Prošli je tjedan grčka vlada na čelu s Aleksisom Ciprasom doživjela kadrovsku rekonstrukciju. U još jednoj rundi prilagođavanja pogledima i zahtjevima Trojke i tržišta, Cipras je problematične ministre maknuo iz vlade ili ih je premjestio na manje utjecajne pozicije ili resore. Kao što smo već ovdje pisali, posrijedi je sasvim očekivan slijed događaja nakon neuvažavanja rezultata sad gotovo već zaboravljenog referenduma iz jula prošle godine na kojem je grčki narod većinski odbio uvjete Trojke.
Odbijanje daljnje konfrontacije s evropskim centrima moći po logici je političke tektonike dovela do klizanja Sirize prema centru. Ako se pristane na okvir koji nameću evropska pravila i tržišni diktati, kriteriji efikasnosti rada vlade i državne uprave prilično se izmjenjuju u odnosu na one na kojima je Siriza temeljila svoj program na izborima u januaru 2015. godine. Tako da nas ne treba isuviše čuditi odstranjivanje onih kadrova iz vlade koji nisu baš entuzijastični oko privatizacijskih procesa. Zadržavanje kontradiktornih pozicija unutar vlade značilo bi priličnu paralizu djelovanja, a u situaciji u kojoj Siriza prema istraživanjima javnog mnijenja za konzervativnom Novom demokracijom zaostaje čak 24%, to predstavlja najnepoželjniji scenarij.
Jalovi kompromis kao posljednja nada
Zapravo je Cipras sve nade stavio na jednu kartu: otpis dijela duga. Svi ustupci koje čini, uključujući i kadrovske, u funkciji su privoljanja “partnera” na recipročne geste s njihove strane. Cipras se tu oslanja na analize MMF-a i drugih, prema kojima je sadašnja razina duga nepremostiva prepreka bilo kakvom ekonomskom razvoju zemlje. Jedan od načina otpisa dijela duga bio bi i program “kvantitativnog opuštanja” Evropske centralne banke. Tim programom ECB kupuje obveznice zemalja članica Eurozone, ali je Grčka jedina izuzeta zasad iz programa.
Inače, ECB nema mandat da financira dugove članicama, ali je Mario Draghi uspio “provući” ovu mjeru legitimirajući je kao nužnu u procesu stabilizacije cijena, odnosno borbe protiv deflacije. Međutim, to lukavo zaobilaženje vlastitih pravila nasukalo se na kompromisu: ECB kupuje obveznice svim članicama eurozone sukladno njihovom udjelu u ekonomiji eurozone. Tako je, apsurdno, zasad najviše kupljenih obveznica onih njemačkih što ne da se ne može opravdati nikakvom ekonomskom argumentacijom, već i prilično ugrožava poslovanje tamošnjih mirovinskih fondova zbog činjenice da se obveznice zbog povećane potražnje izdaju po negativnim kamatnim stopama.
Dakle, Ciprasova logika, ali i sudbina prilično su jasni: oslanja se na jalove kompromise s evropskim vlastima u kontekstu potpuno nefunkcionale strukture eurozone. Dvije mu stvari dodatno ne idu u prilog: iduće godine održavaju se izbori u Njemačkoj i Angela Merkel sigurno neće riskirati već ugroženu poziciju kompromisima s Grčkom, a ionako bi Nova demokracija izvršavala politiku privatizacija i štednje bolje od Sirize.