Prema jučerašnjoj najavi, albanska vlada namjerava proširiti svoj sustav potpore “otvaranju novih radnih mjesta” kroz doniranje sredstava iz državnog proračuna privatnim investitorima. Program predviđa projektno financiranje investitora i isplatu 50% sredstava uoči pokretanja posla, dok je ostatak planiran za isplatu kasnije, u vremenu završetka “projekta”. S obzirom na skromne mogućnosti albanskog proračuna i projekti su vrlo ograničeni, pogotovo ako uzmemo u obzir koja je zapravo namjera albanske vlade. Riječ je naime tek o posljednjoj mjeri namijenjenoj razvoju tekstilne industrije, a provodi se u dogovoru s najvećim poslodavcima iz ove branše, koji su, prema priznanjima iz vlade, zapravo i autori vladinih programa.
Tekstilna je industrija do 1990. godine bila među najrazvijenijima u Albaniji te je zadovoljavala gotovo sve domaće potrebe, a znatno je sudjelovala i u skromnom albanskom izvozu. Dakako, tada je sektor uključivao sve segmente u proizvodnom lancu, od uzgoja i proizvodnje sirovina do završnog šivanja. Nakon neuspješne privatizacije, tekstilna se industrija našla u vrlo teškoj situaciji koja se, prema entuzijastičnim izjavama iz vlade, proteklih nekoliko godina dramatično poboljšala. Osobit povod ponosa za albansku vladu je činjenica da se sve ovo dogodilo u jeku globalne krize. Međutim, ovaj “preporod” sada se odvio u sasvim drugačijim okolnostima koje pružaju znatno manje povoda za zadovoljstvo.
“Novi ekonomski model”
Zapadnoeuropska tekstilna industrija se proteklih godina našla u problemu koji je tek posredno vezan uz krizu. Naime, njihovi su se pogoni za šivanje u velikoj mjeri nalazili u zemljama Bliskog istoka i sjeverne Afrike koje se sada uglavnom smatraju nestabilnima. Stoga su se tekstilne kompanije bacile u potragu za jednako jeftinim radom, ali u povoljnijem društveno-političkom kontekstu. Vrijednog sugovornika pritom su našle u albanskoj vladi koja je unazad nekoliko godina, između ostalog, počela iznajmljivati pogone koje nije uspjela prodati za simboličnu cijenu od jednog eura te “vraćati” iznos PDV-a koje su tekstilne tvrtke uplaćivale u proračun.
S obzirom na bespovratna sredstva, porezna izuzeća i besplatno korištenje javne infrastrukture, očito je da je glavni investitor u albanskoj tekstilnoj industriji zapravo država, koja se velikodušno odriče prihoda u korist privatnih kompanija. To je politika koju premijer Edi Rama naziva “novim ekonomskim modelom”, a predviđa razvoj izvozno orijentirane industrije temeljene na jeftinom radu koji može konkurirati zemljama “Trećeg svijeta”. Prostora za žalbe poslodavaca međutim uvijek ima, pa su iz udruge poslodavaca u tekstilnoj industriji nedavno upozorili vladu kako brzi rast sektora izaziva probleme povezane s nedostatkom kvalificirane radne snage koje “može riješiti samo država”, koja očito ne bi trebala zaboraviti svoju ulogu u reprodukciji radne snage samo zato što je na svoju leđa preuzela i većinu “poduzetničkog rizika”.
U međuvremenu, radnice u ovoj industriji, koje rade zakonski tjedni maksimum sati bez prava na pauzu, izračunale su kako artikli koje proizvode na zapadnom tržištu koštaju oko 300 eura. S druge strane, radnica koja je izradila proizvod po artiklu dobije oko dvadeset euro centi.