Iako više od četvrtine rumunjskog stanovništva živi u stanju “teške stambene deprivacije”, ne postoji sustavna državna politika koja bi ovaj problem nastojala adresirati. Dapače, čini se kako situacija ne proizlazi iz nedostatka vlasništva nad stambenim prostorom, već upravo iz sustavne državne intervencije u korist nekretninskog biznisa i s njih povezanog financijskog sektora. Primjer iz grada Cluja to dobro ilustrira.
Prema podacima EUROSTAT-a za 2010. godinu, Rumunjska je od svih zemalja članica Europske unije imala najviši postotak privatnog vlasništva nad stambenim prostorom (97,5%). Iste je godine stopa prenapučenosti stambenog prostora također bila najviša u u Uniji (54,9% naprama 17,6% na razini EU, pri čemu je ova stopa bila još viša za one na rubu siromaštva, 65%). Nadalje, rumunjsko je stanovništvo bilo suočeno s najvišim razinama teške stambene deprivacije u Europskoj uniji: u usporedbi s prosjekom od 5,7% u, s ovim je problemom bilo suočeno 26,7% stanovnika Rumunjske.
Stambene jedinice u državnom vlasništvu čine tek 1,3% ukupnog broja stambenih prostora u Cluju, drugom najvećem rumunjskom gradu, što je znatno manje od nacionalnog prosjeka. Prema gradskim podacima, 2014. je godine u državnom vlasništvu bilo ukupno 1554 stambenih jedinica, od čega 1368 državnih i socijalnih stanova, 174 jedinica izgrađenih u sklopu vladinog stambenog programa za mlade i 12 kuća “za izvanredne situacije”. Između 2007. i 2014. godine kroz vladin je stambeni program izgrađeno 50 stambenih jedinica, dok je 421 izgrađena kroz program socijalnog stanovanja. Tijekom istog razdoblja, 249 je jedinica iz državne zalihe prodano, dok je 797 nekretnina vraćeno prijašnjim vlasnicima kroz program povrata imovine.
U ovom periodu, lokalna uprava nije uspjela nadoknaditi izgubljene državne stambene jedinice (ukupno 1046) gradnjom novih socijalnih stanova. Uz to, lokalna je uprava daleko od zadovoljavanja stambenih potreba društvenih grupa s niskim primanjima, onih koji nisu profitirali privatizacijom iz ranih devedesetih godina ili onih koji po tržišnim cijenama ne mogu priuštiti najam stana niti mogu dići kredit kako bi kupili kuću, a koji žive u uvjetima koji negativno utječu na njihovo zdravlje i najizloženiji su radnom izrabljivanju. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Cluju se nalazilo 130.375 stambenih jedinica, od čega su 129.837 bile konvencionalne građevine, dok se u slučaju preostalih 538 uglavnom radilo o straćarama na periferiji grada.
Imperativ privatizacije
Kada bi problem doista bio samo u “nekonvencionalnim” stambenim prostorima, gradska bi uprava mogla osmisliti program socijalnog stanovanja za ljude koji žive u njima kao i za beskućnike, kako bi objema kategorijama osigurala osnovne uvjete dostojnog stanovanja i života (kao što su tekuća voda, struja, kuhinja i zahod). No osim nekonvencionalnih kuća, i među konvencionalnima još je 1,4% bez tekuće vode, 1% bez struje, i 2,4% bez unutarnjeg zahoda. Uz institucionalni rasizam i ekonomske čimbenike, i stambene politike djelomično objašnjavaju zašto 41,34% gradskih Roma živi u marginaliziranim urbanim područjima.
Navedeni podaci odražavaju posljedice stambenih politika u postsocijalističkoj Rumunjskoj. One su bile dio procesa promjene režima koji je podrazumijevao složene i međuovisne transformacije države, društva i tržišta, i doveo do formiranja kapitalizma. Te su stambene politike promicale privatno vlasništvo nad stambenim prostorom kao jedini model stanovanja, što je trend koji je blisko povezan s općim porastom javnog zagovora prava na privatno vlasništvo nauštrb socijalnog prava na dostupno i adekvatno stanovanje za sve (koje se smatra dijelom “egalitarne”, nepoželjne komunističke prošlosti). Privatizacija stambenih jedinica koje su nekada bile u vlasništvu države i državnih poduzeća,1 kao i povrat privatnog vlasništva nad zgradama koje je nacionalizirala socijalistička država, odražavali su agendu “postsocijalističke pravde” uglavnom usmjerene na privatizaciju.
Usporedno s razvojem spomenutih politika, i unatoč minimalnim, ali postojećim regulativama koje se tiču odgovornost u domeni stanovanja, država je drastično ograničila svoju ulogu u dodjeljivanju javnih sredstava za gradnju socijalnih stanova ili kuća “za izvanredne situacije”. Ova je “odluka” dio općenitijeg povlačenja države od odgovornosti pružanja socijalnih usluga kategorijama građana koji su najteže pogođeni velikim ekonomskim transformacijama zemlje. I to unatoč tome što se Zakonom o sprječavanju društvene marginalizacije (Zakon 116/2012) kroz županijske skupštine omogućuje financijska podrška za gradnju ili kupnju domova mlađima od 35 godina koji ne mogu priuštiti kupnju stambenih prostora na tržištu.
Minimalna socijalna država
Naime, Zakon o stanovanju (Zakon 114/1996) ustanovljuje socijalno stanovanje kao vrstu stambenog zbrinjavanja pod nadzorom općinskih i gradskih vijeća koje mora biti omogućeno najranjivijim kategorijama stanovništva s najmanjim primanjima. Štoviše, lokalna je samouprava odgovorna i za gradnju novih stanova ako za njima postoji potreba. Ipak, uzimajući u obzir mjere štednje i novu ideologiju i praksu upravljanja državom, lokalna je uprava slabo motivirana na ulaganje u socijalno stanovanje i potporu najugroženijima jer ono proturječi njenom konceptu poželjnog urbanog razvoja (koji uključuje ideje o tome tko bi trebao posjedovati nekretninu ili pripadati gradu). Nakon što je minimizirana u svojoj socijalnoj odgovornosti u području stanovanja, država sada zapravo aktivno podupire privatne investitore i developere.
Promatrano na razini grada Cluja, trendovi privatizacije udruženi s decentralizacijom odgovornosti vezane za odluke o broju državnih stambenih jedinica rezultirali su i uvođenjem selekcijskih kriterija za socijalno stanovanje koji su dodatno rasteretili lokalnu upravu. U posljednjih deset godina, gradska skupština Cluja poigravala je sa “stalnim dohotkom” kao uvjetom pristupa procesu dodjeljivanja socijalnih stanova. Odluka Gradske skupštine br. 649/2005 među temeljnim kriterijima navodi “dokaz o stalnom dohotku tijekom proteklih 12 mjeseci”. Tijekom godina, ovaj se kriterij nekoliko puta ukidao i ponovo uvodio, ali ga je Skupština 2008. godine odlučila postaviti kao eliminacijski kriterij, dok je dvije godine kasnije glasala o uvođenju skupa “kriterija pristupa, odabira i dodjele”, napokon potvrđujući da oni koji ne mogu dokazati da imaju stabilan dohodak nemaju pravo na dodjelu stanova.
Ovaj isključivi pristup učvršćen je kroz sukcesivne odluke Skupštine (br. 363/2012, br. 150/2013, i br. 434/2015). Isključivanje osoba bez dohotka uprihođenog na formalnom tržištu rada (ili s dohotkom samo od takozvane sheme minimalnog dohotka, iako ona podrazumijeva težak fizički rad), kao i potpuno isključivanje stambene deprivacije i nesigurnosti s popisa selekcijskih kriterija, politika je koja – umjesto da suzbija učinke klasnih nejednakosti – doprinosi njihovoj reprodukciji.
Javna potpora fiskalizaciji
Ulogu koju je država odigrala u financiranju privatnog stambenog sektora u Rumunjskoj oslikavaju programi Državne stambene agencije (Agentia Națională pentru Locuințe, ANL), utemeljene 1998. godine, trenutno pod upravom Ministarstva regionalnog razvoja i javne uprave. Agencija je bila prva rumunjska institucija koja je nudila stambene kredite, time potičući stvaranje i širenje hipotekarnog tržišta. U početku je sama gradila nove stambene jedinice ili obnavljala postojeće, a potom ih prodavala kroz sustav hipotekarnih kredita koji je cvjetao, da bi 2003. godine uspostavila javno-privatna partnerstva s nekolicinom banaka, tako da danas njen hipotekarni program u potpunosti financiraju banke.
Od 2001. godine, Agencija je provodila i program za gradnju stambenih prostora namijenjenih mladima do 35 godine, koje raspodjeljuju općinska vijeća. Potencijalni vlasnici nekretninu prvo mogu uzeti u najam, a nakon godine dana mogu je kupiti, što je postupak kojime se dalje nastavlja privatizacija stambenih prostora izgrađenih državnim novcem. Sve u svemu, može se učiniti da je u Agenciji došlo do zabune u nerazlikovanju socijalnih stanova namijenjenih ugroženim društvenim skupinama i stanova koje si mogu priuštiti oni koji su i inače u mogućnosti podići bankovni kredit, ili su općenito imućniji. Ali, dakako, zapravo se radilo o svjesnoj politici. Praktična je posljedica Zakona o stanovanju bilo snažno podupiranje privatnog vlasništvo nad stambenim prostorom (čak i putem subvencioniranja hipoteka), nauštrb programa socijalnog stanovanja.
Posvećena služenju interesa mladih iz srednje klase, spomenutim programima Agencija je, kao i cjelokupna rumunjska stambena politika, promovirala privatno vlasništvo nad nekretninama, dok su lokalne vlasti prakticirale sustav raspodjele malog broja socijalnih stanova koji nije nužno služio marginaliziranim skupinama. Tržište nekretnina, osobito nakon cvjetanja bankovnog kreditnog sustava, postalo je vrlo profitabilna domena i za lokalne i nacionalne političare-poduzetnike kojima reguliranje domene stanovanja na način koji bi koristio i skupinama u nepovoljnom položaju nije bilo u interesu. Sasvim suprotno, mnogo su više bili zainteresirani za deregulaciju i spekulaciju, uživajući u privilegiranoj poziciji u kojoj su bili obavještavani o zemljištima koja će biti privatizirana i/li mogli odlučivati o razvojnim ulaganjima koja su povećavala vrijednost određenih urbanih područja.
Dominacija tržišta
Bez ikakvog pojašnjenja strukture vlasništva nad stambenim prostorima, publikacija grada Cluja (Broșura imobiliară Cluj-Napoca) navodi da je između 1977. i 1992. godine izgrađeno gotovo 42.000 stambenih jedinica (od 70.865 jedinica 1977. do 112.813 1992. godine). Do 2011. godine ukupna se površina pogodna za stanovanje povećala za 2,8 milijuna m², što je stopa porasta od 72% (od 115.156 stambenih jedinica 2002. do 130.375 jedinica 2011. godine). Ove brojke odražavaju intenzitet (privatnog) ulaganja u stanogradnju, a u izvještaju se spominju kao povod za lokalpatriotski ponos.
Ipak, izvještaj ne spominje 1,3% stambenih jedinica u državnom vlasništvu, izrazito nisku iskoristivu stambenu površinu po stanovniku koja iznosi manje od 20m² (u usporedbi s prosjekom Europske unije od 30m² po stanovniku), činjenicu da grad zauzima vodeće mjesto na ljestvici zaduženosti ili da su cijene na tržištu nekretnina značajno previsoke kada se usporede s platežnom moći lokalnog stanovništva, čak i ako su vlasnici većeg broja nekretnina bogatiji zbog visokih iznosa najamnina koje generira potražnja studenata koji se doseljavaju privučeni sveučilišnim životom grada.
Ukratko, stambeno je tržište, koje konzistentno podupire država, postalo područje akumulacije kapitala, dok su građanima, osobito isključenima i marginaliziranima, oduzeta njihova prava na adekvatno i dostupno stanovanje. Štoviše, u slučajevima prisilnih deložacija, ove osiromašene kategorije stanovništva protjeruju se iz vlastitih domova bez da im je pružena odgovarajuća alternativa, dok se građevine u kojima su živjeli privatiziraju ili ruše, a zemljište na kojima su se nalazile nudi “zaslužnim” investitorima. Deložirani postaju beskućnici, ili se sele na neadekvatne margine grada, i tako se ovim činom izvlaštenja povećava stupanj njihovog isključenja, dok se u isto vrijeme prozivaju zbog navodne nesposobnosti da se integriraju u društvo.
Stambene i klasne nejednakosti
Ono čemu smo u proteklih 25 godina svjedočili u Rumunjskoj i Cluju još jednom pokazuje da su stambene politike centralna komponenta kapitalizma i da je trgovanje nekretninama privilegirano profitabilno ulaganje, osobito u eri financijaliziranog kapitalizma. Tržište nekretnina podržano je između ostaloga kroz masovnu privatizaciju državnog stambenog fonda i druge inicijative države “stvarateljice” tržišta (poput programa ANL-a i Programa prve nekretnine). Jedan od glavnih stambenih problema u Rumunjskoj – činjenica da javna uprava premalo ulaže u razvoj socijalnih stanova – povezan je naposljetku s načinom na koji država podupire tržište nekretnina i s njime povezan bankarski sektor kao predvodnike financijskog kapitalizma.
Također, povezan je i s ignoriranjem učinaka koje ove politike imaju na porast stope siromaštva u Rumunjskoj i polarizaciju između onih koji imaju zadovoljavajuću kvalitetu života te “prekarne” radničke klase lišene (između ostaloga) osnovnih uvjeta adekvatnog stanovanja. Stambena nejednakost i nepravda klasni su fenomeni, a stanovanje je ključna komponenta društvene reprodukcije rada. Stambeni uvjeti dio su materijalnih okolnosti koje određuju mogućnosti individue, ali i njenu svijest. Dominantna ideologija kapitalizma utemeljena na idejama nepovredivosti privatnog vlasništva, meritokracije i nadmetanja potiče ulaganje kapitala u tržište nekretnina što dovodi do komodifikacije stanovanja i stvaranja lažne svijesti o tome da oni kojima nedostaju sredstva za kupnju ili najam stambenog prostora na privatnom tržištu ne pripadaju “našem” gradu.
S druge strane, ova dominantna ideologija opravdava nejednakosti između klasa koje posjeduju nekretnine, pripadnika srednje i radničke klase koji većinu svojih prihoda i bankovnih pozajmica ulažu u stjecanje i održavanje vlastitih domova, te pripadnika prekarne radničke klase gurnutih u ekstremno (stambeno) siromaštvo koje ugrožava ne samo njihovo ljudsko dostojanstvo, nego i njihov fizički opstanak.
Prema kompetitivnom gradu
Što se tiče Cluja, trenutne procjene upućuju da će razvojna perspektiva “kompetitivnog grada” (pri čemu je kompetitivnost definirana dostupnošću jeftine radne snage koja privlači strana ulaganja) podrazumijevati i daljnji razvoj stanogradnje. U ovom kontekstu, ni lokalna uprava ni privatna poduzeća neće biti zainteresirana ulagati u subvencionirano stanovanje koje bi zadovoljavalo potrebe stanovništva, već samo ono koje donosi profit ulagačima. Ovo objašnjava i zašto lokalna uprava nije zainteresirana ni za legalizaciju neformalnih stambenih prostora ni zabranu prisilnih deložacija ni poboljšanje stambenih uvjeta siromašnih: nesigurne ili neadekvatne građevine uvijek lako mogu postati meta otimanja zemljišta.
Dakle, vrlo je vjerojatno da lokalna politička elita želi izbjeći socijalno stanovanje kao ono koje bi olakšalo život društveno marginaliziranih slojeva s najnižim primanjima, a osobito onih koji rade u neformalnoj ekonomiji i nevidljivo pridonose bogatstvu i blagostanju mnogih u gradu. Gotovo da ne postoji potpora grupa civilnog društva ili lokalne političke elite inicijativama koje se pokušavaju boriti za razvoj grada za građane a ne za profit, pozivajući se na model razvoja koji uključuje povećanje stambenog fonda u državnom vlasništvu.2 Čini se da su lokalne nevladine organizacije preopterećene pokušajima da Cluj postane Europska prijestolnica kulture. No iako ovo natjecanje prepoznaje neke od društvenih problema grada (na primjer segregirano romsko naselje Pata Rât smješteno na odlagalištu otpada), oni bivaju kulturalizirani, sublimirajući proces pronalaska rješenja akcijama koje se provode pod egidom kulturne promjene kroz veću participaciju građanstva.
U međuvremenu, čak i ako projekti koji se trenutno provode za cilj imaju popraviti situaciju depriviranih građana (uključujući uvjete stanovanja), oni su usredotočeni na povećanje zaposlivosti tih ljudi kao preduvjeta za osiguravanje boljih i sigurnijih stambenih uvjeta. Inače, za one koji se “ne mogu integrirati” u grad, rješenje koje se kroz te programe nudi je preseljenje u okolno područje, odnosno sela na marginama grada. Važno je primijetiti i da takvi projekti pridonose trendu uspostavljanja javno-privatnih partnerstva kao načinu rješavanja stambenog pitanja depriviranih, ojačavajući i legitimirajući nedostatak političke odgovornosti lokalnih vlasti prema vlastitim građanima u smislu osiguravanja adekvatnih i sigurnih uvjeta stanovanja.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
- Na temelju Odluke Vlade br. 61/1990 i Zakona 112/1995 prema kojima su građani koji su nastanjivali stanove u vlasništvu države i državnih poduzeća iste mogli kupiti, privatizirano je oko 2,2 milijuna bivših državnih stambenih jedinica namijenjenih iznajmljivanju, što predstavlja oko 27% ukupnog broja stambenih jedinica. Usp. Sasha Tsenkova, 2009 – Housing Policy Reforms in Post-Socialist Europe. Lost in Transition, Physica Verlag, Heidelberg.; József Hegedüs, Martin Lux and Nóra Teller (eds.), 2013 – Social Housing in Transition Countries, New York, London: 2013. [↩]
- Postoje doduše izolirane inicijative koje pokušavaju stasati u veće pokrete, kao što je kampanja za socijalno stanovanje koju vodi Zaklada Desire, “Căși sociale acum!”, koja je preko svojih aktivista povezana s Zajedničkim frontom za pravo na stanovanje (Frontul Comun pentru Dreptul la Locuire) iz Bukurešta, i lokalnim pokretima protiv getoizacije i deložacija koji od 2010. godine djeluju u Cluj-Napoci. [↩]