke borbe u imaginarnu putanju hrvatske državnosti (“da nije bilo partizana, danas bi Istra…” pitaj boga šta). Zapravo, često je glavni oslonac SDP-ovog antifašizma upravo Tuđmanova “politika pomirbe” ustaša i partizana. No, niti je ta pomirba “civilizacijska vrijednost”, niti je išta više od Tuđmanova retoričkog imuniteta za vlastito konvertitstvo, a kamoli da predstavlja branu za ustaške politike, i onda i danas. Poslužimo li se u tretmanu tuđmanizma nogometno-kladioničarskim rječnikom, možemo zaključiti: odigran je X, ali ustaše idu dalje zbog gola u gostima.