Proizvodnja baštine: nove mobilizacije za “Staru Sofiju”

Foto: Wikipedija
Foto: Wikipedija

Javna polemika vezana uz zaštitu arhitektonske baštine u Bugarskoj načelno se vodi oko dva ključna problema: narušavanja “autentičnosti” i lošeg, “seljačkog” ukusa. Pritom iz fokusa gotovo sasvim ispadaju sistemski pritisci na baštinu koji malograđansku fantaziju “europske” Sofije povremeno stavljaju u konflikt s građevinskim interesima kapitala.

Borbe oko javnog prostora u Bugarskoj dosad su uglavnom vođene radi zaštite prirode i okoliša. No odnedavno su se pojavili i novi akteri – pokreti za urbanu baštinu. Postoji određeno slaganje između onog što traže i jedni i drugi: strah od nestanka prirodnih cjelina radi projekata građevinske industrije sličan je onom od nestanka autentičnog urbanog nasljeđa pred dvojnom prijetnjom “lažne” baštine i nekretninskog sektora.

Teren na kojem se najsnažnije izražavaju antagonizmi između građevinske industrije, prosvjednika i vlasti je centar Sofije, zahvaćen bizarnim procesom rušenja povijesnih zgrada radi izgradnje “povijesne baštine”. Taj dio grada često se od milja naziva “Starom Sofijom” i središnje je mjesto nostalgije za vremenom “prije 1944. godine” (prije dolaska komunista na vlast). U idealiziranim interpretacijama upravo to je vrijeme kada je Sofija bila “europski grad”, a taj su karakter ugrozili tek komunisti svojim invazivnim projektima, prije svega izgradnjom velikog “staljinističkog” kompleksa u centru grada, odmah uz elegantnu devetnaestostoljetnu neoklasicističku zgradu Narodnog sobranja. Da i ne spominjemo velika prostranstva na perifernim dijelovima grada kojima dominiraju sivi stambeni blokovi (pejorativno nazvani penelki). Jedan poznati desničarski bloger čak je ustvrdio kako će “povratak Europi” koji je započeo 1989. godine zahtijevati napuštanje blokova izgrađenih u socijalizmu.

Očekivano, za akademske, novinarske i ostale poklonike ideje o “Staroj Sofiji” taj se termin odnosi isključivo na arhitekturu izgrađenu prije 1944. godine. Ipak, ono što svi koji ističu opoziciju “Stare Sofije” prema “komunističkim devijacijama” sustavno prešućuju jest činjenica da je tek u socijalizmu, osobito 1960-ih i 1970-ih, razvijena politika zaštite urbane baštine. Drugim riječima, upravo je komunizam stvorio “Staru Sofiju”, ako ne po nazivu, onda barem zaštitom starih građevina kao “arhitektonskih spomenika”. U drugim gradovima, poput Plevena, Dobriča i Šumena, zaštita baštine nije se ograničila samo na očuvanje starih, već je obuhvatila i izgradnju potpuno novih “starih” gradova. Sve ovo odvijalo se u trenutku kada je bivši socijalistički režim napravio snažan zaokret prema kulturnom konzervativizmu i nacionalizmu, popraćenim liberalnim reformama u ekonomskoj politici.

Novo srednjovjekovlje

Institucija zadužena za zaštitu urbane baštine je Nacionalni institut za kulturne spomenike osnovan 1957. godine, a njegov aktualni naglasak na zaštiti bugarske srednjovjekovne baštine duguje doslovno sve izgradnji (u svakom smislu te riječi) te baštine tijekom nacionalističkog perioda bugarskog realsocijalizma. Kako to često biva, ideološka desnica sasvim je nesvjesna činjenice koliko svojih kritičkih resursa usmjerenih protiv komunizma duguje upravo – komunizmu. Brojni lokaliteti u zemlji proteklih su godina pretvoreni u velika gradilišta neosrednjovjekovnih tvrđava, što je potaknuto jednako komercijalnim, koliko i nacionalističim motivima. Projekte danas uglavnom financira Europska unija radi razvoja siromašnih regija, no postoji čak i nekoliko potpuno privatnih tvrđava.

Riječ je o nekoj vrsti srednjovjekovnog (umjesto antičkog grčkog) projekta “Skopje 2014”, koji doduše obuhvaća cijelu zemlju. Do sad je izgrađeno dvadeset tvrđava na što je potrošeno 106 milijuna leva, uz glasno negodovanje liberalnih intelektualaca koji ih nazivaju “čalgom” (kič, cajka; univerzalni krivac za sve nedaće tranzicije) ili “butaforijom” (od talijanskog butta fuori, što znači “odbaciti”), odnosno rekvizitima ili kazališnom scenografijom. Najnovija borba protiv “butaforija” usmjerena je protiv restauracije rimskih ostataka u centru Sofije koja uključuje izgradnju novih zidina povrh starih, a financirao ju je Europski fond za regionalni razvoj sa sedam i pol milijuna eura. Pri tome je najviše kritika izazvala odluka da se, praktičnosti radi, stari ulaz zagradi aluminijskim garažnim vratima.

rimske zidineFoto: Plošćad Slavejkov. Novi rimski ostaci. Originalne cigle jedva su vidljive na dnu konstrukcije.

Nakon pritisaka, garažna su vrata ipak uklonjena, a cijeli projekt privremeno zaustavljen. Formirana je i posebna komisija sastavljena od arhitekata i predstavnika “civilnog sektora” koja bi trebala procijeniti štetu napravljenu na originalnom nalazištu. Ministar kulture Veždi Rašidov, kao i zloglasni direktor Nacionalnog povijesnog muzeja Božidar Dimitrov (često prozivan kao suradnik tajne službe u socijalizmu), najglasniji su zagovornici projekta “restauracije”, zbog čega ih liberalni kritičari redovito prozivaju kao nastavljače praksi od kojih se “davno odustalo” (aluzija na komunizam). Očekivano, direktor muzeja svojim je kritičarima uzvratio prozvavši ih također da su komunisti. No uzajamne optužbe zapravo skrivaju komercijalne motive za izgradnju rimskih zidina koje, riječima Dimitrova, treba “ili pretvoriti u turističku atrakciju ili zakopati”. Liberalni kritičari pak opasnost od “uništavanja povijesne autentičnosti” vide upravo u smanjenoj mogućnosti ekonomskog iskorištavanja. Drugim riječima, obje strane inzistiraju na komercijalnoj vrijednosti baštine.

Dobri ukusi i investitorska logika

Slična se rasprava povela oko postavljanja skulpture srednjovjekovnog cara Samuila u samom centru Sofije. Skulptura je postala poznata prije svega zbog odluke kipara da careve oči svijetle, kao i zbog njegovog odabira careve odore koja podsjeća na kostimografiju “Gospodara prstenova”. Za liberalnu kulturnu elitu, ova skulptura predstavlja sve što je pogrešno s estetikom tranzicije: od nacionalizma, navodnog nastavljanja komunizma do populizma (“kič koji se ulaguje ukusu masa”). Spomenik je neukusan, neautentičan (arheolozi su također upozorili da je kruna na Samuilovoj glavi ugarska “ženska”, a ne bugarska kruna) i općenito nedostojan. Ukratko – čalga.

No usporedba kiča ove skulpture s popularnim muzičkim žanrom prikriva činjenicu da je ona zapravo proizvod javno-privatnog partnerstva. Njezinu je izgradnju naime financirala fondacija patriotski orijentiranog poduzetnika Milena Vrabevskog dok su lokaciju osigurale gradske vlasti. Drugim riječima, suprotno lamentacijama intelektualaca nad apstraktnim “ukusom masa” koji uništava estetiku Sofije, skulptura je upravo proizvod konkretnog ukusa elita koji njihove prozivke posredno opravdavaju. Slično vrijedi za kritike “narodnog ukusa” tijekom kontroverzi vezanih uz obnovu poznate vile iz 1920-ih, čiji je vlasnik, direktor Lukoila Bugarska Valentin Zlatev i jedan od najbogatijih poduzetnika u zemlji, tvrdio da se ne može popraviti te predložio da je sasvim sruši i izgradi novu (ali “istu”) na njezinom mjestu.

Foto: Offnews. Car Samuilo.Foto: OffNews. Car Samuilo.

Prijedlog je izazvao proteste i reakcije arhitekata, inženjera te drugih stručnjaka kao i zabrinutih građana koji su rado isticali kako je Zlatevljev otac bio gradonačelnik Pravca, rodnog mjesta Todora Živkova, a njegov djed – svinjar. Drugim riječima, njegovo seljačko porijeklo je razlog zašto Zlatev nije sposoban cijeniti veličanstvenu vilu koju posjeduje. Vidjeti seljaka u kapitalističkoj eliti mogu samo oni koji odbijaju suočiti se sa strukturnim uzrocima problema: konkretno, potrebom kapitala da se riješi “zastarjelih” zgrada kako bi otvorio prostor za nove građevinske ili turističke investicije. Lakše je dakako za sve optužiti osobne nedostatke, osobito “kulturne deficite” koji omogućavaju da krivac još jednom budu “narodne mase”.

Kako bilo, dok su trajale polemike oko ovih projekata donesen je novi zakon koji je u osnovi decentralizirao odlučivanje o građevinskim projektima i time znatno olakšao zaobilaženje procjene utjecaja na baštinu. Istim je zakonom uveden i institut “prešutnog pristajanja” koji predviđa rok za izdavanje potvrde za projekte nakon kojeg – ako institucija ne odgovori – investitor ima pravo smatrati da je njegov plan odobren. Kritičari koji su upozorili kako će to povećati opasnosti za urbanu baštinu ponovno jedini problem vide u vjerojatnoj korupciji lokalnih službenika, a nikako u sustavnom pogodovanju investitorima. Borba protiv butaforije u Bugarskoj vodi se dakle jednako protiv rušenja kao i protiv nasilnog umetanja u urbano tkivo te u tom smislu može igrati važnu ulogu u otporu pritiscima kapitala, čak i kad ne koristi antikapitalističku retoriku. No njegova mogućnost da odigra tu ulogu uvelike ovisi o sposobnosti da se riješi demofobnih fantazija o “čalga-komunizmu” koji uništava “Staru Sofiju”.

S engleskog preveo Nikola Vukobratović