Rijetko poučan primjer o odnosu kapitala i države, kao i o mjestu radnika u tom odnosu, dolazi nam iz Rumunjske. Jučer se 8.000 radnika automobilske tvornice Dacia okupilo na centralnom trgu u gradu Pitestiju na jugu države. Radnici, mahom sindikalizirani, pritom nisu prosvjedovali protiv vlasnika tvornice, francuskog Renaulta, u kojoj rade, već protiv države koja već duži niz godina ne udovoljava zahtjevima Renaulta. A zahtjev je vrlo jednostavan: izgradite autocestu ili ćemo preseliti tvornicu na neko drugo mjesto, vjerojatno u Maroko.
Zašto Renault od države zahtijeva izgradnju autoceste? Iz jednostavnog razloga što trenutna očajna infrastruktura uzrokuje zastoje i troškove u transportu automobila, u najvećoj mjeri proizvedenih za izvoz. Katastrofalno stanje željezničkog i cestovnog prometa u priličnoj mjeri usporava isporuku automobila i njihovim produženim skladištenjem podiže troškove proizvodnje. Podiže ih, čini se, toliko da i niske nadnice u južnoj Rumunjskoj nisu dovoljan razlog za ostanak. Već nekoliko godina Renault prijeti da će relocirati pogon ako se autocesta ne izgradi, a vlada uporno daje obećanja, poziva se na europske fondove i odugovlači s izgradnjom.
No, čini se da je sad situacija prilično ozbiljnija čim su radnici, uplašeni za gubitak poslova, odlučili prosvjedovati u korist svog poslodavca. Vjerojatno je izvršen dodatni pritisak na njih, ali su i vjerojatno i zaključili da se ovaj put Renault neće libiti stvarno preseliti tvornicu, s obzirom da nema nikakvih naznaka da bi se autocesta uskoro mogla početi graditi. Ovaj primjer ne samo da nam ukazuje na neophodnu ulogu države u kapitalizmu, već i na poraznu činjenicu koliko je uzak prostor demokracije diktiran profitom.