Školski udžbenici i sukob bugarskih nacionalizama

Foto: AFP / Dimitar Dilkov
Foto: AFP / Dimitar Dilkov

Jedna od ključnih političkih polemika u Bugarskoj proteklih tjedana tiče se sadržaja školskih udžbenika iz povijesti čija je promjena predložena kako bi se napravile stidljivi odmaci od devetnaestostoljetnih koncepata. Stavovi suprotstavljenih strana dobro ilustriraju pozicije na ideološkom bojnom polju postsocijalističke Bugarske.

Zajednička mjesta sjećanja nisu i mjesta zajedničkog sjećanja
– Liljana Dejanova

Prije nekoliko godina, bugarski je sociolog Andrej Raičev primijetio kako, nakon što je uspostavljen široki konsenzus među svim strankama o nužnosti liberalnih tržišnih reformi, kao jedino polje pravih političkih sukobljavanja preostaje – povijest. Ako je budućnost nepromjenjivo usmjerena prema liberalnoj demokraciji, stranke svoje razlike mogu projicirati i izvoditi jedino na terenu suprotstavljenih interpretacija prošlosti. Na primjer, već 1990. godine rasplamsala se javna debata o tome je li u Bugarskoj postojao fašizam ili je njega retroaktivno izmislila Bugarska komunistička partija kako bi opravdala vlastito preuzimanje vlasti. U post-političkoj situaciji, politika nije politika, ako nije politika sjećanja.

Posljednjih mjeseci, Bugarska prolazi još jednu fazu polemičkog promišljanja ključnih epizoda nacionalne povijesti. U tom su smislu najinteresantnije polemike oko definicije osmanskog perioda bugarske povijesti, te sukobi oko zaštite baštine antičkih građevina, kao i arhitektonski vrijednih zgrada iz 19. i 20. stoljeća. Velike vremenske udaljenosti između nabrojanih povijesnih razdoblja ne bi nas trebale iznenaditi: politika sjećanja očito ima čudesnu sposobnost da kondenzira povijesno vrijeme u svežnje događaja u čijem se izvoru tobože nalaze isti problemi. Naime, zajednički nazivnik koji sve ove periode stavlja u istu ravan je – komunizam, a zajednički cilj aktualnih revizionističkih ambicija – “dekomunizacija” sjećanja.

Ilustrirajmo problem na osmanskom primjeru. Ministarstvo znanosti i obrazovanja prošlog je mjeseca predložilo izmjene školskih programa. Tim se prijedlogom, osim uvođenja novosti poput “poduzetništva” u drugom razredu, podučavanje prve povijesti Bugarske napisane u osmanskom periodu (autora monaha Pajsija Hilandarskog) pomiče sa šestog na deveti razred. Kao obrazloženje za tu promjenu, ministarstvo navodi kompleksnost djela i želju da se ono proučava kada su učenici zreliji. No to je opravdanje već zakasnilo: nacionalistički mediji odmah su objavili kako “Pajsija zamjenjuju Robinsonom Cruseoeom!”, a pokrenuti su i ekstravagantni prosvjedi, poput učeničkog natjecanja u ručnom prepisivanju Pajsijevog djela. Sadržaj školskih udžbenika osjetljivo je pitanje i nije prvi put da se promjene doživljavaju kao “ugroza nacionalnog identiteta” ili “debugarizacija naše djece”.

Važna pitanja

Premijer Bojko Borisov odmah po izbijanju afere putem Facebooka zatražio ostavku ministra obrazovanja Todora Taneva. Isti je ministar već ranije bio u središtu drugih skandala, poput onog kada je učenike na satu uvjeravao kako Frédéric Joliot-Curie nije zapravo bio znanstvenik, već samo član pokreta otpora koje su promovirali komunisti. Osmanski skandal dalje je zaoštren kada je ministarstvo objavilo očekivanja obrazovnog procesa, odnosno nužna znanja za učenike šestih razreda: (1) objasniti strukturu Osmanskog Carstva (OC), (2) objasniti položaj Bugara unutar OC, (3) poznavati otpor Bugara osmanskim vlastima, (4) navesti primjere suživota kršćana i muslimana u svakodnevnom životu: blagdani i običaji, stanovanje, ponašanje, prehrambene navike, (5) razumjeti asinkroniju između društava OC i Zapadne Europe u 15. stoljeću… U nacionalističkim medijima osobitu je indignaciju izazvalo spominjanje “suživota”, optuženog da predstavlja novi “politički korektan” termin koji bi trebao zamijeniti uobičajenu frazu “tursko ropstvo”.

Nacionalističke su prozivke potaknule reakcije liberalne javnosti, a dio povjesničara je pokrenuo i peticiju za zaštitu historiografije od uplitanja politike. Zanimljivo, kada je predsjednik Rosen Plevneliev svojevremeno pokrenuo kampanju za uključivanje ispravne interpretacije “komunističkih zločina” u školske udžbenike, nitko od povjesničara nije uložio sličan prigovor. U didaktičnom pokušaju da objasne povijesne detalje, autori peticije naveli su kako su Bugari u Osmanskom Carstvu plaćali poreze i bili vlasnici imovine pa u tom smislu nisu bili pravi “robovi”. Taj je termin u navedenoj frazi zapravo bio samo metaforički izraz devetnaestostoljetnih intelektualaca i heroja nacionalnog oslobođenja i ne bi se smio shvaćati doslovno.

Liberalni su novinari također zauzeli prosvjetiteljsku pozu objašnjavajući kako se “suživot” ovdje odnosi samo na svakodnevni život i ni na koji način ne osporava bugarski otpor osmanskoj vlasti koji još uvijek dominira školskim kurikulumom. Jedan od njih, Ivan Bedrov, cijelu je polemiku odbacio kao nebitnu nudeći ipak svoje maštovito “objašnjenje” cijele krize: Europska je komisija naime baš bila objavila vrlo negativni izvještaj o napretku Bugarske u borbi protiv korupcije, pa je polemika zapravo namjerno izazvana kako bi se pažnja javnosti skrenula s onog “što je stvarno važno”.

Nacija gospodara

Njegovi su istomišljenici otišli i korak dalje: moralizirajući nad narodom i njegovom navodnom strašću prema ropstvu, ustvrdili su kako se Bugari ne žele odreći statusa robova zato što im on daje prikladni izgovor za izbjegavanje osobne odgovornosti za vlastite živote i stanje u zemlji. Kulturni antropolog Ivajlo Dičev tako smatra kako bismo trebali nacionalnu glorifikaciju robova zamijeniti puno pozitivnijom identifikacijom s bugarskom višom klasom unutar Osmanskog Carstva. Očekivano, krivac za “pogrešnu identifikaciju” je komunizam: “Osnovnu je štetu nanijela komunistička ideologija. Ona si postavlja zadatak da u prošlosti pronađe prethodnike proletarijata – znači one najbjednije, najsiromašnije, najeksploatiranije koji bi tobože trebali preokrenuti povijest […] Robovi su budući proletarijat koji spominje i Internacionala – ‘ustajte prezreni na svijetu, svi služnji’.” Umjesto komunističkih identiteta i samožrtvovanja, trebali bismo se naučiti identificirati s bugarskom elitom: “trgovcima, obrtnicima, učiteljima, piscima.”

Dičev objašnjava kako “čorbadžija [bugarski bogati seljak u osmanskom periodu] nije nužno gramzivac, već njegov naziv dolazi od čorbe [juhe] koju je davao kmetovima, tj. on je čovjek koji čini milosrđe”. Ideju kako bez ropstva ne bi moglo biti ni nacionalne revolucije antropolog odbacuje kao “lenjinizam” navodeći kako su robovi, baš kao i proleteri, historijski manje skloni pobuni, za razliku od obrazovanih srednjih klasa koje su jedine dostigle određeni “socijalno-kulturni nivo koji im omogućava da prepoznaju lidere i izgrade političke institucije”. O kojem se “nivou” ovdje radi? U devetnaestom stoljeću, tvrdi Dičev, bugarski dijelovi Carstva doživjeli su brži kapitalistički (i kulturni) razvoj i zato su se klase koje su se razvojem najviše okoristile nastojale osloboditi “nazadne Anadolije”.

Najzabavniji element ove utopijske fantazije o premještanju nacionalnog identiteta od “robova” prema gospodarima je doslovna reprodukcija dvaju glavnih tema i nacionalističke i komunističke historiografije kojima se Dičev inače kategorički protivi. Prezreni termin Anadolija trebao bi sugerirati nerazvijenost Turske, a ideja “najnaprednijih klasa” kao predvodnika nacionalnog oslobođenja karakterizirala je i službenu socijalističku historiografiju oslonjenu na koncept “azijskog načina proizvodnje”. Izgleda da “komunizam” doista još preživljava, doduše ne u “mentalitetu masa” već u konceptima njegovih protivnika.

Lažne opozicije

Što se tiče cijele kontroverze vezane uz Pajsija, Dičev tvrdi kako slično hipotetsko uklanjanje lekcija o Prosvjetiteljstvu sigurno ne bi izazvalo prosvjede roditelje i učitelja. Za njega, puno bi bolje bilo da učenici budu upoznati o romantizmu nego s “nacionalnim stvarima”. S njim se slaže i Kristian Takov, profesor ustavnog prava i jedan od najistaknutijih aktivista za vrijeme protuvladinih prosvjeda 2013. godine koji je svojevremeno predlagao privatizaciju državnog tužilaštva radi razrješenja krize. Ideja manje nacionalističkog obrazovanja za njih bi značila veći naglasak na europskoj literaturi umjesto lokalnih bugarskih klasika.

No suprotno njihovim interpretacijama, bugarski se školski kurikulum već izrazito oslanja na zapadnoeuropsko gledište. Na primjer, učenici se upoznaju sa “Velikim geografskim otkrićima” bez spomena perspektive koloniziranih naroda, a podučavanje osmanskog perioda najveći naglasak stavlja na spomenutu “asinkroniju” između Zapada i Istoka. Ova zapadnocentrična predrasuda oslanja se na ideju o “nazadnom azijskom despotizmu” na kojom inzistira i povjesničar Aleksandar Smojanov u časopisu KlinKlin kada tvrdi kako je Renesansa u Bugarskoj “zakasnila” zbog Osmanlija. Pretpostavlja se dakle da je Renesansa nekakav izraz objektivne logike povijesti koja se odnosi na svaku naciju, a ne predstavlja specifični moment talijanske povijesti.

Ovakve su se teze uporno ponavljale i za vrijeme polemika o napadima na Charlie Hebdo u kojima se za zločin optuživao islam i nedostatak modernizacija (poput europske Renesanse ili Reformacije) u muslimanskim zemljama. U polemici o udžbenicima riječ je dakle o sukobu dvaju nacionalizama: tradicionalnog s jedne i s druge liberalnog, proeuropskog, elitističkog nacionalizma koji bi “nacijom kapitalista” želio zamijeniti pučki, prizemni nacionalizam “robova-proletera” koji tobože žive u svojoj iracionalnoj privrženosti “ropstvu” koju im je nametnuo komunizam kako bi izbjegli odgovornost.

S engleskog preveo Nikola Vukobratović