Prosvjedi i proslave Prvog maja često se u javnosti tretiraju kao navodno pouzdani indikatori stanja radničkog pokreta. Iako se radi o prilično neprikladnom procjenjivačkom okviru, gotovo pa programiranom za cinizam ili apatiju, komparativni pregled prvomajskih aktivnosti u regiji barem donekle otvara prostor za razumijevanje šireg političkog konteksta i trendova. Donosimo kratke izvještaje iz Rumunjske, Kosova, Srbije, Hrvatske, Makedonije i Slovenije.
Rumunjska: pune crkve, prazne ulice
Ove godine rumunjsko blijedo sjećanje na izvorne prvomajske tradicije dodatno je izblijeđeno preklapanjem s pravoslavnim Uskrsom. Prvi maj tako je postao dan predodređen za proslave i pobožnosti, ne za politiku. To ne znači da se taj datum ovdje obično obilježava militantnim radničkim aktivnostima, no barem depolitizirana tradicija roštiljanja još nosi maglovitu predodžbu državnog socijalizma i njegovih davno zapostavljenih ideala. Prvomajske prazne ulice i pune crkve postale su najboljim podsjetnikom na promjene nastale nakon 1989. godine.
Premda je čin proslave praznika rada ovdje potrošen, inicijalni ciljevi jednako su urgentni kao i prije. Aktualno radno zakonodavstvo u Rumunjskoj postavljeno je na štetu radnika, a cijela ekonomska struktura bazira se na eksploataciji najjeftinije radne snage u Europskoj uniji. Rumunjski sociolog Stefan Guga u svojim je tekstovima detaljno mapirao strukturu tržišta rada, radne snage i njihovu transformaciju posljednjih desetak godina. Kao što bi se i moglo očekivati, cjelokupna situacija je dosta tmurna.
Zakon o radu iz 2011. godine eksplicitno je ciljao stvaranju fleksibilne radne snage uz obećanje stvaranja novih radnih mjesta. Naravno, bio je to samo mit, a u praksi fleksibilizirani radni odnosi doveli su do nastanka nesigurnih radnih mjesta, nezaštićenih radnika i pojave velikog broja privremenih ugovora i minimalnih plaća (udio radnika plaćenih na minimalac u ukupnom broju zaposlenih iznosio je čak 30 posto u 2014. godini). Tržište rada je maleno, lokalno ograničeno, segmentirano i neravnomjerno raspoređeno po regijama. Veliki gradovi u razvijenim regijama privlače jeftiniju radnu snagu koja dolazi iz nerazvijenih dijelova zemlje čime doprinosi povećanju interne polarizacije. Uz to, raste i rizik od siromaštva zaposlenih ljudi dok se udio plaća u BDP-u smanjuje još od 2008. godine (u zadanom periodu pao je sa 39 na 31 posto). Nadalje, tek 60 posto od ukupnog broja zaposlenih radi na neki od tipičnih oblika ugovora o radu, dok je europski prosjek tako prijavljenih 80 posto. To znači da 40 posto radne populacije zarađuje putem atipičnih oblika zapošljavanja koji ne osiguravaju zdravstveno ni mirovinsko osiguranje. Štoviše, preko 85 posto ljudi koji primaju plaće zarađuje između minimalca i prosječne plaće – između 200 i 500 eura mjesečno – što su iznosi među najnižima u Europi, a ne samo u EU.
Eksploatacija radne snage jedan je od glavnih ekonomskih problema u Rumunjskoj. Međutim, ne i političkih. Bivša vlada uspjela je tijekom tri godine mandata podići minimalnu plaću sa 120 na 200 eura, no pritom nije uradila ništa da ublaži strukturne odnose eksploatacije. Aktualna vlada odbila je daljnja povećanja, barem plaća u javnom sektoru, čime je propustila doprinijeti značajnijem poboljšanju stanja za barem jedan dio zaposlene radne snage. I premda su se posljednjih tjedana održavali protesti na ovu, ali i druge teme, ispred zgrade Vlade, ipak se ne može reći da je atmosfera išta doli mirna kad se govori o pitanjima radničkih prava. Usprkos privatnom nezadovoljstvu ovakvim stanjem, većina ljudi ne iskazuje to javno ili u nekoj organiziranoj formi. Ideološki aparati države još uvijek uspješno osiguravaju usmjeravanje bijesa prema “uhljebima”, “nezaslužnim siromašnima” ili “lijenčinama” koji žive od socijalne pomoći. Oni sa više-manje stabilnim poslovima nisu ih spremni riskirati upuštanjem u radničku agitaciju, dok su nezaposleni politički trenutno preslab i neorganiziran društveni faktor. U tome leži prava zagonetka Prvog maja, premda, ne radi se o isključivo rumunjskom fenomenu. Imati posao i zadržati ga čini se ultimativnim horizontom – dalje od toga nema potrebe za bilo kakvom borbom.
Kosovo: bez povjerenja u sindikate
Međunarodni dan rada je na Kosovu uglavnom miran i prije svega slavljenički dan. U Prištini, obitelji obično odlaze u park Gërmia nedaleko od grada gdje se uz piknik međusobno druže u prirodi. To su navike još iz socijalističkog perioda, koje su se zadržale unatoč promijenjenim okolnostima. Politička i ekonomska tranzicija nakon 1990. godine nije u znatnijoj mjeri potaknula obilježavanje Prvog maja kao dana borbe za one radne ljude čiji su uvjeti života i rada danas lošiji nego što su bili gotovo ikada ranije.
Ipak, ove godine organiziran je i marš u Prištini te protest u Elez Hanu, gradiću na jugu zemlje. Prištinski prosvjedni marš organizirala je inicijativa pod nazivom “Podigni svoj glas” koja je pokrenuta u ožujku ove godine kako bi upozorila na stalno pogoršanje uvjeta rada, pogotovo u privatnom sektoru. Kako su jučer upozorili organizatori marša, samo prošle godine čak je 18 radnika poginulo na radnom mjestu. Većina njih uopće nije imala nikakvo zdravstveno osiguranje, a u sjećanje na njih održana je simbolična akcija u neposrednoj blizini zgrade Vlade.
Protest u Elez Hanu organizirali su radnici tvornice cementa Sharrcem, jedne od najvećih te vrste u regiji. Oni su zahtijevali poništenje privatizacije, ali i kontrolu sadašnjih i bivših radnika nad tvornicom umjesto Kosovske agencije za privatizaciju. Oba primjera pokazuju zapravo veliko nepovjerenje radnika u sindikate i njihova vodstva koja su današnji dan, prema nekim izvještajima, navodno provela na plažama susjedne Albanije. Iako ohrabrujući, ovi primjeri radničkih prosvjeda ujedno pokazuju kako radnički pokret mora još puno napraviti kako bi postao važan faktor u zemlji.
Srbija: radnička borba (ne) voskrese
Ovogodišnji Prvi maj sindikati, kao uobičajeni (i očekivani) akteri, odlučili su da zaobiđu zbog Uskrsa, barem kad je o protestnoj šetnji reč. Roštilj, možda, nisu zaobišli – najavljivana kiša pala je tek po podne! – a svakako nisu tradicionalno tucanje jajima u porodičnom krugu. Upozorili su, doduše, kako je položaj radništva u Srbiji izuzetno loš i kako bi se za njegovo popravljanje trebalo boriti. Vlastiti apel, avaj, nisu uputili sebi.
Levi samit Srbije, mreža levičarskih organizacija, organizovao je prvomajske proteste u Beogradu i Subotici. Subotički je održan ispred Otvorenog univerziteta, dok je beogradski otpočeo na Trgu republike, odakle se protestna šetnja nastavila do Trga Slavija i spomenika Dimitriju Tucoviću (čije je izmeštanje do Prvog maja sledeće godine relativno izvesno).
U beogradskom protestu učestvovalo je nešto više od 200 ljudi. Zagrejani tonovima borbenih pesama koji su se razlegali po Trgu republike, te uvodnim govorima triju aktivistkinja (Lidije Vasiljević, Olge Dimitrijević, Marije Perković), učesnici/e protesta zaputili/e su se ka Slaviji, visoko dižući crvene i zastave duginih boja, mašući parolama i uzvikujući ih (“Sloboda, jednakost, solidarnost!”, “Dostojanstven rad, a ne glad!”, “Vratimo fabrike za radnice i radnike!”, u izbornom duhu i “Vaše partije – nula demokratije!”…), pevajući “Ay Carmela!” uz bubnjeve i harmoniku… Aktivista Branislav Markuš održao je završni govor, nakon čega je skupa otpevana “Padaj silo i nepravdo”, a crveni kartoni s parolama položeni kraj spomenika.
Stav sindikatâ prema ovom Prvom maju rečito govori o stanju radničke borbe u Srbiji. Uprkos nezaposlenosti, potplaćenosti, prekarnosti i vrlo lošim uslovima rada, te otpuštanjima u najavi, sindikati “propuštaju” i simbolički dan radničke borbe. Levičarske organizacije su ga dolično obeležile; ipak, bez širih radničke inicijative i odziva, teško da će, kako pesma kaže, “pravo ugrabljeno uzet narod sam”.
Hrvatska: nastavak prosvjednih aktivnosti
Jučerašnjim Praznikom rada u Hrvatskoj je obilježeno prvih sto dana Vlade Domoljubne koalicije i MOST-a koji su radnicima, umirovljenicima i nezaposlenima u Hrvatskoj donijeli najave novih rezanja socijalnih usluga i opsežnih privatizacija državne imovine, a prema usvojenom Nacionalnom planu reformi na udaru su se našla i dva stupa socijalne države, zdravstvo i mirovinski sustav.
Javno zdravstvo tako prati sve jasnija tendencija isključenja siromašnijih građana iz sustava univerzalne skrbi: reforme će dopunsko zdravstveno osiguranje odnosno limit participacije u bolničkom liječenju učiniti skupljima, a pružanje hitne pomoći naplaćivat će se onim pacijentima za koje se u naknadnoj proceduri odluči da im nije bila potrebna. Također, u reformskim prijedlozima vezanima uz mirovinski sustav izjednačavanje granice odlaska u mirovinu za muškarce i žene provelo bi se znatno brže nego što je to predvidjela prethodna Vlada, što znači da bi već od 2023. godine radnici i radnice u Hrvatskoj mogli raditi do 67. godine života.
U prvih sto dana postalo je izvjesno da će i sudbina javnih poduzeća, pa čak i onih uvrštenih na listu od strateškog interesa, do daljnjeg ostati krajnje neizvjesna budući da Nacionalni plan reformi između ostalog predviđa i prodaju udjela u državnim tvrtkama. Vlada, doduše, trenutno isključuje mogućnost prodaje strateških javnih poduzeća, no s obzirom na glavne ambicije NPR-a: smanjenje javnog duga i ubrzanje rasta ekonomije, unutar tako postavljenog okvira logičnom se čini izjava predstojnika DUUDI-ja kako nitko ne želi prodavati hrvatsko blago, no ako se što i bude prodavalo, jasno da će se prodavati po tržišnim cijenama.
I dok je s jedne strane prvih sto dana obilježeno pozivanjem na konsenzus i jedinstvo u provođenju reformi koje, kako stvari stoje, očito ne idu u korist velike većine građana, u atmosferi sve oštrijeg ideološkog obračuna urednici i novinari bivaju pometeni s javne televizije, neprofitni mediji izbrisani s mape javnog financiranja, a okvir za djelovanje civilnog društva u procesu je demontiranja.
Nezadovoljstvo radom Vlade i najavljenim reformama, rastućim desnim ekstremizmom, nefunkcionalnim i sve skupljim javnim uslugama te ogromnim izljevom mlađih ljudi iz zemlje proizvodi mnogo razloga za prosvjed, pa ne čudi da su samo u prvom tjednu svibnja najavljena čak četiri prosvjeda. Osim dvaju prvomajskih prosvjeda – jednog u organizaciji dviju sindikalnih središnjica, drugog u organizaciji nekoliko sindikata, udruga i Radničke fronte – u Zagrebu će se idućih dana održati još dva vrlo važna prosvjedna skupa: u utorak će se na poziv Hrvatskog novinarskog društva novinari i građani okupiti “kao odgovor na desant na medije u režiji aktualne vlasti i Ministarstva kulture” i “izraz podrške novinarstvu kao javnom dobru”, a dva dana kasnije odgajatelji i odgajateljice iz Sindikata obrazovanja, medija i kulture uz podršku roditelja i udruga civilnog društva upozorit će na dugogodišnju degradaciju sustava javnog predškolskog obrazovanja.
Kakve rezultate će polučiti sve intenzivnije prosvjedne aktivnosti ostaje za vidjeti, ali ohrabruje utisak da umjesto prepuštanja apatiji i defetizmu sve veći broj sindikata, udruga i inicijativa na rezove i društveno polariziranje odgovara upravo povezivanjem, aktivizmom i traženjem novih prostora za suradnju.
Makedonija: Sindikalna pasivnost u vrijeme velikog društvenog pokreta
Nedavne mobilizacije protiv makedonske vlade u dosad neviđenom presedanu, spojile su različite društvene grupe i povezale ih na zajedničko djelovanje. Nitko u državi, čini se, nije ostao ravnodušan na duboku krizu općeg legitimiteta vlasti, iako se može govoriti i o historijskom nedostatku legitimiteta države, političkog sustava i tradicionalne politike. No, u ovom velikom okupljanju nedostaje jedan povijesno relevantan akter koji vidno nedostaje na sceni – sindikati. Radnici na ulice izlaze samostalno, kao aktivisti, kao roditelji i kao zabrinuti partneri nevladinih organizacija, no njihove tradicionalne organizacije propustile su razumjeti ulogu koju organizirano radništvo može imati usred društvene krize. Makedonija se nalazi usred masovne mobilizacije ljudi, presudne za neposrednu makedonsku budućnost. Neaktivnost sindikata trenutno osigurava privid normalnosti u zemlji u kojoj je cijeli sustav postao abnormalan, i nažalost, ta “normalnost” radi u korist vlade, dok istovremeno predstavlja uteg za realizaciju, trenutno velikog, političkog potencijala organiziranih radnika. Naša borba uz zahtjev za kvalitetnijom vladom, mora sadržavati i zahtjev za kvalitetnijim sindikatima.
Prvomajski krijesovi u Sloveniji: sjećanje na bolja vremena
Unatoč prevrtljivom vremenu, na krijesu na Rožniku, centralnoj proslavi 1. maja koja se tradicionalno održava večer uoči praznika, ove godine se okupilo više od 10 tisuća ljudi. Prvi put od raspada Jugoslavije prvomajski krijes su organizirale sve četiri sindikalne centrale: Savez samostalnih sindikata Slovenije, Nezavisnost, Pergam i Konfederacija sindikata javnog sektora. Događanje je organizirano pod sloganom: “Zajedno radimo, zajedno slavimo”. Krijesovi su zapaljeni i u većini drugih većih slovenskih mjesta, a čak su i izjave, kako govornika tako i ostalih sudionika, bile vrlo slične u svojim zaključcima.
U ovakvim prilikama se prije svega starija generacija danas umirovljenih radnica i radnika rado prisjeća izgubljenog statusa i poštovanja koje su u nekadašnjoj Jugoslaviji imali rad i radništvo. Većina misli, bez obzira na današnju političku afilijaciju, da je u proteklih dvadeset godina puno toga izgubljeno i propušteno. Unatoč tome što je tranzicija u Sloveniji bila prilično spora, danas je očito da je u protekla dva desetljeća došlo do izrazitog bogaćenja manjine i osiromašenja većine.
Taj resentiman potkrijepila je i kriza koja je još više nego sama tranzicija razotkrila klasni karakter slovenskog društva. Klasa bankara, vlasnika kapitala i ljudi s političkim vezama krizu je preživjela bez većih teškoća, a mnogi od njih su pritom i zaradili. Na drugoj strani je radnička klasa suočena s otpuštanjima, mjerama štednje i sve lošijim izgledima za budućnost. Iako je u zadnjih nekoliko kvartala ekonomski rast u Sloveniji opet pozitivan, učinaka na blagostanje radne većine nema. I država i kapital inzistiraju na nužnosti daljnje štednje.
Posebno je nesiguran položaj marginalnih dijelova radničke klase. Tako mlade koji pokušavaju stupiti na tržište radne snage u pravilu čekaju, ako i takvi, prekarni oblici rada. S druge strane su stariji radnici koji žele u mirovinu, ali im ona s produljenjem radnog vijeka sve više izmiče. Uz to ni sami iznos mirovine ne omogućuje dostojan život i veliki dio onih koji žive na rubu siromaštva su upravo umirovljenici. A da o migrantskim radnicima i njihovom nesnosnom položaju i ne govorimo.
Ove činjenice su prenosili i govornici na ovogodišnjim prvomajskim krijesovima. Zato je Prvi maj ove godine, kao i nekoliko prethodnih, razotkrio prilično gorak i mizeran položaj radništva uz prijeteća obećanja daljnjeg dokidanja i kršenja njihovih prava. Puno više nego praznik, ovaj dan je postao sjećanje na prošla vremena. Sjećanje na prošlost, ali istovremeno i poziv na nove bitke.