Privlačenje stranih investicija predstavlja jedan od glavnih zadataka ovdašnjih političkih elita još od raspada socijalizma. Kako će te investicije osigurati stabilan rast i društveno blagostanje, s obzirom da su im jedini ciljevi otklanjanje eventualne lokalne konkurencije i preuzimanje unutarnjeg tržišta ili jačanje izvozne konkurentnosti putem niske cijene rada, i dalje je enigma u političko-ekonomskim raspravama. Bez obzira na to, u uvjetima visoke nezaposlenosti i bankrota tranzicijskog političkog projekta i dalje nude nekakvu nadu i priliku za stjecanje poena onim političarima koji ih “privuku”.
Dobro to zna i srpski premijer Aleksandar Vučić. U repertoaru političkih poteza kojima nastoji održati popularnost i većinsku vlast dogovori sa stranim investitorima su mu neizostavna poluga. Tako je nedavno sklopljen sporazum s njemačkom kompanijom Tönnies, drugim najvećim proizvođačem mesa u Evropi. Vučić se odmah raspištoljio brojkama kako i priliči žanru: tisuće radnih mjesta i milijuni proizvedenih svinja. Međutim, kako je navedeno u izrazito informativnom i preglednom članku na BIRN-u, Vučićeve su brojke u ozbiljnom raskoraku i sa samim poslovnim gabaritima njemačke kompanije: ukupno ima 10.000 zaposlenih.
Zakonska prilagodba
No, to nisu jedini problemi u optimističnoj prezentaciji ove investicije. Za početak, malo se toga o samoj investiciji zna osim da će Tönnies navodno uložiti 300 milijuna eura u periodu od 5 godina. Svi ostali aspekti investicije, poput lokacija, tek se moraju otkriti, a detaljni i formalizirani dogovor je najavljen za jun. Iako je dosta toga u ovoj fazi ostalo nepoznato, stvari koje su prethodile, kao i dosadašnje poslovne taktike njemačke kompanije, mogu pomoći u predviđanju nekih ishoda, kao i razjasniti osnovnu motivaciju iza investicije.
Naime, krajem prošle godine donesen je u parlamentu novi zakon o poljoprivrednom zemljištu. Izglasavanju su prethodili burni prosvjedi seljaka, između ostalog i dolazak na traktorima u Beograd. Mogle su se čuti i medijske optužbe da vlada zakon donosi isključivo iz razloga pogodavanja Tönniesu. Najsporniju stavku u zakonu koja je i provocirala optužbe predstavlja članak 7 koji tvrdi da specijalna vladina komisija može izdati 30% poljoprivrednog zemljišta bilo koje općine na koncesiju od 30 godina pravnim subjektima na osnovu investicijskog plana. Osim uočenog podudaranja s pripremom investicije Tönniesa, protivnici zakona naglašavaju da takav mutan zakonski okvir izravnih pogodbi između vlade i investitora predstavlja plodno tlo za razne dogovore i muljaže iza zatvorenih vrata bez ikakvog upliva javnosti.
Burna prošlost investitora
Nadalje, problem nije samo u spornoj zakonskoj prilagodbi investiciji, već i u vrlo vjerojatnim ishodima. Iako iz uprave njemačke kompanije tvrde da će “surađivati” s lokalnim proizvođačima mesa, pa da će neke od njih odmah i kupiti samo “kako bi upoznali tržište”, za očekivati je, po svim poznatim parametrima kapitalističke konkurencije, da će Tönnies s tržišta odstraniti stotine malih proizvođača svinja. I dok će mnogi reći: jednostavno se radi o slobodnom tržištu u kojem jači pobjeđuju, ishodi će pokazati predstavlja li pobjeda jačeg optimalni društveni ishod. Vrlo teško, s obzirom na već sada prepoznate ekološke posljedice takve proizvodnje mesa, kao i na vrlo vjerojatni pad kvalitete samog mesa kako bi se održala konkurentnost.
Nepoželjni učinci bi trebali biti vidljivi i u radnoj dimenziji. Kako u spomenutom članku na BIRN-u precizno pobrojeno stoji, Tönnies je u Njemačkoj imao niz afera s radničkim pravima, prvenstveno u vezi s radnicima iz istočne Evrope koje je agencijski zapošljavao na privremene ugovore. S obzirom na nedavno uvedenu minimalnu plaću u Njemačkoj od 8,5 eura po satu, cijena rada u Srbiji sigurno postaje nezanemariva stavka u odluci o relociranju pogona. Tönnies je u Njemačkoj imao i cijeli niz drugih afera, često i s pravosudnim epilogom, od udruživanja u kartel radi diktiranja cijena do lažiranja sastava određenih mesnih proizvoda. Bez obzira na sve to, strane kompanije i dalje predstavljaju u ovdašnjem imaginariju utjelovljenja onog “pravog kapitalizma” koji će i nama donijeti prosperitet. I sasvim je točno da se radi o “pravom kapitalizmu”, samo je problem u predviđenim društvenim učincima.