politika
Hrvatska
tema

Loše vladanje dobrih đaka

Foto: HINA / Damir Senčar

U prvim danima nove vlasti u Hrvatskoj kao glavna neprijateljska figura promovirana je kombinacija “uhljeba” i “lijeve kulturne avangarde”. Pozadinu agresivnih napada na navodne nositelje tih oznaka moguće je locirati u skromnom političkom imaginariju ovdašnje desnice: ekonomska politika može biti samo jedna, a geopolitičko pozicioniranje svodi se na diktat Bruxellesa i Berlina.

U nogometu – zna to bivši navijač, BBB-ovac Zlatko “mali Hasan” Hasanbegović – uđete li u završnicu utakmice s nepovoljnim rezultatom, ekipa ide va banque, na sve ili ništa: brišu se taktičke šablone, zanemaruju pozicije igrača i svi jure naprijed, bezglavo i agresivno. U novoj hrvatskoj vladi – zna to njen ministar kulture, HDZ-ovac Zlatan Hasanbegović – iz nekog se razloga baš tako, bezglavo i agresivno, igra već od prve minute. Svejedno, u oba slučaja – zna to ugledni povjesničar dr. sc. Zlatan Hasanbegović – prati vas glasna podrška u formi starog hrvatskog pozdrava: jednom tako “Za dom spremni!” viče vojska navijača na tribinama Maksimira, drugi put vojska branitelja pred Agencijom za elektroničke medije.

Zabrinutiji dio javnosti za to se vrijeme s razlogom pita: je li agresivni nastup nove vlasti – koja od prvog dana prijeti registrima nacionalnih “izdajnika”, frontalno udara na medije i napada progresivnije frakcije civilnog društva – samo refleks njene bezglavosti? Ili ćemo, kada se vlada za nekoliko tjedana koliko-toliko konsolidira – nakon što napokon profunkcionira novo koordinacijsko tijelo koalicijskih partnera, nakon kadroviranja srednjeg dužnosničkog ešalona i minimalnog programskog usklađivanja – ustanoviti kako su početni agresivni istupi zapravo bili tek blaga najava opsežnog čišćenja javne scene od svega onoga što se ne uklapa u novouspostavljenu, strogu paradigmu hrvatstva?

Postavljeno iz nešto drukčijeg kuta, ovo se pitanje u dijelu medija danas ovako formulira: prikrivaju li zapravo spektakularni kulturno-svjetonazorski manevri znatno zlokobniju ofenzivu kapitala na socijalna i radnička prava koja se polako priprema u pozadini, dok vlast slaže redove? Ili će, neovisno o budućoj ekonomskoj politici države, oni prerasti u rat do potpunog uništenja mukotrpno ostvarenih prava manjina i temeljne slobode govora? Prijeti li nam više, drugim riječima, nemilosrdni kapitalizam ili puzajući fašizam? Postavimo li u fokus junaka s početka naše priče – koji je, nakon smjene Mije Crnoje, od bivšeg ministra branitelja preuzeo baklju u štafeti HDZ-ovih “ideoloških strašila” – pitanje, ukratko, glasi: maše li nekadašnji BBB-ovac tom bakljom samo zato da bi stvorio dimnu zavjesu ili planira potpaliti ozbiljan požar?

“Ljevičarske kulturne elite”

Za sada znamo jedino da se poprilično razmahao. Mandat je započeo raspuštanjem Povjerenstva za neprofitne medije ustvrdivši da je ono ionako obavilo svoju funkciju, popunio je potom još poneku kadrovsku križaljku, a u međuvremenu se stigao i propisno naživcirati na stranicama Večernjeg lista sikćući na “ljevičarske ‘doktore opće praske'”, bjesneći na “ikone pozne socijalističke kulture prekaljane u SIZ-ovima, partijskim i ostalim komisijama”, napadajući “starlete te mlade ‘postmarksističke’ i ‘postjugoslavenske’ teoretičare i ‘subverzivne’ diverzante”, e da bi zaključio u povišenom metaforičkom registru: “Vrijeme je i da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što u politici postoje ‘lijevi’ i ‘desni’ koji se voljom naroda izmjenjuju na vlasti, nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase.”

Netko je pronašao još i njegov pretprošlogodišnji intervju u Glasu koncila, u kojem prokazuje “Treći program Hrvatskog radija i ‘postmodernu’ neojugoslavensku ‘dekonstrukciju’ i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada već hrvatskih poreznih obveznika”, pa je skica nove kulturne politike time bila zaokružena. Uz pratnju Ladislava Ilčića, jednog od radikalnijih koalicijskih partnera HDZ-a, koji je u Saboru pokušao postaviti dijagnozu našem “duboko bolesnom” civilnom društvu, Hasanbegović je, ukratko, uspješno preusmjerio dobar dio medijske pažnje posvećene prvim danima nove Vlade, pretvorivši nedostatak njenog jasnog programskog usmjerenja u pripovijest o konačnom obračunu s “odnarođenim” ljevičarskim kulturnim elitama.

Podrška nije izostala: nešto što se zove Hrvatski novinari i publicisti, recimo, ovako pokušava objasniti razloge Hasanbegovićeve bizarno predimenzionirane iritacije: “Umjetnost se je mahom zatvorila u avangardno elitistički rezervat za malobrojnu publiku istomišljenika te promovira ružnoću i destrukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra.” Da stvar bude gora, upozoravaju HNIP-ovci, taj je trend “nesretno nalegao na ideologiju male, ali finacijski dobrostojeće i medijski sveprisutne preživjele jugoslavenske elite, čiji su pronositelji tijekom tranzicije preuzeli pomodne neomarksističke i lijevoliberalne kulturne obrasce razvijenih demokracija.”

Labave podjele i nonšalantni spinovi

Ovdje možemo ostaviti po strani desničarska fantaziranja o obilnim financijskim injekcijama koje sebi uštrcavaju lijevi “avangardni elitisti”: o realnosti svakodnevnog rada u neprofitnim medijima i na nezavisnoj kulturnoj sceni sasvim je dovoljno nedavno rekao urednik Kulturpunkta Vatroslav Miloš. Možemo ostaviti po strani i javno svjedočanstvo intimne Hasanbegovićeve fantazije o rodnoj podjeli radnih zadataka, po kojoj dečki malo teoretiziraju, dok su curice, jasno, starlete. Možemo, konačno, ostaviti po strani i činjenicu da ministar zakonsku kategoriju neprofitnih medija proglašava “takozvanom”, da tvrdi kako je Povjerenstvo ispunilo svoju funkciju iako je odradilo tek kraću dionicu mandata i da smatra kako se Treći program HR-a financira sredstvima hrvatskih poreznih obveznika, iako je on, kao i cijeli HRT, oslonjen na model pristojbe, što čini financijsku dimenziju razlike između državne i javne radiotelevizije; možemo, ukratko, ostaviti po strani nezgodnu naviku ministra nadležnog za medije da se uspješno autodiskvalificira iz sfere svoje nadležnosti čim o medijima nešto pokuša reći.

Čak i kada sve ovo ostavimo po strani, međutim, njegova dosadašnja politika efikasno obavlja svoju zadaću: cilj joj ionako nije rasprava, nego radikalna antagonizacija koja aktere u polju kulture ubrzano razvrstava u dva suprotstavljena tabora. Isti proces svrstavanja pratimo, uostalom, i u drugim poljima: od masovnog upisivanja u internetski registar dobrovoljnih “izdajnika” pa sve do iznenadnog retoričkog otkrića “drugarica i drugova” kojima se, uoči unutarstranačkih izbora, u svome novom programu obraća aktualni vođa opozicije i donedavni samoproglašeni liberal Zoran Milanović. Bipolarna podjela na progresivne, otvorene i tolerantne “nas” i ksenofobne, homofobne i nazadne “njih” pritom je razumljiva i neizbježna, ali, istodobno, taktički i analitički sve labilnija.

Neovisno o tome što tu podjelu danas iz pozicije vlasti proizvodi i katalizira, naime, nova je desnica iz perspektive civilnog društva već nekoliko godina potkopava, preuzimajući liberalni okvir rasprave, nonšalantno oponašajući ljudskopravaški diskurs i kidnapirajući retoriku svojih aktivističkih protivnika. Najnoviji manevar Željke Markić, koja je ljevicu optužila za prikrivenu islamofobiju usmjerenu protiv Hasanbegovića, sjajan je primjer te strategije. Nejasno je, doduše, zašto Markić traži primjere prikrivene islamofobije kada smo nedavno svjedočili jednom otkrivenom: isti onaj Ladislav Ilčić koji sada iz Sabora spremno asistira Hasanbegovićevim napadima na imaginarnu “lijevu elitu”, kao što je podsjetio Predrag Lucić, prije samo dva mjeseca tumačio nam je koliko su “drukčije navike, drukčiji odnos prema ženama, drukčiji mentalitet” muslimana u odnosu na Hrvate. Utoliko, jedino relevantno pitanje vezano uz Zlatana Hasanbegovića i islamofobiju glasi: što točno o Ilčićevoj predodžbi muslimana – “oni imaju drukčiji mentalitet, to će promijeniti kulturu” – misli novi ministar kulture?

Proturječja glavnih ideologema

Još je upečatljivija, međutim, linija kontinuiteta koju nova desnica uspostavlja s libertarijanskim idejama. Furiozni Kulturkampf oslanja se tako od početka na popularnu figuru “uhljeba”, nadograđujući je ovom prilikom tezom o “lijevoj kulturnoj hegemoniji”. Oba su ideologema prikladno rastezljiva: baš kao što “uhljebom” prema potrebi može postati visokopozicionirani stranački dužnosnik, čistačica u osnovnoj školi i prekarni kulturni radnik koji kombinira sitne honorare u nešto nalik na minimalnu mjesečnu plaću, tako i strahovlada “lijeve kulturne hegemonije” može trajati posljednjih sedamdeset godina, ali se također može, u jednoj od Hasanbegovićevih verzija, odnositi samo na “proteklo desetljeće”.

Oba ideologema, u kombinaciji, završavaju pritom u kontradikciji: lijevi kulturni elitisti istodobno su lijeni “uhljebi” koji bi – da ne parazitiraju na državnom budžetu – svisnuli prepušteni pravednoj tržišnoj medijaciji javnog interesa, ali su i produktivni manipulatori koji misteriozno uspijevaju nametnuti svoje stavove istoj onoj javnosti koju ti stavovi zapravo ne interesiraju. Tako, naposljetku, neprofitni portali koje “nitko ne čita” najednom postaju krupnom metom, dok se u kasnonoćnim terminima slabo slušanog Trećeg programa nepovratno rastače sâmo hrvatsko nacionalno i kulturno biće. Ali eklatantne kontradikcije, kao što smo vidjeli na primjeru optužbe za islamofobiju, nisu nikakva prepreka plasiranju spina; ideologija, uostalom, učinke obično postiže neovisno o vlastitoj logičkoj koherentnosti. Možda bi zato, prije opipavanja njenih slijepih pjega i brojnih proturječja, vrijedilo postaviti pitanje: zašto se baš navodna “lijeva kulturna hegemonija” prva našla na udaru nove vlasti? Kako su zadana pravila igre u kojoj stari SIZ-ovci, mladi marksisti i prpošne starlete postaju njenim glavnim protivnicima? Odakle ova opsesija “odnarođenim” kulturnim elitama?

Da bi se na pitanje odgovorilo, prethodno treba barem donekle odustati od pojednostavljenog prikaza nove hrvatske desnice koji ovih dana crta većina kritičnijih komentatora i analitičara, utapajući je refleksno u val evropske desne radikalizacije, a potom smještajući uz bok Poljskoj i Mađarskoj. Nije da ona nije dio širih procesa, nije da ne duguje ništa obuhvatnijim trendovima, nije da se ne uklapa u podizanje famozne istočnoevropske “uspravnice”; pa ipak, nekako ne možemo zamisliti da će Tomislav Karamarko, poput Orbana, Angelu Merkel usporediti s Hitlerom, niti od naše vlade očekujemo da, poput mađarske, porezima pritisne moćni bankarski i telekomunikacijski sektor, a ne čujemo ni zabrinute evropske glasove koji su još jučer pratili konstituciju poljske vlasti. Hrvatska se vladajuća desnica ne suprotstavlja MMF-u, multikulturalnim imperativima Unije, diktaturi briselske demokracije ili utjecaju multinacionalnih korporacija, kao što to, u različitim kontekstima, čine njeni evropski parnjaci.

“Antiimperijalistički” deficiti hrvatske desnice

Kada govori o imigrantskoj krizi, recimo, Karamarko se iz povišenog domoljubnog stanja hitro spušta na čvrsto realpolitičko tlo, tumačeći kako će se Hrvatska ponašati naprosto onako kako odluči Njemačka; u toj je štreberskoj recitaciji lekcije o stvarnom položaju države unutar Unije istodobno sadržano sve što treba znati o manevarskom prostoru nove hrvatske desnice. Ona, naime, niti ne pokušava fingirati “antiimperijalistički” gard i potvrđivati vlastiti nacionalni identitet u opreci spram onih sila koje su od njega uistinu snažnije. Manjim dijelom zato što preuzima proevropski tranzicijski narativ koji se u Hrvatskoj još od početka devedesetih malo tko usudi osporiti, a većim zato što joj specifična arhitektura koalicijske vlasti pod imperativom reformi nameće strogu provedbu procedura Evropske komisije – pa se sva predstojeća ekonomska politika ima svesti na kontrolu deficita, zauzdavanje javnog duga i nastavak komercijalizacije – hrvatskoj svjetonazorskoj desnici preostaje naposljetku samo proizvodnja “unutrašnjih neprijatelja”, a domena proračuna postaje ključnim poljem obračuna.

Nije teško zamisliti kako će se, nakon suspenzije Schengena, borbenost refokusirati prema anitimigrantskim sentimentima i potenciranju sukoba sa Srbijom; u očekivanju tih ljepših dana, međutim, za sada su joj, evo, na raspolaganju samo odnarođeni ljevičari. Ideološki amalgam “uhljeba” i “lijeve kulturne hegemonije” u takvoj konstelaciji razrješuje unutarnju kontradikciju vlasti razapete između pozicije poslušnog evropskog đaka i uloge raspuštenog provincijskog kabadahije, pomiruje napetosti između tehnokratske ekspertize i rigidne natražnjačke ideologije, a Berlinski se zid u kulturi ruši kako bi istodobno označio konačni pad komunizma i proslavio imaginarno evropsko jedinstvo.

Dilema između prijetnje nemilosrdnog kapitalizma i puzajućeg fašizma je, drugim riječima, lažna: i jedna i druga dio su istoga procesa, prilagođenog specifičnim lokalnim okolnostima. Trećim riječima: ako je vlada već od prvoga dana krenula va banque, onda to čini zato što su joj taktičke šablone ionako ograničene; ako je zaigrala na sve ili ništa, čini to da bi prikrila koliko skromnim ulozima zapravo raspolaže.