Nova slovenska vlada je do 2030. obećala izgraditi 20.000 javnih stanova kako bi se riješila kriza stanovanja. Unatoč deklarativno iskazanom javnom interesu u tom procesu sve je izglednije da će investicije u javnu infrastrukturu prije svega značiti otvaranje tržišta velikim međunarodnim i domaćim kompanijama.
Krajem ove godine ključ u bravu stavlja slovensko Društvo za upravljanje potraživanjem banaka (DUTB), poznatije kao “loša banka”. DUTB je društvo u punom vlasništvu Republike Slovenije koje je uspostavljeno 2013. godine kako bi preuzelo brojne loše i nenaplative kredite slovenskog bankarskog sistema, mahom u državnom vlasništvu. Na taj način su se banke iskopale iz dugova te mogle opet aktivnije djelovati na međunarodnim financijskim tžištima, čime je i prodisala ekonomija, teško pogođena krizom, recesijom i mjerama štednje. I prije nego što se uzelo u obzir očite korupcijske strahove koji su se kasnije iskazali kao opravdani, jasno je bilo da se radi o transferu troškova na račun poreznih obveznika. Socijalizacija gubitaka i privatizacija dobiti.
Ima nešto simbolično u tome da se DUTB gasi baš u vrijeme kad se na horizontu ocrtava nova ekonomska kriza. Priča o DUTB-u je priča o spašavanja elita i eklatantan primjer nespremnosti, nesposobnosti i neodgovornosti političke klase i pravosuđa da progone zlodjela u bankarskom te širem ekonomskom sektoru. Korupcijske mreže koje su se plele tijekom tranzicije nisu razbijene radom DUTB-a već su osigurane da ne propadnu. Godine zloupotreba ekonomskih privilegija i političkog utjecaja došle su na naplatu za vrijeme krize na prijelomu desetljeća kad je država krenula u spašavanje bankarske rupe u koju je bilo bačeno pet milijardi eura javnog novca bez potrebne transparentnosti, a kamoli progona krivaca. Umjesto progona, brojni su – riješeni dugova – čak dobili i novu šansu u biznisu.
Gradualistička ideja “nacionalnog interesa”, pod parolom koje su domaća poduzeća i banke ostajala u slovenskim rukama tijekom tranzicije, služila je redovito kao krinka za obranu nacionalnih od transnacionalnih elita. Na kraju je taj interes itekako koštao pa je u procesu spašavanja sebe od bankarske crne rupe Slovenija pristala na prodaju firmi i banaka.
Istinski nacionalni interes
Projekt DUTB-a pred kraj postojanja ipak nudi mogućnost da djelomično zadovolji istinski nacionalni interes te na direktan način vrati nešto građanima koji su ga financirali. U koalicijskom sporazumu nove slovenske vlade predvođene Robertom Golobom, zapisano je kako će nekretnine i zemljišta DUTB-a prilikom gašenja biti prepisani na državni fond za izgradnju stanova. Trenutno se čini da to pak nije moguće u pravnom smislu pa nam tako ostaje samo riječ Goloba i njegovog financijskog ministra Klemena Boštjančiča da će usprkos pravno-formalnim ograničenjima ostati vjerni tom obećanju.
Vlada se u listopadu naime dogovorila da se imovina DUTB-a u cijelosti prenese na Slovenski državni holding (SDH) koji – kao što proizlazi iz imena – upravlja državnom imovinom, firmama, investicijama itd. Na protest aktivista iz vlade su odgovorili da im ništa drugo nije preostalo, ali su i dodali da ostaju pri aktivnom rješavanju krize stanovanja po austrijskom modelu. Što bi to moglo značiti u intervjuu za Mladinu objasnio je finanzminister Boštjančič: “Uspostavilo ga je društvo Buwog, nekad državno društvo, koje se već 70 godina bavi razvojem gradnje stanova te upravljanjem fonda za najam, a koje je 2018. preuzela njemačka nekretninska velika firma Vonovia. Buwog je već prije toga osigurao 50 tisuća stanova koje je u manjoj mjeri sagradio s javnim novcem.“
Stambena kriza
Koalicijski ugovor od vlade zahtijeva 20 tisuća javnih stanova do kraja 2030. godine. U doba ekonomske neizvjesnosti i straha pred recesijom ne iznenađuje da će vlada tražiti prečice kako ispuniti zadani cilj koji se ionako čini nedostižan za sve koji već godinama upozoravaju na akutnost tog pitanja. No, čini se da je doba mogućnosti ignoriranja te problematike isteklo. Trideset godina nakon kraja socijalističkog modela upravljanja stanovima tržište očekivano nije ponudilo dugoročna rješenja pa se tako, na primjer, u najvećem gradu, Ljubljani, dosta toga gradi, ali primarno se radi o luksuznim blokovima i hotelima.
Ako se planovi vlade čine nedostižni što onda tek reći za mlade i njihove planove o kupnji prvog stana. Cijene polovnih stanova su u prvoj polovici godine porasle čak za 12 posto u odnosu na drugu polovicu 2021., a ti postoci još su viši u većim urbanim sredinama. Radi se o najvećem skoku cijena od početka sistematskih mjerenja 2007. godine. Iako se zbog sve viših kamatnih stopa to tržište donekle ohladilo, nikakva kriza neće izbrisati ni postotka konstantne inflacije cijena nekretnina tijekom zadnjeg desetljeća.
Nije jasno u kojoj mjeri je Boštjančičev deklarativni plan koordiniran s Lukom Mesecem, ministrom za rad, obitelj i socijalu te prvim licem koalicijske Ljevice. Vrlo vjerojatno će pitanje stanova biti još jedna crvena crta oko koje će se morati u Ljevici odlučiti hoće li inzistirati na njoj ili ne. Kao što sam već pisao u tekstu “Novac je pola zdravlja”, Golobova vlada, koju osim njegovog Pokreta sloboda, čine Socijaldemokrati i Ljevica, funkcionira kao neka vrsta konfederacije ministarstva koja rade relativno neovisno od centrale. Golob je naime u poziciji da mu za većinu u parlamentu treba samo jedna od te dvije partije, pa Ljevica mora pristati na kompromise koji dolaze s participacijom u liberalnoj vladi.
Sistemski problem
Kako su u reakciji na Boštjančičeve riječi zapisali u aktivističkom pokretu Kje bomo pa jutri spali? (A gdje ćemo sutra spavati?), firme poput Vonovije i Bowuga su naravno motivirane profitom pa tako pritišću stanare ili pak državu koja im svojim subvencijama uopće omogućava djelovanje. Vonovia je bila centralna meta prijezira stanovnika Berlina koji su lani na neobvezujućem referendumu poduprli eksproprijaciju stanova tog poduzeća, dok se kod Bowuga radi o klasičnoj priči gradnje društva javnim sredstvima kako bi se zatim privatnici okoristili uspostavljenom infrastrukturom. I prije nego što se ubode prva lopata za 20 tisuća obećanih stanova, već se jasno ukazuje strah kako bi to obećanje moglo otvoriti tržište nekretnina stranim korporacijama ili njihovim domaćim imitatorima.
Činjenica je da će, ako želi uspostaviti stambenu politiku po mjeri ljudi a ne investitora, država morati osigurati sistemsko financiranje za gradnju novih stanova. Boštjančič inače otvoreno govori o pripremanju porezne reforme koja će ići dalje od brisanja poreznih olakšica koje je pred izbore “podijelila” vlade Janeza Janše. O sadržaju reforme nije puno toga poznato, no ministar je otvoreno rekao da će nakon nje svakako više platiti oni koji imaju više nekretnina koje uopće ne koriste. Slovenija porez na nekretnine inače bezuspješno uvodi već preko 10 godina. U međuvremenu javni proračun ostaje bez prihoda, u zvanično praznim stanovima stanari žive na crno, a ubrzano se formiraju i poduzeća koja se specijaliziraju u gomilanju stanova.
U kontekstu oporezivanja dobiti i vlasništva neki ekonomisti Sloveniji svrstavaju čak među europske porezne oaze. Ako išta, onda je upravo to pravo lice kapitalizma sa slovenskim karakteristikama. A na kraju mora se spomenuti i alternativa takvom načinu upravljanja imovinom DUTB-a. Direktnu opoziciju čini nova Participativna ljubljanska autonomna zona (PLAC) koja je podignuta u proteklim tjednima. Na Linhartovi cesti 43 u zapuštenim prostorima u vlasništvu DUTB-a formirao se novi autonomni prostor koji Ljubljani nedostaje otkad su gradske vlasti ispraznile, srušile i počele s prenamjenom centra Rog, nekadašnje tvornice bicikla u centru Ljubljane, koja je do 2020. nudila prostor alternativi uz poznatiju Metelkovu. Sam Golob dao je indirektnu podršku projektu, ali njegova sudbina će se nakon nove godine odlučiti u SDH-u.